TABUT TEME IZ SIRIJE: Za Islamski kalifat u Siriji je poginuo 81 državljanin BiH, toliki je broj "Vikićevih specijalaca" položio život za BiH!

Masovni i dobro organizirani odlazak bošnjačkih mladića u rat u Siriju, njihovo priključenje najbrutalnijim odredima smrti kakve moderni svijet poznaje, naravno da je njihov osobni izbor, koji je, istina, od prije četiri godine zakonski kažnjiv

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 13. Apr. 2018  13. Apr. 2018

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

Sedamdeset i šest državljana Bosne i Hercegovine, među kojima je pet žena i četvoro djece, poginulo je u posljednjih pet godina tokom rata u Sriji, navodi se u izvještaju sigurnosnih službi, koji je jučer objavio portal "Žurnal", a prenio značajan broj drugih medija. Tokom rata u Siriji poginulo je i pet osoba koje su rođene u Bosni i Hercegovini, a koji su na ratište stigli iz drugih dijelova svijeta. Odlazak u Sriju i priključenje tamošnjim radikalnim islamističkim formacijama (ISIL,Al Nusra) životima je platila, dakle, osamdeset i jedna osoba, muškarci, žene, djeca, rođena u Bosni i Hercegovini.

 

Sarajevski profesor Vlado Azinović, vjerojatno jedini ozbiljan, sustavan i nepristrasan istraživač i analitičar ovoga fenomena (ne samo kada se govori o našoj zemlji, već i o regiji) krajem prošle godine je objavio rezultate svog istraživanja o prisustvu državljana BiH na ratištima u Siriji. Prema njegovim nalazima, oslonjenim na domaće i inozemne sigurnosne izvore, u ratu u Siriji ukupno je boravilo 240 državljana BiH, 56 ih se vratilo zemlju, 70 ih je poginulo, a 114 je još uvijek boravilo u Siriji. Autor se ogradio, napominjući da su ovi podaci važili do početka operacija u sirijskim gradovima Alep i Homs. Prema stanovitim izvještajima, u toku posljednjih vojnih operacija, tokom marta i početkom aprila, dronovima je ubijeno još pet pripadnika ISIL-a sa državljanstvom BiH.

 

PAMTIŠ LI MAJKO, ALEPO?

 

U svojim analizama, prof. Azinović je ustanovio da je broj poginulih državljana BiH u redovima ISIL-a procentualno veći nego što je riječ sa islamskim dobrovoljcima koji su stizali iz drugih zemalja: ovih drugih je ginulo oko 10 posto od ukupnog broja regrutiranih. Neki britanski izvori pominju 1000 dragovaljaca iz Ujedinjenog Kraljevstva u redovima ISIL-a, od kojih je stotinjak njih poginulo. Iz Francuske je, prema službenim procjenama, na sirijsko ratište otišlo oko 1200 islamističkih boraca, ali broj poginulih je teško ustanoviti: nedavno je bivši visoki francuski antiteroristički dužnosnik šokirao javnost kazavši kako su, u suradnji sa drugim vojskama, američkom, kurdskom, pa i Assadovom, francuske vlasti sistemski  likvidirale svoje državljane u razbijenim postrojbama ISILA-a, kako se ovi ne bi vratili u zemlju.

 

Prema još jednom deprimirajućem parametru, Bosna i Hercegovina prednjači među zemljama čiji su državljani (bili?) angažirani na ratištima Sirije: 40 islamskih dobrovoljaca na milion stanovnika koliko ih je registrirano u BiH, znatno premašuje prosjek u drugim zemljama, u kojima se na milion stanovnika registriralo 5-10 džihadističkih radikala. Može nekome izgledati zamorno i neprohodno dosadašnje nizanje po mnogo čemu, tragičnih, alarmantnih brojki, pa ću, u tom tonu i nastaviti, da bi ovdašnjem nezainteresiranom čitaocu ponešto od razmjera tog užasa utuvio u nezainteresiranu glavu.

 

Broj državljana Bosne i Hercegovine ubijenih u sirijskom ratu, osamdeset i jedan, gotovo dvostruko je veći od broja deminera poginulih u još uvijek nepreglednim poljima smrti u BiH (47). Ako ni to nije dovoljno, onda hajdemo pokušati na sljedeći način. Koja je najpoznatija jedinica koja se proslavila tokom rata u Bosni i Hercegovini? Specijalna jedinica MUP-a Bosne i Hercegovine, oko toga postoji skoro jednodušan konsenzus. Od početka rata, dakle od petog aprila 1992. godine kada su se sukobili sa JNA na Vracama, pa do septembra-oktobra 1995. i završnih oslobodilačkih operacija u Krajini, poginuo je osamdeset i jedan "vojnik sreće", odnosno "vikićevac", pripadnik jedinice "Bosna". Dakle, do u dlaku isti broj koliko je bosanskih šehida, da parafraziram ratnu llahijsku budnicu, "što krv će liti za brda ova". U Siriji. 

