HLADNORATOVSKA PREVARA ZAPANJUJUĆIH RAZMJERA: Nakon potonuća sovjetske podmornice, CIA je skovala pakleni plan

Ovo je nevjerojatna priča o najvećoj CIA-inoj prijevari tijekom Hladnog rata koja će ostaviti duboke implikacije pola stoljeća kasnije

  • Šareni svijet

  • 25. Feb. 2018  25. Feb. 2018

  • 0

U ljeto 1974. godine, velik i posve neuobičajen brod otisnuo se na ocean iz Long Beacha u Kaliforniji. Zaputio se prema središtu Tihog oceana odakle će pod valovima oceana, hvalili su se njegovi vlasnici, pokrenuti revolucionarnu novu industriju. Opremljen najmodernijom opremom za bušenje, uvjeravali su, brod je bio dizajniran za pronalaženje nezamislivog bogatstva skrivenog u dubokoj morskoj tami.

Ekspedicija je nazvana najodvažnijim korakom u otvaranju nove granice podmorskog rudarenja. Granice koja će, kako su se nadali, pronaći vrijedne metale u stijenama ispod morskog dna.

Ipak, postojao je jedan mali problem – cijela ekspedicija bila je najobičnija laž.

Hladnoratovska prijevara nezamislivih razmjera

Radilo se o hladnoratovskoj prijevari zapanjujućih razmjera koja će, kako se pokazalo, ostaviti duboke implikacije pola stoljeća kasnije.

Prava meta posade ovog golemog broda bila je izgubljena sovjetska podmornica. Šest godina prije, podmornica K-129 potonula je oko 2500 kilometara zapadno od Havaja dok je prenosila balističke nuklearne projektile.

Unatoč opsežnoj potrazi, Sovjeti nisu uspjeli locirati podmornicu. No američka mreža podvodnih prislušnih uređaja detektirala je eksploziju koja je u konačnici odvela Amerikance do olupine. Ležala je na dubini od gotovo pet kilometara, dublje od bilo koje prijašnje olupine. Oružje i tajni kodovi bili su izvan dosega sovjetskog neprijatelja.

Kako je CIA skovala Projekt Azorian

Usred borbe za vojnim napretkom, podmornica je predstavljala krunski dragulj – šansu za istraživanje sovjetskih nuklearnih projektila i mornaričkih komunikacija. Zato je CIA skovala hrabar plan, Projekt Azorian, čiji je cilj bio vratiti podmornicu. I to bi bilo dovoljno teško, ali postojao je još jedan izazov – izvesti zadatak bez ruskog saznanja. Špijuni su morali stvoriti dimnu zavjesu pa su se pretvarali da istražuju mogućnost dubokomorskog rudarenja.

PR kampanja je uvjeravala da su Amerikanci u potrazi za manganovim grumenjem veličine krumpira koji su razbacani diljem dubokog oceanskog dna. Trebao im je i vođa, čovjek koji stoji iza svega, netko dovoljno bogat i ekscentričan da bi bio uvjerljiv. Povučeni milijarder i izumitelj Howard Hughes bio je savršen za tu ulogu. Hughes je pristao sudjelovati i, u njegovo ime, dizajniran je dotad neviđeni brod nazvan Hughes Glomar Explorer.

Brod je u tajnosti opremljen uređajima kakvi su dotad viđeni samo u filmovima o Jamesu Bondu. Trup broda imao je golema vrata koja su se mogla otvoriti i stvoriti “Mjesečev bazen”, podvodni otvor dovoljno velik da u njega mogu smjestiti sovjetsku podmornicu. Skriven od pogleda u brodskoj unutrašnjosti postojao je mehanizam s golemim “kandžama” koji bi uhvatio podmornicu, povukao je na površinu i smjestio unutar trupa.

Trajalo je sve do 1974., šest godina nakon potonuća podmornice, da CIA bude spremna za misiju. Cijena projekta bila je vrtoglavih 500 milijuna dolara, što je tada bio ekvivalent izgradnji nekoliko nosača aviona i slanju Apollo misije na Mjesec.

