NAJMRAČNIJE TAJNE KRVNIKA S BRADINE: Nepoznati detalji Pavelićeve NDH, poglavnik je lagao Mussolinija, bilo ga je strah od…  

Tada je prvi put bio spomenut naziv Nezavisna Država Hrvatska koji se potom nije smio mijenjati, iako su se riječi: nezavisna zgrozili jezički čistunci

 

  • Šareni svijet

  • 04. Maj 2018  

  • 0

 

 

Piše: PERO ZLATAR

 

Prije sedamdeset i šest godina, 10. travnja 1941., u četvrtak, tri dana uoči Uskrsa, umirovljeni visoki časnik Slavko Kvaternik, neposredno prije ulaska njemačkih postrojbi u glavni grad ondašnje Banovine Hrvatske, iz zgrade Radio Zagreba u Vlaškoj ulici, u 17,45 izravno je pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, a koji je potom, nebrojeno puta, bivao otisnut u ustaškim dokumentima, povijesnim knjigama i školskim udžbenicima.

 

I prije državnoga generalskog puča, izvedena nakon masovnih demonstracija u Beogradu, 27. ožujka 1941., zbog pristupanja Kraljevine Jugoslavije u Trojni pakt, s Njemačkom, Italijom i Japanom, kad je vlast bila predana u ruke maloljetnome kralju Petru II. Karađorđeviću, Hitler i Mussolini su miješali karte i krojili nove granice na zemljovidima, koje će biti ucrtane nakon očekivana raspada razjedinjene balkanske monarhije.

Računali su napose da će hrvatski nacionalisti svih boja podići glave u nakani da se otcijepe. Oba diktatora izvukla su iz rukava svoje adute. Mussolini je žustro zagovarao zagrebačkog odvjetnika Antu Pavelića, vođu ustaša, koji je od 1929. živio u emigraciji, a posljednjih nekoliko godina bio nastanjen u Italiji.

 

A Hitler je najprije računao s frankovcem Slavkom Kvaternikom. No nakon što je prvak Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček odbio ponudu da uđe u vladu premijera, generala Dušana Simovića, poraslo je njemačko zanimanje za tog opreznog političara slovenskih korijena, rođena u Jastrebarskome.

 

Maček je 6. travnja, dva dana poslije njemačkoga bombardiranja Beograda, putem zagrebačkoga radija, pozvao Hrvate zahtijevajući od njih "red i disciplinu, kod kuće i u vojsci". Tada je među ustašama u Hrvatskoj, počela klijati pojačana nada kako će Mussolini nagovoriti Hitlera da na hrvatski tron bude posjednut Ante Pavelić, pogotovu što je, uoči zračnoga napada na Beograd, njihov štićenik zagrmio iz Firenze: "Hrvatski narode, ustaj na noge, lati se oružja, svrstavaj se u bojne redove i stupaj pod ustašku zastavu na kojoj su već zapisana slavna djela pobjede."

 

Da potom nastavi: "Naša je pobjeda osigurana, naše oslobođenje je gotova stvar. Hrvatski ustaški pokret stavio se, ne od danas, nego već od deset godina, uz bok velikoga talijanskog i njemačkog naroda, i zato danas silne ogromne vojske velikih vođa tih velikih naroda, Hitlera i Mussolinija, kojima se nitko više oduprijeti ne može, stoje na našu obranu, te zajamčuju našu slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku, na cijelome hrvatskom povijesnom i neprekinutom narodnom području!"

Tada je prvi put bio spomenut naziv Nezavisna Država Hrvatska koji se potom nije smio mijenjati, iako su se riječi: nezavisna zgrozili jezički čistunci. Jer, po njima, hrvatskije bi bilo reći: neovisna. Ali kako se carska ne poriče, natrag se, unatoč rogoborenjima, nije smjelo. Dašto, Pavelićev glas je malo tko čuo u Hrvatskoj, ali poglavnik je zanemario taj detalj eda bi kasnije važno isticao svoju dalekovidnost o tome događajima u najbližoj budućnosti. Paveliću privrženi ustaški palatini, sastali su se potajice 7. travnja u Zagrebu i sročili rezoluciju, koja je, uz pomoć njemačkih diplomata, potom bila poslana u Berlin. Potpisali su je Slavko Kvaternik, Mladen Lorković, Edo Bulat, Janko Tortić i Marko Lemešić.

