Povjesničar Ivo Goldstein dovršio je historiografsku studiju o ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac na čak 900 stranica, koja će uskoro biti objavljena u izdanju zagrebačke Frakture. Temom Jasenovca počeo se baviti prije više od dvadeset godina, a 2015. godine kada je, kaže, postalo jasno da se zloćudnost ustaškog režima počinje ozbiljno dovoditi u pitanje, odlučio je napisati opsežnu knjigu o Jasenovcu. U kasnijoj fazi pisanja knjige trebao mu se pridružiti i otac, Slavko Goldstein, no on je u međuvrmenu preminuo.

“Tvrdnje negacionista o Jasenovcu su uvredljive”

“Neću spominjati ni imena ni radove ljudi koji pokušavaju relativizirati Jasenovac, jer nisu vrijedni moga spomena i pozora. Bilo bi to kao da profesora fizike pitate što misli o tvrdnji da je Zemlja ravna ploča, i da tražite njegove argumente protiv takve tvrdnje. Takva bi pitanja on smatrao uvredljivima. Eto, tako i ja smatram uvredljivima tvrdnje negacionista o Jasenovcu. Ipak, ne mogu se ponašati kao da se ništa ne događa: moja će knjiga biti odgovor na sva pitanja koja se u ovome trenutku o Jasenovcu postavljaju; nažalost, i na ona na koja ne bih volio odgovarati. No, moj primarni interes u knjizi jest da čitatelj spozna narav tog logora, shvati mehanizam tamošnjeg zločina, i kako u njemu funkcionira pojedinac, bio on žrtva, bio zločinac. To su ključna pitanja”, kazao je Goldstein u intervjuu za Novi list.

U tom smislu, upitan je i za najnoviju inicijativu predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, koja je prigrlila ideju Ivana Zvonimira Čička o formiranju međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu.

“Želja da se raspravlja o Jasenovcu nakon ’45 je zloguka”

Predsjednica Grabar Kitarović i Čičak, osim rasvjetljavanja broja žrtva Jasenovca, kažu kako treba utvrditi “što se doista događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945., nego i kasnije”. Goldstein njihovu inicijativu naziva – besmislenom.

“Čitava je izjava, blago rečeno – besmislena. Ne znam otkuda krenuti – da li od pitanja zašto nam je uopće potrebna međunarodna komisija? Ako hrvatska historiografija nije sposobna sama doći do prihvatljive istine o Jasenovcu, onda bolje da se zatvore svi studiji povijesti i povijesni instituti. O Jasenovcu se istina manje-više zna, naravno, ako je želiš čuti, uključujući otprilike i broj žrtava. A nisam siguran da to predsjednica želi.

Naime, zloguko djeluje njezina želja da se raspravlja o Jasenovcu nakon svibnja 1945. Moj otac je prije dvije godine objavio knjigu Jasenovac – tragika, mitomanija, istina koja je argumentiran odgovor na sva ta revizionistička snatrenja i svinjarije. Njoj se nema što dodati ili oduzeti. A predsjednici bi konačno netko morao reći da se u javnosti ne javlja o temama koje ne pozna i ne razumije.

Ustašizacija u Hrvatskoj – simptom kulturne regresije društva

Današnja ustašizacija u Hrvatskoj je, smatar Goldstein, simptom kulturne regresije društva, i manje govori o ustašama i partizanima iz Drugog svjetskog rata, a više o, kako kaže, “nama samima, o ovome društvu danas, koje je postalo agresivno, koje vrijeđa, napada druge i drugačije, u kojemu se svjesno limitira prostor slobode”.

“Aktualna relativizacija tih (ustaških) zločina nepogrešivo govori o kulturnoj regresiji, za koju ni prije pet godina, kad smo ulazili u EU, nisam ni pomišljao da bi mogla biti moguća, a kamoli prije 28 godina, u vrijeme demokratskih promjena i nada, kada se raspadala Jugoslavija. Danas, nažalost, vidim da su sve kočnice otpuštene, i da nas revizionizam, sa svim popratnim posljedicama, nesmiljeno udara po glavi”, kazao je Goldstein.

Zapanjuje ga, kaže, činjenica da vlast već treću godinu zaredom prelazi preko bojkota službene komemoracije u Jasenovcu predstavnika židovske i srpske zajednice.

“Uza sve poznate razloge za taj opravdani bojkot, iznijet ću još jedan: vlada je počela financirati dva revizionistička društva, koja javno propagiraju tvrdnje da Jasenovca do 1945. gotovo da nije bilo, ili da su u njima stradavali samo politički protivnici režima, a da je pravi logor nastao nakon 1945. To su katastrofalne, bljutave laži. Ta se društva, dakle, financiraju iz državnog proračuna, a istovremeno, čelnici vlade koja im daje novac dolaze na komemoraciju i izražavaju empatiju prema žrtvama i njihovoj rodbini. To smatram neiskrenim. Nije to više pitanje politike, nego, ako hoćete, i bazične pristojnosti”, zaključio