Pridruživanje jedinstvenoj valuti učinjeno je krajem devedesetih, a Italija je jedan od prvih potpisnika koja je očajnički željela biti u prvom valu monetarne unije.

Međutim, nikada nije došlo do realnog sagledavanja činjenica, bi li zemlja poput Italije zapravo mogla da se nosi sa rigoroznošću članstva u jednoj monetarnoj uniji.

Kada su shvatili da Italija ne može ispuniti određene kriterije, pravila su "savijena", ali rezultat nije bio slavan - izgubile su se dvije ekonomske decenije u kojima životni standard stagnira.

S dolaskom novog premijera koalicijske vlade Lige i Pokreta pet zvijezda Giuseppea Contea otvorila bi se mnoga pitanja ostanka Italije u eurozoni.

Koliko će dugo trajati vlada, hoće li Italija napustiti eurozonu, kako će reagirati financijska tržišta, samo su neka od pitanja koja se postavljaju nakon što su Liga i Pokret pet zvijezda (M5S), poslije 10 dana pregovora, predsjedniku Italije predstavili Contea, zajedničkog kandidata za premijera koalicijske vlade.

Glavno pitanje je: Hoće li Italija izaći iz eurozone?

Dvije stranke žestoko su kritizitale euro i čak "stavile crno na bijelo" u svoj zajednički program izlazak iz eurozone. Međutim, ni Liga ni M5S ne zalažu se za jednostrani izlazak, odnosno za situaciju u kojoj bi izašla samo Italija.

Liga smatra da je evro "pogrešan ekonomski i socijalni test". Zalaže se za seriju reformi i koordinirani izlazak iz monetarne unije zajedno sa drugim zemljama.

Iako nisu krili da nema ljubavi prema euru, njihov plan da se uspostavi procedura da zemlje napuste eurozonu je djelomično propao.

Nije teško ustanoviti zašto. Da su finansijska tržišta smatrala da je nova populistička vlada ozbiljna oko napuštanja jedinstvene valute, obveznice talijanske vlade postale bi rizične.

Foto: Thinkstock

Investitori bi zahtijevali veći prinos za njihovo držanje, što bi povećalo tržišne kamatne stope.

Europska centralna banka mogla bi pomoći u kupovini talijanskih obveznica, ali bi imala mali podstreh da pomogne vladi u Rimu koja planira uništenje monetarne unije.

Financijska kriza bi obuhvatila novu vladu. Talijanski buran bankarski sistem bi se srušio i zemlja bi pala u duboku recesiju. Stopa nezaposlenosti bi se povećala i krivica bi bila na pokretu Pet zvijezda i Ligi. Popularisti bi ubrzo postali nepopularni.

Nova ialijanska vlada je u istoj poziciji kao i sve druge vlade koje je zemlja imala u protekle dvije decenije: Članstvo u jedinstvenoj valuti je prokletstvo, ali pokušaj da napusti euro bi bio još gora opcija.

Međutim, čak i ako se Italija suzdrži od monetarne nezavisnosti, nova vlada i dalje ima planove za porez i troškove koji predstavljaju izazov za način na koji je eurozona do sada funkcionirala.

Procjene su pokazale da će ove mjere koštati oko 60 milijardi eura godišnje - oko 3,5 posto talijanskog BDP-a, što podrazumijeva stroge limite na veličinu na kojoj je dozvoljen budžetski deficit.

Također, to bi vinulu talijanski dug u odnosu na veličinu njene ekonomije - od nešto preko 130 posto BDP-a do oko 150 posto BDP-a.