MOGLO JE ZAVRŠITI JOŠ TRAGIČNIJE: Najveći zlotvor dvadesetog stoljeća posjedovao je nuklearno oružje

Drugi svjetski rat i čitava svjetska povijest mogla je otići u potpuno drukčijem smjeru da hrabri komandosi nisu poremetili Fuhrerove planove

  • Šareni svijet

  • 24. Dec. 2017  24. Dec. 2017

  • 0

Nuklearna bomba je najstrašnije oružje u povijesti čovječanstva i oko toga nema previše dvojbi. Nastalo je u vihoru Drugog svjetskog rata i sve strane su pokušavale prve probuditi gotovo nezamislive količine energije koje nastaju cijepanjem atoma. Kako piše Neal Bascomb u knjizi “Zimska tvrđava”, čak i najokorjeliji nacisti bili su zapanjeni kad su shvatili razornu moć atoma. Dana 26. veljače 1942. održan je sastanak nacističkog Vijeća za znanstvena istraživanja Trećeg Reicha o atomskoj fizici.

Nazočni na konferenciji bili su toliko impresionirani budućim potencijalom te tehnologije da je Joseph Goebbels zapisao u svoj dnevnik:

“Istraživanje na polju razaranja atoma tako je uznapredovalo da bi njegovi rezultati možda mogli biti iskorišteni za vođenje ovoga rata. Tu najmanji napori rezultiraju tako golemim destruktivnim učincima da čovjek s užasom promatra budućnost ovoga rata”.

Međutim, ključ u razvoju bombe bio je jedan od izotopa vodika, deuterij, i njegov spoj s kisikom nazvan teška voda. Kasnih tridesetih i ranih četrdesetih godina prošlog stoljeća najveći svjetski proizvođač teške vode bila je jedna specifična hidroelektrana Norsk Hydro duboko u bespućima hladnog sjevera europskog kontinenta, u Norveškoj.

Nacisti su bili svjesni da im trebaju goleme količine teške vode za provođenje eksperimenata, a saveznici su pratili njihove potrebe i počeli nagađati da rade na nuklearnoj bombi. Kad su nacisti okupirali Norvešku, uz svesrdnu podršku određenih dijelova norveškog društva, u ruke im je pao i Norsk Hydro. Ubrzo su počeli proizvoditi sve veće i veće količine teške vode za potrebe nacističkog programa izrade nuklearne bombe i otprilike u to doba, negdje na prijelazu iz 1941. na 1942. godinu, rodila se ideja kako bi trebalo uništiti Norsk Hydro. Kako su u sve bili upleteni i Norvežani, ovdje je važno napomenuti da je norveški kralj Haakon VII. odbio predaju nacistima i nastavio borbu iz Londona, odmah su počela upozorenja da hidroelektrana radi i neke druge stvari.

Zapovjednik norveškog vojnog odreda u Velikoj Britaniji, Leif Tronstad, upozoravao je da ga zabrinjava što će u zrak dignuti sve generatore u hidroelektrani, čime će većina Norvežana u Rjukanu ostati bez posla, te će se prekinuti proizvodnja umjetnoga gnojiva, bez kojega njegova zemlja ne može. Kako bi nanijeli što veću štetu nacistima i što manju ostatku Norveške, odluka je pala na kompleksnu i zahtjevnu operaciju. Poslat će četvoricu Norvežana i oni će pripremiti teren za slijetanje nekoliko desetaka britanskih inženjeraca.

Zajedničkim snagama će sabotirati proizvodnju teške vode uz minimalnu štetu ostatku postrojenja. Zrakoplovi britanskog ratnog zrakoplovstva uspješno su iskrcali Norvežane iznad gotovo nenaseljenog područja i tu su počeli brojni problemi koji će pratiti čitavu operaciju. Radio oprema, ključna za komunikaciju sa zapovjedništvom, oštećena je prilikom slijetanja na kamenitom terenu. Tijekom pripreme počinjena je i jedna kardinalna pogreška koja je praktički osudila na smrt Norvežane ako ih ikad nacisti uhvate. Na bateriji za radio velikim slovima napisano je “Made in England”.

