Piše: KOLJA MIĆEVIĆ

Jednostavno, to je savršeni odljevak Bodlerovog originala, u što se može uvjeriti i čitаlac koji ne vlada posebno dobro francuskim jezikom:

Race d’Abel, dors, bois et mange!

Aveljev rode, spij, pij i jedi!

Mora da se Tmičko osjetio vrlo zadovoljnim ovim početkom, možda preko svake mere, ali umjesto da nastavi u ovom stilu i smjeru, sve što je poslije tog prvog stiha izlio u svoj kalup ritma, rima i smisla dovodi u sumnju da je on bio taj koji je preveo taj početni stih!

Jer, u nastavku dolazi do sveopšte pometnje u svakom pogledu, možda najveće pometnje prilikom prevođenja jedne Bodlerove pjesme. Ali idimo redom.

Bodler je strofe predstavio u obliku distihā, kao što je rečeno, ali versifikacijsku shemu upletenih rima je ipak zadržao kao u većini katrena u drugim pesmama, iz svojih razloga o kojima se s pesnikom ne raspravlja, nego ga treba slijediti iz što je mogućno veće blizine:

a; b; a; b

Ali ta Bodlerova grafička neuobičajena podela na distihe i upletene rime zavarala je našeg Tmičnika, tako da je on u svojoj spletenosti (ili raspletenosti!) odlučio – ako je uopšte išta odlučivao – da primeni shemu obgrljenih rima:

a; b; b; a

– iako bi se više moglo očekivati da se odluči na najjednostavniji i najuobičajeniji model kad su u pitanju distisi:

a; a; b; b...

Ako tražim razloge ili čak opravdanje za ovakvo drsko Vešovićevo baratanje s Bodlerovim raspoređivanjem rima, pomislim da on u stvari uopšte nije ni primijetio o čemu se tu radi i da njegovo uvo nije vodilo računa o tome da li je reč o „upletenim“ ili „obgrljenim“ sazvučjima, jer ovo o čemu pišem nije nikakav izuzetak u njegovoj prevodilačkoj mučionici!

Čitalac se može upitati zašto toliko naglašavam te rasporede rima, ali neka mi vjeruje da nije u pitanju nikakvo cjepidlačenje, nego najozbiljnije postavljanje Temelja za izgradnju prevoda jedne lijepe pjesme, isto kao da je riječ o gradnji kuće u kojoj treba da se što udobnije stanuje. I odmah dodajem da su se upravo ti pogrešno postavljeni temelji osvetili Vešoviću u nastavku prevoda i sve je, nakon onog prvog nepobitno uspešno prevedenog stiha, počelo da se naheruje i zatim strmoglavljuje kao odneseno iznenadnom bujicom.

Svakako nema potrebe da ovde navodim svaki stih da bih pokazao kako je Vešović dohakao Bodlerovim dvostisima, ali nekoliko primjera ukazaće na pogubnost njegovog postupka. Uzmimo na primer drugi stih pjesme, onaj koji slijedi odmah poslije uspješnog početka:

Dieu te sourit complaisamment.

Ko neće primijetiti da u ovom osmercu – jer pjesma je napisana u tom ritmu za koji naš Gnusnik nije našao odgovarajući odgovor – riječ complaisamment zauzima više prostora i ima više slova od prvog dijela stiha! To se ne događa često ni u poeziji uopšte, ni kod Bodlera, što znači da pjesnik time nešto sugeriše, a da prevodilac treba da nešto od toga i ostvari. Ali, Vešović ne haje za to, nego ovako kasapski tranšira Bodlerov stih, i ono što bi kao školski primjer prevodilačke vjernosti trebalo da glasi, recimo:

Bog ti se smješka blagonaklono

daje u očajnoj, prepričanoj formi:

Bog te susreće s osmijehom milim.

Međutim, Bodler insistira na ovoj dugoj riječi i da bi pokazao da je nije slučajno upotrebio, rimuje je s jednom, slogovno još dužom, koja ide u skladu s ubijenim bratom Kainom: misérablement, za što će vam svaki riječnik francuskog jezika reći da znači: bijedno. Tako francuski pesnik, koristeći samo dva priloga za način:

complaisamment-misérablement

(blagonaklono-bijedno), jasno i bez mnogo riječi saopštava istinu o dijeljenju božanske pravde: Avelju, bratu ubici blagonakloni osmjesi; Kainu, bratu ubijenom, da mrije bijedno!

Ništa od toga u Vešovićevoj obradi. Jednostavno, on nije dorastao ovakvim prevodilačkim zahtevima i praktikuje prepričavalačku metodu, tj. Pretvaranje sublimne poezije u nesnosnu prozu.

I to se nastavlja kroz cijelu pjesmu, iz dvostiha u dvostih. Bodler, obraćajući se Aveljevom rodu – pošto svaki dvostih počinje obraćanjem Aveljovim ili Kainovim nasljednicima – kaže kako Aveljevo prinošenje žrtve godi nosu Serafina:

Race d’Abel, ton sacrifice

flatte le nez de Séraphin.

Ovaj drugi jezgroviti stih, uzor pesničke sažetosti, postao je kod Vešovića ono što sam u prošli ponedjeljak nazvao primjerom trapavog medveđeg hoda, pogledajte, poslušajte:

vonj drag anđelskom nosu sred raja!

U originalu se ne poninje nikakav vonj – reč koja može imati i negativnu konotaciju i prinuditi anđela da začepi nos – a ne znam kako mu je palo na um da na kraju reda doda sliku sred raja, potpuno odsutnu u Bodlerovom stihu? I to nije sve na tako malo prostora! Jer dok Bodler pominje nos Serafina kod Gnusnika se pominje anđelski nos – da je bar rekao: nos Anđela – a da mu sada objašnjavam šta u nebeskoj hijerarhiji predstavljaju Serafini, neću. Neka čita moj prevod Danteove Komedije, gde se u cijelom pjevanju XXVIII Raja govori o hijerarhiji anđela, a u stihu 99 istog pjevanja posebno o Serafinima i Kerubinima.

Kad se zna koliko je Bodler cijenio Dantea, jasno je da je i Vešović trebalo da malo bolje porazmisli o tom Serafinu iz Bodlerove pjesme, jer mu ne bi palo na pamet da to generičko ime pretvori u opšti naziv i doslovno razvodni Francuzov stih!

Ovoga puta, dok sam pročitavao Avelja i Kaina i nalazeći u svakom dvostihu po jedan izuzetno loš i nezgrapan stih – kao što su dva prethodna koja sam naveo – zaokupljala me jedna bedasta misao da je Vešović neka rješenja, do kojih nije uspijevao da sam dođe, prepuštao da to za njega učine korektori, lektori ili čak slovoslagač!