Nitko nikad nije pokušao nešto tolikog razmjera na toliko nevjerojatnoj dubini. Sama sovjetska podmornica težila je gotovo 2000 tona, ali problem je bila i debela čelična sajla duga pet kilometara koja ju je morala izvući na površinu. Uz to, CIA je morala osmisliti revolucionarne sustave koji su osiguravali stabilnost broda za vrijeme transporta podmornice.

Krinka zavarala Sovjete, ali i američka sveučilišta

Dave Sharp, jedan od CIA-inih ljudi, za BBC je opisao zastrašujuće trenutke tijekom kojih su se svi na brodu pribojavali da će oceanski valovi rastrgati neobično plovilo. No ono što ih je još više zabrinjavalo bila je ruska sumnjičavost. Kako bi ih posve uvjerili da je Howard Hughes iskreno zainteresiran za eksploataciju mangana, rukovoditelji misije održavali su konferencije za novinare na kojima su u detalje objašnjavali planove rudarenja.

“Učinili smo da se rudarenje morskog dna čini mnogo vjerodostojnijim”, kaže Sharp za BBC. “Zaista smo prevarili mnogo ljudi i pravo je čudo da se priča održala toliko dugo”, dodaje.

Krinka je bila toliko uvjerljiva da su američka sveučilišta pokrenula smjerove dubokomorskog rudarenja, a cijene dionica uključenih kompanija lansirane su u nebo.

“Ljudi su smatrali: Ako je Howard Hughes uključen u to, moramo biti i mi”, rekao je Sharp. “Čak smo i skupili nekoliko grumena mangana”, prisjeća se, što je bilo ključno jer su sovjetski špijunski brodovi neprekidno vrebali Amerikance, a jednom prigodom su se toliko približili da su prisluškivali razgovore.

“Kad smo shvatili da plove kraj nas, počeli smo pričati o manganu”, kaže Sharp.

Katastrofa koje su se svi pribojavali

Izronila je još jedna komplikacija. Za uspješno izvršenje misije bilo je potrebno mirno more, a to je bilo moguće jedino u ljeto. Ali baš kad je projekt trebao započeti u ljeto 1974., američki predsjednik Richard Nixon putovao je u Moskvu na mirovne pregovore. U strahu da Sovjeti ne uhvate Amerikance kako pokušavaju ukrasti podmornicu, Nixon je naredio da operacija ne može započeti dok on ne napusti Moskvu. To se dogodilo 3. srpnja. Do tada se Hughes Glomar Explorer nalazio na koordinatama, a već idućeg dana vitla su se počela vrtjeti.

Sharp se prisjeća kako stvari nisu išle kao podmazane. Pumpe i komunikacije su neprestano pucale, a goleme vibracije su tresle brod. Mehanizam za prihvaćanje podmornice njihao se naprijed-natrag zbog valova. Dana 30. srpnja Sharp je promatrao podvodnu kameru koja je snimala podmornicu, nekoliko dubokomorskih rakova i bijelu ribu nalik na morskog psa. Začudo, golema “kandža” uspješno je zgrabila podmornicu. Ali tada se dogodila katastrofa.

U jednom trenutku tijekom izrona, naprezanje je postalo prejako, dio “kandže” je puknuo i veći dio podmornice strovalio se natrag na dno. Samo prednji dio podmornice su uspjeli izvući. Tijela šestorice sovjetskih podmorničara su izvađena, a kasnije su formalno pokopani na moru.

Nuklearni projektili i knjige s tajnim kodovima nikad nisu pronađeni. Službena CIA-ina povijest tvrdi da je operacija bila jedna od najvećih obavještajnih prijevara za vrijeme Hladnog rata.

Godinu kasnije, u javnost su pušteni detalji operacije, a planovi za vađenjem preostalog dijela podmornice su propali. Ovakav rasplet mogao je zauvijek pokopati samu pomisao na dubokomorsko rudarenje, ali on je zapravo dokazao da je uz pametno inženjerstvo i raskošan budžet rudarenje na morskom dnu itekako moguće. “Stvarno je teško, ali mi smo dokazali da je moguće”, zaključio je Sharp.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...