OD CVETKOVIĆ-MAČEK DO PLANA B: Da li će politički patuljci sudbinu BiH predati Dodiku i Čoviću?

Današnjim probosanskim opcijama nije trebao neprijatelj da ih razbija. To su učinile dobrovoljno, dovodeći državu u poziciju da njena sudbina dospije u ruke osovini Dodik-Čović.

  • Mini market

  • 29. Maj 2018  29. Maj 2018

  • 0

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Period Kraljevine Jugoslavije jedan je od najtežih u historiji Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Odmah po uspostavi ove države širom BiH i Sandžaka muslimansko stanovništvo, posebno u ruralnim područjima, bilo je izloženo učestalim napadima uz ubistva i pljačke koje su provodili  „kosovski osvetnici“, kako su si, u nastojanju mitološkog legitimiziranja vlaste žeđi za krvlju i tuđom imovinom, tepale razne kriminalne skupine koje su u novoj državi dobile odriješene za vršenje zločina.  Nove vlasti , predvođene dvorom Karađorđevića i Pašićevim radikalima su, naime, na ova zlodjela uglavnom reagirale širom zatvorenih očiju puštajući počinioce da prođu nekažnjeno, da bi u međuvremenu i same provele državno sponzoriranu pljačku oduzimanja imovine bošnjačkim zemljoposjednicima, poznatu kao agrarna reforma. BiH kao cjelini također nije bila namijenjena mnogo bolja sudbina. Ona je, ukratko, u radikalsko-karađorđevskim koncepcijama uređenja imala da nestane kao politički subjekt i bude potpuno utopljena u unitarnu jugoslovensku ili velikosrpsku državnu tvorevinu.

Nosilac borbe za zaštitu bošnjačkog stanovništva i očuvanje kompaktnosti BiH uz autonomiju kao krajnji cilj, bila je Jugoslovenska muslimanska organizacija. Predvođena Mehmedom Spahom, za kratko vrijeme je obezbijedila plebiscitarnu podršku bošnjačkog stanovništva, koju je uglavnom sačuvala kroz cijeli period postojanja Kraljevine. Iako sa svega nekih 5% glasova ukupne podrške u jugoslovenskom političkom sistemu i djelujući u krajnje krnjem demokratskom okviru, Spaho je, vješto balansirajući između interesa unitarističkog koncepta srpskih, i republikanskog hrvatskih elita, uspijevao na političkoj sceni afirmisati pitanje muslimana u Jugoslaviji i održavati u životu ideju o autonomiji BiH. Koliko je ovakva politička pozicija predstavljala teret vlastima u Beogradu, pokazuje i ogroman napor koji su ulagali u razbijene Spahe političke organizacije kroz stvaranje niza novih, njihovom unitarističkom konceptu naklonjenih političkih opcija među muslimanima, od „muslimanskih radikala“ Šerifa Arnautovića do radikalima naklonjene „Jugoslovenske narodne muslimanske organizacije“, formirane od bivših Spahinih saboraca. Ni obilne finansije ni sav propagandni aparat koji im je stajao na raspolaganju od beogradskih vladajućih krugova nisu bitno pomogli da se promijeni rezultat – kroz čitav period Kraljevine JMO je ostao najsnažniji politički faktor u BiH i respektabilna parlamentarna snaga. Na kraju je bila potrebna smrt Spahe (prirodna ili izazvana, ostavimo istraživačima i historičarima) da se ta politička snaga razbije i BiH, sporazumom Cvetković-Maček, u miru podijeli između Srbije i Hrvatske.
 
