Šta je nama Gavrilo

Najave o tome da će nizom kulturnih i drugih događaja u Sarajevu juna naredne godine biti obilježena stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata već su izazvale polemiku u javnosti; naš saradnik, istoričar i bivši ambasador BiH u Francuskoj i u Egiptu piše o Gavrilu Principu «koji zaslužuje da se u Sarajevu o njemu iznese istorijska istina»

  • Show

  • 26. Apr. 2013  26. Apr. 2013

Piše: Slobodan Šoja

Naš esejista Pero Slijepčević svojevremeno je jednostavno opisao Aleksu Šantića: «Krv junačka, duša devojačka.» Ovaj opis savršeno pristaje jednom nježnom sanjaru koji je prezren i onemoćao umro prije 95 godina, 28. aprila 1918. godine. Nije stigao napuniti 24 godine.

Gavrilo Princip se rodio u Obljaju kod Grahova jula 1894., u siromašnom i od Austro-Ugarske zaboravljenom kraju. To mu je pomoglo da dublje osjeti narodne nevolje koje ga nikad nisu ostavljale mirnim. Ispunjen najplemenitijim idejama i osjećanjima, Princip nije pripadao onim sanjarima koji život odsanjaju već odabranim kojima snovi daju podstrek i snagu da vlastitim djelom i žrtvom promijene okrutnu i nepodnošljivu realnost. To su oni rijetki nesebični ljudi koji zaboravljaju sebe, koji nesavladivo teže da potomstvu podare nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu.

Gavrilo Princip je tom cilju posvetio svoj kratki život i mi to moramo znati i prenositi drugima. Omladina porobljenih naroda obično je sentimentalnija, društveno svjesnija i temperamentnija. Njen romantizam i idealizam uvijek je pomiješan sa požrtvovnošću i akcijama koje su se rađale iz njihovih misli i želja.

Nikada ni prije ni poslije južnoslovenski narodi nisu imali takvu moralnu i hrabru omladinu okupljenu oko Mlade Bosne, a savremena društvena svijest koje se nepopravljivo kvari i urušava šapće nam da se vjerovatno više nikad neće ni roditi. Mlada Bosna ime je dobila po uzoru na Mazzinijevu Mladu Italiju (La Giovine Italia). To nije bila organizacija koja ima svog predsjednika niti detaljno razrađen program ili političku strukturu. Ona je jednostavno oko sebe magnetno okupljala samo ono najbolje što je naša zemlja iznjedrila krajem devetnaestog vijeka. Njihov program bili su njihovi ideali koje su instinktivno osjećali i dijelili, bez mnogo riječi. Njihova religija bila je sloboda, a njihova vjera je bila svijest da mogu promijeniti svijet. Slobodu i pravdu nije trebalo opisivati, za njih se valjalo boriti.

Zdravi i poletni, omladinci s početka dvadesetog vijeka bili su najbolje ogledalo naše moralne dubine, divan primjer širokogrudosti i neustrašivosti u moru sebičnosti, inertnosti i straha. Mladi pjesnik Miloš Vidaković poručuje da «u nama i kroz nas govore svi vjetrovi naše zemlje, svi njeni zvukovi, njene svjetlosti i talasanja». Na suđenju poslije atentata Princip je kazao: «Moje je bilo mišljenje da svaki koji ima dušu i osjećaja za narod koji pati, trebao bi da protestuje i učini što bilo, jer je osveta slatka i krvava.»

U Mladoj Bosni, uz pojam nacionalnog oslobođenja uvijek je išao i pojam pravednijeg društva. Gavrilo Princip je bio najčistiji izvor narodne snage i njegova savjest, i zato se za to pravednije društvo i žrtvovao.

Mlada Bosna je prije svega skup produhovljene omladine čiji se duh najbolje izražavao ne samo u akcijama već u publicistici i književnosti. Svi članovi Mlade Bosne bili su ili strastveni čitači ili ljudi od pera. Gutali su knjige i o njima raspravljali u kružocima. O Mladoj Bosni se može objektivno raspravljati jedino ako napravimo neodvojivu spregu između političkog, socijalnog i umjetničkog. A oni su sve zajedno: borci i revolucionari sa knjigom pod rukom, slobodom u srcu i pjesmom na usnama.

Tako ćemo lakše shvatiti zašto su neumitno poletjela dva metka u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine. Sarajevski atentat bio je vrhunac neprestanog stremljenja k narodnom oslobođenju. Trebalo je ukloniti sve prepreke na tom putu, a Franjo Ferdinand je bio njihovo oličenje. Taj i u Beču omraženi prijestolonasljednik predstavljao je arogantnog osvajača koji je narodima u Habzburškom carstvu oduzimao slobodu i ponos. Ovaj atentat bio je šesti u nizu od pet neuspješnih atentata na austrougarske visoke dužnosnike. Prvi je izvršio Bogdan Žerajić, juna 1910., a četiri naredna počinjena su u Hrvatskoj. Žerajićev atentat na generala Varešanina snažno je uticao na svu omladinu. Svi su se divili Žerajiću i krišom odlazili na njegov grob, a Gavrilo posljednji put dan uoči atentata. Svi slobodarski umovi tog vremena dive se hrabrim golobradim atentatorima. Povodom atentata Luke Jukića na bana Cuvaja, juna 1912., Antun Gustav Matoš je napisao: «Ovakvi čini... jedini su način borbe i narodne reakcije u bespravnim zemljama... Jukićev gest bijaše tek slučajno gest Jukićev, to bijaše gest naroda koji, u nemogućnosti parlamentarne samozaštite, smatra i takav akt zakonitim sredstvom pravedne samoodbrane.»