 

Ta petorica su navela četiri bitna detalja: I. Jugoslavija je prestala postojati. Stvara se slobodna, nezavisna hrvatska država i ona obuhvaća historijske i u nacionalnom pogledu hrvatske krajeve: Hrvatsku, uključujući Međimurje, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, kao i hrvatski dio Vojvodine. II. Do donošenja Ustava, odnosno zakona u državnoj vladi vrši zakonodavnu i izvršnu vlast nova hrvatska narodna vlada u Zagrebu.

 

Taj se zaključak dostavlja vladi Reicha s molbom da postigne priznanje hrvatske države od strane osovinskih država.

 

U cilju zaštite samostalnosti i nezavisnosti novonastale hrvatske države, predstavnici hrvatskoga naroda mole vladu njemačkoga Reicha za bezodvlačnu zaštitu i pomoć. Hitler i njegovi savjetnici sve više su se hladili od Mačeka i sve očitije isticali Slavka Kvaternika.

Ocijenili su seljačkoga čelnika kao nedovoljno odlučnoga, a to su prosudili na temelju sudova svojih opunomoćenika Waltera Malelttea i Edmunda Wiessenmayera koji su, od početka travnja, u više navrata razgovarali u Zagrebu s više istaknutih osoba, najjčešće s Vladkom Mačekom.

 

Kad je njemačka soldateska krenula osvajati Jugoslaviju, Wiessenmayer je ponudio žezlo Kvaterniku, ali je prije toga morao nagovoriti i udobrovoljiti Mačeka da se složi, kako ne bi došlo do pobune među njegovim brojnim pristašama iz HSS-a. U izvješću upućenu njemačkome ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu je naznačio: "Od 15.30 do 16 sati Maček i ja smo raspravljali što je, nakon izvjesne borbe, dovelo do rezultata, kad se pokazao pripravnim da odstupi i osobno preda izvršnu vlast Kvaterniku. Maček mi je prisegao časnom riječi da će objaviti tu odluku. Smjesta sam pošao Kvaterniku i saopćio mu dogovor s Mačekom, što je povuklo oduševljenje među nacionalistima. Iz tih stopa odveo sam Kvaternika Mačeku. Kod njega smo sačinili izjavu o ustupanju vlasti Kvaterniku. koju je Maček potpisao".

Zatim se skupina oko Kvaternika sastala u Banskim dvorima na Markovu trgu i u Wiessenmayerovoj nazočnosti nametnula Antu Pavelića za budućeg šefa nove države. Wiessenmayer im se usprotivio jer je, po njemu, Pavelić talijanski čovjek. U Rimu su brzom saznali da je Slavko Kvaternik njemački izbor i bez krzmanja prenijeli Nijemcima Mussolinijev bijes.

 

Duce neće priznati NDH ako joj na čelo ne bi stao dr. Ante Pavelić. Upućeniji su pogodili zašto je Pavelić bio u Mussolinijevu srcu. On je računao da će od trojice imenovanih jedino Pavelić plesati kako Rim bude svirao kad se budu krojile državne granice. Jer njegova silna želja bila je da Hrvatskoj preotme Dalmaciju i Hrvatsko primorje.

 

Pritisnut uza zid, vremešni, mlaki i neambiciozni austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik lako je pristao da ustane s fotelje u koju je već bio posjednut i pusti da u nju smjeste Pavelića. Hitleru - koji je u to vrijeme već duboko uronio u "Plan Barbarosa" i mozgao koga dana će mu zvijezde biti najnaklonjenije da napadne Sovjetski Savez - nije bilo do svađe s nadutim prznicom Benitom Mussolinijem, koga ispotiha nije podnosio. K tome je Duce svojega konzula u Zagrebu okrivio kako nije bio levantinski lukav i, bez njegova ultimatuma, izgurao u prvi plan Pavelića. U tri poteza matirani dr. Vladko Maček, desetak minuta kako je Kvaternik urbi et orbi objelodanio rođenje NDH, poslao je svoj, unaprijed sročeni proglas, da ga pročitaju na radiju:

Sutradan, 11. travnja 1941., službene Narodne novine također su objavile Kvaternikov proglas, ali sad s potpisom: Slavko Kvaternik, zamjenik poglavnika. Zapovjednik cjelokupne vojne snage. Zacijelo, bio je nametnut kao službeno stajalište novih vlastelina. Za to vrijeme predviđeni broj 2 u NDH, književnik dr. Mile Budak, ležao je u bolnici na zagrebačkom Rebru i oporavljao se poslije operacije koju je izdržao prije kraha Jugoslavije.