Ovaj sporazum, na sreću, nije dugo opstao u praksi. Borba za politički subjektivitet BiH i splet okolnosti nas je doveo do toga da, nakon mora prolivene krvi, danas Bosnu i Hercegovinu imamo kao kakvu-takvu nezavisnu državu. Ipak, jednako kao i prije stotinjak godina, ključna politička podjela  u zemlji je između onih koji Bosnu i Hercegovini žele i onih koji je ne žele, barem ne kao pretjerano suverenu i ozbiljnu državu. Milorad Dodik,  dakako spada u potonje. Već odavno priželjkuje, najavljuje, prijeti njenim raspadom, samo dok, kako veli, dočeka pogodan međunarodni trenutak. Za to vrijeme u praksi čini sve što je moguće da oslabi njen državni kapacitet. Svog vjernog partnera za ovaj projekat pronašao je u lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, koji je u politici rušenja države već najavio i potencijalno ozbiljnije podvige, tj. blokadu izbora novih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima, u slučaju da se ne promijeni izborni zakon po njegovoj volji.

 

 Ni međunarodna situacija nije baš bajna za BiH. Rusija, pružajući direktnu podršku Dodiku, već godinama predano ruje iznutra i destabilizira zemlju. Širom istočnog djela EU vladaju kršćanski desničari koji, blago rečeno, s fobijom gledaju na muslimane. EU je zabavljena o svom jadu, Brexitima i navalom raznoraznih populističkih nedaća s radikalne desnice.  Ne treba ni čuditi stoga da HDZ-ovi lobistički napori za podršku reorganizaciji BiH, po njihovoj mjeri, pronalaze sve više pristalica i među zapadnim članicama evropske porodice.

 

I kako na sve ovo reaguju probosanske stranke? Stranke ljevice  u konačnici na izbore izlaze ni s manje ni s više nego s tri kandidata za Predsjedništvo. Pošto SDP nije partija koja će da popušta „onim koji su je izdali“, Željko Komšić, koji je dva puta pobjeđivao HDZ-ovog kandidata, ovaj put će glasove lijevog glasačkog tijela morati dijeliti sa SDP-ovim  Denisom Bećirovićem. Da se po prvi put okuša na velikoj sceni, s kandidatom za člana Predsjedništva, baš u ovom historijskom trenutku je odlučila i Naša stranka, s mlađahnim gostom iz Francuske, New Yorka ili gdje već živi, Borišom Falatarom. Sve u svemu dovoljno da se još koja hiljada glasova skine ljevici. Kada se sve sabere, ili tačnije oduzme, Dragan Čoviće ide prema izglednoj pobjedi. Kao zajednički kandidat ljevice Komšić (ili čak možda i Slavo Kukić čije ime se prvobitno spominjalo) bi imao izgledne šanse da porazi Čovića na izborima. S još dva kandidata istog glasačkog tijela, te šanse su minimalne. I pritom, ni najmanje nije sigurno da će Bećirović s druge strane pobijediti. Barem historijski zapis kristalno jasno govori da ljevica nikada nije imala bošnjačkog člana Predsjedništva. Takvom strategijom ljevica će Čoviću direktno omogućiti novi mandat u Predsjedništvu, dok će sama prema svemu sudeći ostati bez ijednog.

No, zar u ove četiri godine, koliko je na sva zvona medijski promovisan igrokaz o tobožnjem ujedinjenu ljevice, nije mogao biti postignut neki trezven, razuman, zreo dogovor o zajedničkom političkom nastupu? Zar se nije moglo dogovoriti, kao što je to slučaj s opozicijom u RS-u, da se primjerice Komšić podrži kao zajednički kandidat za Predsjedništvo, Nermin Nikšić za premijera Federacije, a neko iz NS za kantonalnog premijera, ili obrnuto? Zar to nije nešto što bi ozbiljne i zrele političke organizacije, na kraju krajeva i odrasli ljudi učinili, umjesto što umjesto toga svjedočimo novom valu razmjene uličarskih pogrda i optužbi među protagonistima ljevice?

