ODBAČENI IDEALI: Kako su vodeće komunističke sile zaboravile na radnike

Rusija i Kina nekad su imale društvene sustave koji su se barem deklarativno brinuli o radnicima i radničkim pravima, iako je zbog nedostatka nekih drugih prava realna situacija znala biti teška, a danas nema čak ni te deklarativne brige i oni na čijem radu počivaju velike ekonomije ostaju obespravljeni i nemoćni

  • Svijet

  • 30. Apr. 2018  30. Apr. 2018

  • 0

Koliko god komunizam i socijalizam danas bili ocrnjivani ili kritizirani, nema sumnje da su ideje o besklasnim društvima u kojima se sredstva proizvodnje nalaze u vlasništvu svih proizašle iz plemenitih pobuda dijelom temeljnih na surovoj stvarnosti kapitalizma 19. stoljeća i tadašnjeg izrabljivanja ljudi. Plan da radnička klasa egalitarno sudjeluje u rezultatima svojeg rada izgledao je pravedan i 20. stoljeće dalo je niz država u kojima je provedeno ono što se danas voli nazvati 'socijalistički eksperiment'.

Dvije perjanice socijalističko-komunističkih društava bili su Sovjetski Savez i Kina. Partijski birokrati, kao i u drugim državama sa sličnim političkim uređenjem, imali su zadatak osiguravati to da radnici u cijeloj državi prije svega budu zaposleni, da imaju pravo na odmor, rekreaciju, da im plaće stižu na vrijeme i da im se osiguravaju dodatne beneficije, već prema mogućnostima ili potrebama. Realnost u spomenutim dvjema državama bila je neka mješavina tih nastojanja, skromnih materijalnih mogućnosti, fabriciranja informacija i često vrlo niske razine drugih građanskih prava, što je onda neutraliziralo pozitivne pomake koji su postizani u tvornicama i drugdje.

Ali i Kina i Rusija tada su barem deklarativno stavljale radnike na visoku poziciju pa su iz toga proizlazile barem nekakve koristi za njih. Gradili su se stanovi, pa čak i cijeli gradovi sa svom drugom potrebnom infrastrukturom, što je davalo dojam da se država ipak brine za njih. Danas, trideset godina nakon početka najvećeg previranja u sovjetskom komunizmu koje je dovelo do njegova kraha, i otprilike isto toliko nakon početka zamaha kineske ekonomije, koja se službeno i danas zove 'socijalističkom tržišnom ekonomijom', situacija je stubokom drukčija, ali je sve ostalo isto.

Kao i u nekadašnjem sovjetskom društvu, današnja ruska država značajan trud ulaže u kontrolu informacija i stvaranje idealističke slike prema svijetu, zbog čega do realnih podataka o poštivanju prava radnika nije lako doći i tek se pojedinačni incidenti tu i tamo probiju do međunarodnih medija. Recentni primjeri mogu biti veliki sportski događaji, poput zimske Olimpijade u gradu Sočiju 2014. godine i predstojećeg Svjetskog prvenstva u nogometu, koje će započeti za nekoliko tjedana.

Zatvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sočiju (Izvor: Reuters)

Iako su svjetski mediji puno više mjesta i vremena posvetili situaciji i kršenju prava radnika na pripremi infrastrukture za Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru 2022. godine situacija jedva da je bila nešto bolja u Sočiju i ruskim gradovima u kojima se grade i obnavljaju nogometni stadioni za ovu godinu. Rad od jutra do mraka, s neadekvatnom zaštitnom opremom, ponekad na ekstremnoj hladnoći, kašnjenje ili potpuni izostanak mizernih plaća, deseci tisuća ilegalnih ili polulegalnih radnika koje se iskorištava do krajnjih granica su, nažalost, već vrlo poznati problemi koji se jednostavno pospremaju pod tepih i konačno postanu nevidljivi pod blještavilom novih građevina.

