Hyperborea je mitska sjeverna zemlja u kojoj dan traje vječno i čiji narod ne zna ni za starost ni za bolest. Milorad Pejić, tuzlanski pjesnik nastanjen u Švedskoj, svoju rezervnu domovinu od milošte naziva ovim imenom, a Hyperborea je i naziv njegove treće zbirke pjesama.

Pejićeva mitska domovina nema mjesto na kartama, ona se nosi sa sobom i raspoređena je posvuda, od laponskih glečera, preko bosanskih sela, do novozelandskih plaža. Hyperborea je jedan od tri centralna motiva Pejićeve zbirke, to je postojbina i imaginarna i stvarna, po mjeri savremenog nadnacionalnog putnika. Pejićev lirski junak je istinski kosmopolita koji je svugdje jednako kao kod kuće, ali je svugdje jednako i stran. Bivša domovina je prisutna pa čak i draga, ali bez bolećive nostalgije: svedena je uglavnom na tešku uspomenu na oca koji umire sam, bez ikoga pored samrtne postelje.

Nova domovina je cijeli svijet, sa svojim lijepim i gadnim licima. Distanca lirskom subjektu daje poziciju iz koje vidi trezveno i kritično, a sposobnost oduševljavanja i povezivanja sa mjestom čini ga izvrsnim posmatračem koji i nas zaljubljuje u prelijepe prizore zajedničke nam domovine Zemlje. Ni jedan prizor, međutim, nije svrha sam sebi, nego je povod za rafinirane refleksije i duhovita promišljanja koja Pejićevu poeziju čine uistinu izuzetnom. Usred počešljanih vodopada i našminkanih glečera ukaže se tako drvored špijuna, telefonskih stubova zašarafljenih za litice, a na obalama fjordova ostale su prazne kuće kao pečurke dok je krajolik ljude u njima potrošio.

Prisustvo čovjeka u prirodi je u Pejićevim pjesmama uglavnom prepoznato kao narušavanje sklada, čovjek je češće bahati uljez, izvor opasnosti ili pragmatični potrošač nego što je sastavni dio prirode. Planeta nije prikazana kao priglupa nijema žrtva, nego kao previše popustljiva majka koja sablasno upozorava da ćemo svi mi biti na njenom pogrebu.

Ljudska oholost i pohlepa druga su velika tema u ovoj zbirci. Autor se suptilno, ali vrlo kritično odnosi prema savremenoj kulturi gomilanja, potrošnje i nezasitosti. Danas imamo gdje da spavamo i šta da čitamo/ ali nismo ni izdaleka sretni kao nekad davno/ kad smo bili nesretni, kad nismo imali ništa - ni „moje“ ni „tvoje“ kaže pjesnik podsjećajući na opasnost od začaranog kruga oholosti u koji tonemo kao u živi pijesak. Pohlepa je prepoznata i kao nešto trajno, transgeneracijsko, jer entuzijazam pljačkaša faraonskih grobnica ne jenjava, a zvuk njihovih pijuka biva historijska konstanta.

Ratovi koji se vode radi profita su krstaški ratovi našeg doba, ali pjesnik ne amnestira ni uzorne građane, tihe posmatrače, nego podsjeća na to da je i njihova pasivnost također učestvovanje u ratu. Kratka i vrlo uspjela pjesma Afghanistan ironično raskrinkava osvajački rat današnjice koji je iznjedrio svoj sistem laži, eufemizama, sakrivanja istine. Tobožnje nerazumijevanje i razlike među kulturama perfidni su izgovor za nasilje i tolerisanje nasilja. Ubili su nam tumača,/ ko će nam tumačiti?/ Ko će nas izvesti/ iz ovog jebenog filma/ kad nemamo tumača?/ Kad smo gluvi pred/ onim što čujemo/ i slijepi za ono što/ i bez tumača vidimo.

Epigramski sažeto i precizno pjesnik iskazuje prirodu rata maskiranog u medijski spektakl.

Treća krupna tema za Pejića je putovanje i ono je temeljna egzistencijalna aktivnost čak i kad je turističko. Put je poznata metafora života, ali kod Pejića on znači i nužno izlaganje životu pa makar se tako izložili i smrti (kao u apsurdnom slučaju radnika u pjesmi Sudar koji pogine žureći na godišnji odmor). Pejićev putnik se pita o slobodi (u pjesmi Citadela), razdvojenosti od prijatelja, te o nepredvidivosti i ironiji života.

Iako često obojena sivim tonovima, rezignacijom i deziluzioniranišću, zbirka Hyperborea kao protutežu daje i prizore ljepote, svjetla, i povremene zadivljenosti pred cjelokupnom širom slikom svijeta. (A. Bašić)