I to u momentu kada Sjeverna Koreja slavi Dan oslobođenja, dok propagandni rat s Južnom Korejom kulminira, a odnosi sa Zapadom postaju sve zategnutiji.

Koncert se dogodio, vijest da je "u najvećoj koncertnoj dvorani u najtajanstvenijoj zemlji na svijetu nastupila jedna od najkontroverznijih grupa zapadne Evrope" je obišla svijet, a zapravo niko nije imao pojma šta se to tamo dogodilo. Do sada.

Iza ovog "pohoda" stoji Morten Traavik, pozorišni reditelj, konceptualni umjetnik, kulturni diplomata i veliki fan grupe Laibach, koji je o ovoj nevjerovatnoj avanturi napravio i dokumentarni film.

"Dan oslobođenja" će 1. novembra u Sava centru otvoriti filmski festival Slobodna zona, a u intervjuu za Noizz, Traavik otkriva kako je to iskustvo izgledalo iz njegovog ugla.

Morten Travik i članovi grupe Laibach u Pjongjangu (Foto: Delo.si)

Šta vam je bio glavni cilj kad ste započinjali projekat "Dan oslobođenja"?

Da testiram granice mogućeg.

I prije toga ste posjećivali Sjevernu Koreju... Kakav ste utisak stekli?

Sjećam se da sam već prilikom prve posjete pomislio da je to zemlja trećeg svijeta, koju bi bilo dobro staviti u film i koja ne može biti prijetnja za bilo koga, osim za sebe, čak i kad bi htjela.

O čemu zapravo govori ovaj film?

O čemu god želite - i o prvom rock koncertu u Sjevernoj Koreji u njenoj historiji.

Zašto ste za taj poduhvat izabrali Laibach?

Nisam mogao da zamislim nijedan drugi bend koji bi bio na visini zadatka.

Sjećate li se momenta kad ste vi prvi put čuli Laibach?

„Jako dobro se sjećam - pustio sam njihov „Sympathy for the Devil“ jedne noći 1987. na džuboksu u jednom mračnom baru u mom rodnom gradu u Norveškoj i osjetio kako atmosfera u prostoriji postaje jako čudna.

Kako je reagovala publika u Pjongjangu?

Kao što se može vidjeti u filmu, bilo je tu svakakvih reakcija - od horora tišine do zadivljenosti. Savršeno normalna reakcija na Laibach svuda u svijetu, čini mi se.

Da li vam se tokom rada na "Danu oslobođenja" promijenilo mišljenje o Laibachu?

Prije bih rekao razvilo, a ne promijenilo. Što si bliže svojim idolima, oni sve više postaju ljudi. I čine da ti odrastaš, naravno. Ali njihov značaj kao inspiracije ne samo za mene, već za cijelu generaciju evropskih umjetnika različitih profila, nikad ne može biti precijenjen.

Kako su se članovi benda osjećali tamo?

Poslije svih tih godina haosa nakon raspada Jugoslavije, mislim da su se osjećali kao da su ponovo kod kuće.

Koja je najneprijatnija situacija koju ste imali?

Kad je Ivan iznenada nestao iz našeg hotela u Pjongjangu i nije ga bilo satima, naši domaćini iz Sjeverne Koreje su postali histerični i krenuli u potragu za njim, i cijela naša grupa je zbog toga propustila večernju proslavu i vatromet za Dan oslobođenja, 15. august.

Šta je najvažnije što ste naučili radeći na ovom projektu?

Da istinu najčešće treba tražiti između redova.

Šta svijet ne zna o Sjevernoj Koreji?

Ako vam kažem, moraću da vas ubijem.

A šta svijet ne zna o grupi Laibach?

Isto važi.

(Noizz/SB)