Organizacija Human Rights Watch uspjela je dokumentirati niz kršenja radničkih prava na izgradnji raznih stadiona, a međunarodni sindikat radnika građevinske i drvne industrije zabilježio je barem dvadesetak smrtnih slučajeva tijekom njihove gradnje. Kao dodatna ilustracija toga o kakvim se uvjetima radilo može poslužiti i otkriće britanskog Guardiana da na izgradnji ruske sportske infrastrukture rade čak i radnici iz Sjeverne Koreje, kojih u Rusiji godišnje na sličnim slabo plaćenim poslovima bude i nekoliko desetaka tisuća.

Na ruskim stadionima radilo se od jutra do mraka, s neadekvatnom zaštitnom opremom, ponekad na ekstremnoj hladnoći

Na ruskim stadionima radilo se od jutra do mraka, s neadekvatnom zaštitnom opremom, ponekad na ekstremnoj hladnoći (Izvor: Profimedia)

Iako se gradnju stadiona i popratne infrastrukture može smatrati samo izoliranim primjerom, situacija se ne čini ništa boljom ni u ostatku Rusije i njene industrije. Kontrolu najvećih industrijskih i proizvodnih organizacija ima ili država ili dio privatnika milijardera usko vezanih uz visoku politiku.

Kroz takvu mrežu glas običnih radnika iz industrijskih pogona ili iz rudnika, kao i nekad, jedva da se može čuti, a pitanje njihovih prava gotovo kao da ne postoji.

Kontrolu najvećih industrijskih i proizvodnih organizacija u Rusiji ima ili država ili dio privatnika milijardera usko vezanih uz visoku politiku (Izvor: Profimedia)

Situacija u Kini slična je opisanoj situaciji u Rusiji. Kršenja radničkih prava tek su nešto bolje zabilježena, ali glavna zapreka je, kao i nekad, čvrsta ruka partije koja kontrolira sliku i imidž države. Kroz takvu sliku prije dvadesetak godina su se probijale informacije o teškim uvjetima u tvornicama odjeće i obuće, a danas su njih preuzele informacije o teškim uvjetima u tvornicama potrošačke elektronike i sličnim. Nadaleko je odjeknulo postavljanje mreža oko tvorničkih zgrada korporacije Foxconn, jednog od najvećih kineskih poslodavaca, koja je njima željela smanjiti broj samoubojstva očajnih radnika.

U državi koja se smatra socijalističkom briga oko uvjeta u kojima se nalaze radnici trebala bi rezultirati tek neznatnim brojem štrajkova kao izraza nezadovoljstva. No realnost je opet prilično drukčija. China Labour Bulletin, hongkonška organizacija koja se bori za radnička prava, samo je u posljednjih šest mjeseci zabilježila više od 940 štrajkova, a procjenjuju da ta brojka predstavlja tek 10 do 15 posto svih obustava rada u Kini.

alt

19. kongres Komunističke partije Kine (Izvor: Reuters)

Kineska država je novim zakonom o radu koji je na snagu stupio prije desetak godina željela barem normativno uvesti više reda na tržište rada i poboljšati uvjete za radnike, no praksa se pokazala potpuno drukčijom te je radnicima teško doći do bilo kakve pravne zaštite u slučajevima kad ih poslodavci iskorištavaju.

Svekineski savez sindikata, najveći svjetski radnički sindikat s više od 130 milijuna članova, u teoriji ima dužnost radnicima pružati pravnu pomoć. No kako je u potpunosti pod kontrolom kineske Komunističke partije, uglavnom se zalaže za partijsku doktrinu stabilnosti nasuprot ispunjavanja radničkih prava.

alt

170. obljetnica Komunističkog manifesta (Izvor: Profimedia)

U konačnici, države koje su se prije nekoliko desetljeća barem reklamirale kao radničke utopije danas ne mogu ni to. Retoriku o pravima radnikazamijenila je retorika o ekonomskom rastu, a povijest pokazuje da ako se kao isključiv cilj postavlja gospodarski rast, tada nema puno mjesta za radnike i njihova prava.

U nekim imaginarnim scenarijima možda bi se moglo zamišljati da su i Rusija i Kina iz komunizma povukle ono dobro, mada i samo deklarativnu posvećenost radnicima iza koje je ipak dolazila kakva-takva realna podrška, i spojile to s pozitivnim značajkama kapitalizma. No to su ipak maštarije za koje radnicima ostaje, eventualno, jedan dan u godini.

(Tportal/SB)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...