Ako ih ikad uhvate, bilo bi jasno da su oni saboteri poslani iz inozemstva ili da je barem dio njihove opreme došao iz Britanije u vrijeme kad je bjesnio zračni rat na nebu iznad Engleske. Četvorku čak ni vrijeme nije poslužilo, zalihe su im bile pri kraju, ali su krajnjim naporom uspjeli doći na dogovoreno mjesto i pripremiti teren za slijetanje jedrilica s ranije spomenutim inženjercima. Nekoliko dana kasnije krenula su dva bombardera Halifax s privezanim jedrilicama i desecima spremnih inženjeraca.

Međutim, vremenske prilike bile su katastrofalne. Jedan bombarder je udario u planinu i posada je poginula pri padu, a njegova jedrilica se srušila stotinjak kilometara od cilja. Većina putnika je poginula, a ostatak je zarobljen. Drugi bombarder se uspio vratiti u matičnu zračnu luku u Škotskoj, ali ni njegova jedrilica nije puno bolje prošla. Samo je manje ljudi izginulo. Prepušteni sami sebi, bez ikakvih zaliha i s teško ozlijeđenim kolegama, inženjerci su potražili pomoć lokalnog stanovništva i odlučili su se predati okupacijskim snagama. Računali su na boravak u logoru, prisilni rad, glad i hladnoću. Nisu računali s Adolfom Hitlerom i njegovom naredbom o pogubljenjima svih zarobljenih komandosa. Sredinom listopada 1942. godine Hitler je izdao tajnu naredbu, Kommandobefehl, svojim generalima diljem Europe, da dodatno kazne saveznike za diverzantske napade.

“Od sada svi neprijateljski vojnici zatečeni u takozvanim diverzantskim akcijama u Europi i Africi imaju biti pobijeni – svi do jednoga. To se ima provesti bez obzira na to je li riječ o uniformiranim vojnicima ili o diverzantskim skupinama, naoružanim ili nenaoružanim, o zarobljenima u borbi ili u pokušaju bijega... Ako se pokaže da se takvi ljudi žele predati, ne treba im pokazati milost – bez iznimaka.” Tom su naredbom očigledno prekršena i pisana i nepisana ratna pravila, piše Bascomb u svojoj knjizi.

Uhvaćeni zarobljenici isprva su mislili da će ih potrpati u logor, ali kad su ih izveli iz kamiona kraj jedne napuštene kolibe, shvatili su što im se sprema. Kad su počela prva strijeljanja, bilo je jasno da neće preživjeti ovu operaciju. Jedan je zarobljenik molio milost pokazujući Nijemcima sliku svoje žene i dvoje djece. Ipak su ga ustrijelili. Jednog od njih, koji zbog rana nije mogao stajati, posjeli su na kamen, a zatim ubili na isti način, navodi Bascomb.

Četvorka je tako ostala sama u srcu okupirane Norveške te su se morali snalaziti, a nacisti su pojačali osiguranje i počeli lov na ljude. Nacisti su znali da postoji pokret otpora, znali su da se spremaju diverzantski napadi na postrojenja, ali nisu imali pojma koliko će kasnije operacije biti uspješne. Norveška ekipa, kodnog imena Tetrijeb, mjesecima je preživljavala na mahovini i lišajevima jer ništa drugo nisu imali jesti.

Cijelo vrijeme su slali poruke u London i britanska vojska znala je da mogu očekivati barem neku pomoć na terenu. Odlučili su poslati još jednu ekipu. Ovoga puta poslat će samo norveške specijalce. Odustalo se od inženjeraca, odustalo se od velikih i kompleksnih operacija. Poslat će još šestoricu komandosa, dati im dovoljno eksploziva da raznesu ključne uređaje i nadati se da će barem netko preživjeti. Unatoč nevjerojatno niskim šansama za uspjeh, minskim poljima oko postrojenja i brojnim čuvarima iz Njemačke, komandosi su uspjeli ući u tvornicu teške vode bez ikakvog otpora. Unutra su susreli samo svojevrsnog domara po imenu Gustav Johansen.