Atentat koji je počinio Gavrilo Princip mogao je uraditi bilo ko i on je zapravo zajedničko djelo cijele jedne generacije. O njoj, a ne samo o Principu, moramo što više govoriti uoči stote godišnjice atentata. Često se, međutim, dešava da se Princip pominje u neveselom kontekstu. Prošle sedmice je bio predmet polemike koja je srećom brzo prohujala, za 24 sata. Najprije je 18. aprila u jednom saopštenju Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, posumnjao u dobre namjere Francuske koja priprema niz aktivnosti oko obilježavanja stogodišnjice sarajevskog atentata i želi da organizuje jedan veliki naučni skup istoričara u Sarajevu od 24. do 27. juna 2014. godine. Dodik se plaši da bi ovaj skup poslužio kao mjesto gdje bi se «prekrajala istorija» te da bi to bio «novi propagandni napad na Srbe». Slaba strana tog saopštenja je što se u istom tekstu Francuzima indirektno pripisuje nešto što i sam Dodik jasno pripisuje Sarajevu jer ono, kako veli, «klevetnički kvalifikuje» Principa kao «podmuklog teroristu». A Sarajevo nije Francuska i ne treba je kritikovati za stavove koje ne zastupa ni cijelo Sarajevo. Ambasada Francuske u Sarajevu je brzo odgovorila sa pomirujućim ali jasnim saopštenjem u kojem su odbacili svaku mogućnost pristrasnosti ili revizionizma.

Dužan sam na ovom mjestu saopštiti nešto što malo ljudi zna. Ideju da se napravi naučni skup istoričara u Sarajevu na potpuno vlastitu inicijativu ponudio sam prije godinu dana francuskim vlastima. Bez te inicijative ne bi bilo ni skupa. Stogodišnjica je veliki datum, naročito ako je posrijedi svjetski rat. Sarajevo će prirodno biti stjecište svjetskih sjećanja i veoma je važno u Sarajevu napraviti nešto veliko i dostojanstveno, bez politikantstva i revizionizma. Bojim se da mi to još nismo u stanju napraviti. Smatrao sam da samo Francuzi i njihovi vrhunski istoričari mogu biti prihvatljivi za sve tri istoriografije u Bosni i Hercegovini i da baš oni budu organizatori jednog velikog skupa najboljih stručnjaka za prvi svjetski rat na svijetu. Ako u Sarajevo dovedete erudite koji naučno i savjesno godinama tragaju za istorijskom istinom, ne postoji nikakav rizik da će bilo ko moći prekrajati istoriju. Ozbiljan istoričar zna i lako će objasniti da bi do rata došlo i bez atentata, da ni srpska vlada ni Crna ruka nisu organizatori atentata i da je on isključivo djelo plemenitih usijanih glava. Tendenciozna tumačenja javljaju se samo na amaterskim skupovima kvazinaučnika i politikanata i njih se zaista treba plašiti.

Živimo u vremenu stalnih prevara i podvala, i strah od njih je sveprisutan. Uistinu, neka tendenciozna i zlonamjerna tumačenja istorije, kako kod nas tako i u svijetu, pokušavaju prikazati Mladobosance kao brutalne teroriste ili oruđe u rukama Beograda i pritajene borce za veliku Srbiju. To je lako demantovati a najbolje je to argumentovano uraditi na skupu iduće godine. Mlada Bosna bila je u pravom smislu riječi jugoslovenska organizacija koja je imala cilj ne samo oslobođanje južnoslovenskih zemalja nego i jugoslovensko narodno jedinstvo. U atentatu su učestvovali pripadnici sve tri naše vjere. Gavrilo Princip je sebe na sudu nazivao Srbohrvatom koji se borio za Jugoslaviju: «Mi nismo nikada očekivali od Austrije, da bi ona ujedinila Jugoslovene, već smo očekivali da se ona raspadne kao kuga, te da je između nas Jugoslovena nestane.»

Francuska se ne može kriviti za namjeru da će u Sarajevu prekrajati istoriju. Pošto sam ja koordinator između lokalnih naučnih institucija i Francuske, znam vrlo dobro o čemu govorim, kao što znam koliko je snažna želja francuske «Misije Stogodišnjice» da ovaj naučni skup, posvećen budućnosti i okrenut mladima, protekne u duhu prave nauke. Uostalom, sav moj angažman ide u istom pravcu i sigurno ću onemogućiti svaki pokušaj banalizacije ovog ambiciozno zamišljenog skupa na kojem neće biti mjesta za zlonamjerne. I zato sam ubijeđen da u Sarajevu tokom konferencije, kad se sve sumnje rasprše, neće biti praznih stolica.

Suviše je već nepravde učinjeno Gavrilu Principu da bi se dodale i nove. Umjesto verbalnih diskusija o tome ko je bio Gavrilo Princip, bolje bi bilo da se država i entiteti angažuju oko obnavljanja Principove rodne kuće jer je krajem jula 1995. Sedma gardijska brigada Hrvatske spalila Gavrilovu sirotinjsku brvnaru. Sramota je da na mjestu gdje je rođena jedna velika istorijska ličnost o kojoj se mnogo govori niko i ne pomišlja da obnovi ono što se ne smije rušiti. Time rušimo sve univerzalne vrijednosti i principe kojih se, izgleda, olako odričemo. Sramota je takođe što su uklonjeni Principovi tragovi sa mjesta gdje je stajao uči atentata, mjesta na kojem i danas turisti uzalud traže Gavrilove male stope. Treba ih vratiti na njihovo mjesto prije proslave stogodišnjice. Naučni savjet skupa istoričara sigurno će to sugerisati, a naučna konferencija u junu iduće godine mora uspjeti i zbog duga Gavrilu Principu koji zaslužuje da se u Sarajevu o njemu iznese istorijska istina.

loading...

trenutak ...