Situacija nije previše bolja ni na desnom političkom spektru. Od jedne stožerne SDA, u međuvremenu se formirala nekolicina regionalnih i lokalnih stranaka, odlučnih da zadrže svoj dosadašnji komad vlasti. Njihovi politički koncepti u ovakvom bitnom historijskom momentu, u skladu se interesima i političkim dometima njihovim protagonista,  svode se na važna državnička pitanja parkinga, nedostavljenih računa i teladi na Bjelašnici, ili pak brendiranje sebe kao „novih lica u politici“, nakon što su prethodne dvije decenije proveli na budžetu.

Računajući na malu razliku s kojom je prošle pobijedio daleko manje popularnu i karizmatičnu Želju Cvijanović, Ivanić će vrlo teško u Predsjedništvo preko Dodika čijoj stranci se u RS-u smiješi još jedna uvjerljiva pobjeda. Čoviću su hrvatski glasovi ponovo sigurni, uz adut izbornog zakona i realnim oružjem Doma naroda s kojim može kočiti državu. Na megdan ovoj antibosanskoj osovini izlazi čitava jedna bujica podijeljenih, dezorijentiranih i međusobno interesno posvađanih probosanskih stranaka. Stoga, ne treba ni čuditi što već u ovom trenutku Dodik i Čović pomalo slavodobitno najavljuju  svoj „Plan B“, odsno formalizovanje davno uspostavljenog saveza  te odlučivanje o tome koja će bošnjačka opcija biti poželjna im za sastavljanje vlasti. Kada se podvuče crta, uistinu i jesu u takvoj poziciji. Šta god mislili o njihovim politikama, u onom organizacionom smislu u proteklom periodu pokazali su se neuporedivo vještijim, mudrijim i pronicljivijim, grabeći sebi daleko veću moć nego što im i po daytonskoj strukturi pripada. Šta bi ovaj savez ujedinjen u Predsjendištvu, uz svu stranačku i izvršnu vlastodržačku mašineriju, bio sve spreman uraditi nakon preuzimanja i konsolidovanja vlasti u oktobru, za sada možemo samo nagađati. Bliža prošlost do sada bilježi pokušaj državnog udara HDZ-a kroz „hrvatsko samoupravu“, pokušaj blokade izbora vlasti nakon izbora 2010., kao i Dodikovo bezobzirno kršenje odluke Ustavnog suda BiH i održavanje referenduma. Sve to sa dalekom manjom političkom moći nego što bi je prema svemu sudeći mogli imati nakon sljedećih izbora.

Probosanske stranke s druge strane su spale na to da danas, čast pojedinim izuzecima, budu vođene od strane političkih patuljaka. Bez izraženog i sposobnog lidera, bez državničke vizije, jasne strategije i plana svi su izgledi da nisu u stanju prepoznati težinu historijskog trenutka u kome nalaze i imati bilo kakvu jasnu ideju kako da se suprotstave osovini Dodik-Čović. Umjesto toga, svoju energiju i kapacitete usmjerili su na međusobna prepucavanja, vrijeđanja i raslojavanja i to, da stvar bude gora, ne zbog bilo kakvih konkretnih ideoloških i političkih neslaganja, no uslijed ličnih sujeta i borbe za puku vlast.

 

Prije kojih stotinjak godina Mehmed Spaho je, pored svih mana, a imao ih je, ipak uspijevao bez države, institucija i ozbiljnije infrastrukture, s jedva nekih 5% glasova na državnom nivou, u borbi za bosansku autonomiju i afirmaciju muslimanskog stanovništva zada ozbiljne glavobolje beogradskim vladajućim krugovima, toliko ozbiljne da su kroz čitav period Kraljevine ulagali silne napore  ne bi li razbili njegovu organizaciju. Današnjim probosanskim opcijama, koje imaju neuporedivo bolju institucionalnu poziciju, nije trebao neprijatelj da ih razbija. To su učinile dobrovoljno, dovodeći državu u poziciju da njena sudbina dospije u ruke osovini Dodik-Čović.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...