 

Ante Pavelić je još bio daleko od Zagreba, mada su ga ustaše očekivale svakoga sljedećeg dana kako bi napokon preuzeo žezlo s poglavničkim ovlastima. No isprepadan fiksnom primisli, koja ga je opsjedala još od 1930., kad je na nj u Münchenu neuspješno pucao, kako je rekao, "ubojica plaćenik beogradske vlade", u strahu od atentata, otezao je s dolaskom. Iz udobnosti u Italiji javljao je Kvaterniku i ostalima, koji su u njegovo ime počeli vladati Hrvatskom, da ga očekuje neodgodivi sastanak s Benitom Mussolinijem u Rimu.

 

Kako ga je Mussolini požurivao neka konačno krene u domovinu, nije mu bilo druge nego da se počne pripremati za put. Pavelić se, međutim, zahvalio Duceu na ponudi da poleti talijanskim vladinim zrakoplovom zato što se plašio leta. Svojega zaštitnika je uvjerio kako bi bilo puno učinkovitije da sa svitom od kojih 250 ustaša stigne zemaljskim putom.

Strogo kontrolirane novine od prvih dana NDH vidljivo su najavile smjer kojim će ploviti ustaški brod. Iz novina saznajemo da je Mladen Lorković govorio u Donjem Miholjcu s proljeća 1941.: "Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tome narodu rastvaraju zdrave snage, koji su taj narod kroz stoljeća i desetljeća gurali iz jednoga zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi!". Naslov Hrvatskog naroda:

 

"Na ustaškom slavlju u srcu Poglavnikove kršne Like, u Gornjim Kisinjama podno Velebita, gdje je pukla prva ustanička puška, govorio je doglavnik Mile Budak." Uz krupni podnaslov: "Između nas i njih tamo, nažalost, nema pomirenja! Mi ne možemo na istom komadu zemlje biti ni kuće kućiti, a pogotovo ne možemo s njima državu stvoriti! – rekao je doglavnik Budak."

 

Od brojnih događanja u kulturi, poslije rata dugo je bio skrivan detalj o prisezi državi i poglavniku koju su izrekli svi članovi ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta (u eri NDH: Državnog) pred ustaškim intendantom Dušanom Žankom. On je izrijekom zahtijevao da mu u novinama pišu ime samo inicijalom, dakle D. Žanko. Jer Dušan, zaboga, kršten po srpskom srednjovjekovnom caru, parao je uha najzadrtijim zagovornicima punokrvne hrvatske rase.

Žanko je novinarima izjavio da će s početkom njegova mandata "u hrvatskome kazalištu zavladati čista etnička orijentacija". Preopširno bi bilo nanizati najpoznatija imena umjetnika koji su morali izaći na binu i gromko ponavljati Žankove riječi o vjernosti Hrvatskoj i Paveliću, u nazočnosti dvojice golobradih svjedoka iz Ustaške mladeži.

Od Branka Gavelle, Vjekoslava Afrića, Bele Krleže, Lovre Matačića, Joze Petričića, Marije Crnobori, Marijane Radev, Dubravka Dujšina, Ane Roje, Oskara Harmoša, Emila Kutijara... riječju svih. Zato su poslije rata na sva usta bili hvaljeni glumci koji su prebjegli partizanima, poput Vjeke Afrića, Augusta Cilića, Ivke i Jože Rutićević te na slobodnom teritoriju osnovali Kazalište narodnoga oslobođenja. A najslavljeniji je bio ljevičar Janko Rakuša, kultni dramski prvak, koji je 10. veljače 1945. bio javno obješen u zagrebačkoj četvrti Remetincu. Nije naodmet podsjetiti da je Rakuša bio jedan od prvih zvijezda jedinog igranog zvučnog filmskog ostvarenja u NDH, kako su ga onda zvali slikopisa "Lisinski" u režiji Oktavijana Miletića, čija je premijera održana nepunu godinu dana prije njegova smaknuća.

Jedini od Pavelićevih ministara koji u izjavi nakon potpisivanja zakletve nije naveo vjeru svojih roditelja bio je Andrija Artuković, čija je mati bila Ruža Rasić (pravim prezimenom Rašić). Slovo š u prezimenu Artuković je zamijenio sa s, kako ga ne bi sumnjičili da je možebitno bila krštena u pravoslavnoj crkvi.

Poglavnik se nije oprostio ni s roditeljima koji su u strahu dočekali ulazak Jugoslavenske armije, kunjajući u obiteljskoj kući u Podsusedu. No po izričitu nalogu maršala Josipa Broza Tita nisu bili dirani. Kad su Mile i Mara Pavelić umrli 1947. od starosti, jedno za drugim, sprovodi im nisu smjeli biti objavljeni ni na crkvenim smrtovnicama, a gdje li u novinskim partama.

 

 

 


(SB / Express)

 

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...