On, na sreću, nije gajio pretjerane simpatije prema okupatorima i drage volje je pomagao sunarodnjacima. Odveo ih je do podruma u kojemu su bile smještene ćelije za elektrolizu i proizvodnju teške vode. Ekipa s eksplozivom ubrzo je bila spremna za dizanje tih ćelija u zrak, kad ih je Johansen zaustavio.

“Gdje su moje naočale? Moram ih naći.”

Komandosi su u čudu pogledali čovjeka. Johansen im je objasnio da je zamjenske naočale jako teško naći zbog rata te mu moraju dopustiti da potraži svoje. Nastupio je kratak trenutak kad su saboteri shvatili apsurdnost tog zahtjeva. Toliki su patili, riskirali živote – ili ih dapače izgubili – kako bi oni uspjeli doći do ovog kritičnog trenutka, a sad ih netko pita za naočale.

Naočale su pronašli, fitilje zapalili i uništili ćelije za dijalizu. Sva teška voda u postrojenju bila je uništena. Većina komandosa se na skijama uputila u 400 kilometara udaljenu i neutralnu Švedsku. Četvorica su ostala u regiji da pomognu lokalnom pokretu otpora. U visokim krugovima britanske vojske napad je proglašen nevjerojatno uspješnim, možda i najuspješnijom diverzantskom operacijom čitavog rata. Međutim, napad nije rezultirao nepopravljivom štetom i nekoliko mjeseci kasnije proizvodnja je nastavljena. Ali tad su već i Amerikanci bili u ratu te su počeli s bombardiranjem postrojenja. Prvi veći napad, u jesen 1943. godine, izvelo je gotovo 150 bombardera koji su ispustili 711 bombi, ali čak 600 bombi je potpuno promašilo metu. Ipak, i tih stotinjak bombi nanijelo je značajnu štetu. Sredinom studenog iste godine tridesetak bombardera opet je napalo tvornicu, da bi je konačno i uništili.

Nacisti su shvatili da ne mogu štititi tvornicu u izloženoj Norveškoj pa su odlučili prebaciti postrojenje na sigurno, u Njemačku. Planove im je poremetio Knut Haukelid koji je potopio brod s preostalim zalihama teške vode i većinom preostalih ćelija za elektrolizu. Znao je da je teška voda važnija od bilo kojeg komandosa. Baš zbog toga je rekao svojem kolegi: “Ako ‘otegnemo papke’, kako to šarmantno kažu u Engleskoj, morat ćeš otići dolje i pobrinuti se da teška voda nikad ne stigne do Njemačke”. Znao je da nacisti planiraju ukrcati tešku vodu i ostatke postrojenja na željezničke vagone te ih poslati trajektom preko jednog jezera. Bila je to idealna prilika za nanošenje goleme štete, ali to je bio civilni trajekt.

Nije htio ubijati sunarodnjake, ali i dalje mu je misija bila prva. Odlučio je postaviti eksploziv na pramac broda u nadi da će potopiti prednje spremnike što bi trebalo podići krmu i zaustaviti propeler. Nadao se da će zatim vagoni krenuti naprijed i ubrzati potonuće broda. Dana 20. veljače 1944. godine, točno u 10.45 sati, eksplodirale su bombe na trajektu D/F Hydro. Od 53 ljudi koji su se ukrcali na trajekt, preživjelo ih je 27, među njima kapetan i četvorica njemačkih vojnika. Svih 11 vagona potonulo je na dno jezera Tinnsjø, a s njima i bačve te kanistri s teškom vodom. Američki i britanski ratni zrakoplovi uništavali su postrojenja za proizvodnju uranija i teške vode u Njemačkoj te je jedini koji je do smrti bio uvjeren da će nacisti pobijediti bio već pomalo mahniti Hitler. Uskoro je i rat završen, ali pitanje je bi li se Drugi svjetski rat završio 1944. godine da su nacisti uspjeli u svojem naumu i da su Hitlerovi zrakoplovi prvi izbacili atomske bombe

Što bi se dogodilo da su prve nuklearne bombe pale na Moskvu i London?

(Exoress)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...