 

Mada je nemoguće doći do pouzdanih, čvrstih informacija, vjerovatno je broj bosanskohercegovačkih dragovoljaca u Siriji veći od broja stranih dobrovoljaca, mudžahedina poginulih tokom rata u BiH. (Mislim pri tom na one koji su poginuli na ratištima, a ne u međusobnim, frakcijskim, ili pak kriminalnim obračunima).

 

TVOJI SMO, TEBI SE NE VRAĆAMO

 

Svaki razgovor u posljednjih nekoliko godina koji je otvarao tu neugodnu, tabuiziranu temu- odlazak bošnjačkih radikal(izira)nih dobrovoljaca na ratišta u Siriju, njihovo regrutiranje u redove bestijalnih islamista, po običaju i redovno, bivao je onemogućen, spriječen teškim diskvalifikacijama, neargumentiranim pljuckanjem po onima koji su smatrali da je riječ o trendu, sistemskom fenomenu, a ne efemernom incidentu, nedostojnim ozbiljnije pažnje. Ne mislim pri tom na zlonamjerne, propagandističko-politikantske "analize" iz susjednih zemalja (poput 20-30 hiljada terorista koje je u BiH "nahvatala" hrvatska predsjednica K.G. Kitarović). Govorim o ozbiljnim, osnovanim, dobronamjernim upozorenjima, koja su dočekivana na nož, nervozno i arogantno, čak i kad su stizali iz ovlaštenih državnih agencija i službi.

 

Zacijelo je najkredibilniji i najmeritorniji pregled stanja unutar radikalističko-vehabijske zajednice ponudio za raspravu u Parlamentu BiH, Almir Džuvo, dugogodišnji direktor Obavještajno-sigurnosne službe (OSA-e), kada je 2010. godine kazao da u BiH djeluje tri hiljade radikaliziranih islamista, spremnih da počine terorističke akte. Džuvina informacija je unutar dominantnog bošnjačkog političkog, vjerskog, medijskog, "patriotskog" miljea ocijenjena kao "paušalna", "tendenciozna", "jednostrana", i kako sve već ne, a da nikakvih protuargumenta, odnosno ozibljnog dijaloga o toj važnoj materiji nije bilo. Od tada se samo čekao pogodan trenutak da se direktoru Džuvi bošnjačka vlast zahvali na dotadašnjem radu i trudu i pošalje ga na hlađenje u diplomaciju.

 

Masovni i dobro organizirani odlazak bošnjačkih mladića u rat u Siriju, njihovo priključenje najbrutalnijim odredima smrti kakve moderni svijet poznaje, naravno,da je njihov osobni izbor, koji je, istina, od prije četiri godine zakonski kažnjiv. Država je u zadnje četiri godine kroz djelovanje policije, sigurnosnih službi, tužiteljstava i sudova, pokazala svoju sposobnost i odlučnost, da se iznese sa ovom planetarnom pošašću, na kojoj zube lome i uređenije države od BiH. Istina je, međutim, i to da djelovanje u posljednjih 3-4 godine ne može brzo i uspješno nadomjestiti nedjelovanje, ili čak službeno pomaganje i ohrabrivanje takvih procesa indoktrinacije i radikalizacije.

 

U širokoj lepezi objašnjenja koje nude bošnjačke elite, a nije riječ o objašnjenjima, nego o izgovorima i odbijanju da se preuzme odgovornost za tragične posljedice, najčešće se poteže onaj patetično-licemjerni: znate, bio je rat, ljudi su stradali, ostala je siročad, radikalizirala se... Nešto od toga možda bi i pilo vode i moglo zadovoljiti zahtjeve logike, kada bi ti procesi, radikalizacije bili samorodni, spontani, stihijski, a oni to nisu jer je indoktrinacija, ispiranje mozgova, radikalizam bio ozbiljan (i skup) projekat. Stradanja Bošnjaka u minulom ratu, teška i sveobuhvatna, zahtijevala su politiku koja bi preduprijedila svako buduće stradanje jednog jedinog čovjeka, suzu jedog jedinog djeteta, a ne njihovo obučavanje da ostavljaju kosti po ruševinama jednog svijeta sa kojim nisu imali previše veze...

trenutak ...