BIO JE ZET MAKSA LUBURIĆA: Kako je uhvaćen čuvar zloglasnog ustaškog logora i što je o njemu svjedočio SARAJLIJA

Prije 20 godina Hrvatskoj je iz Argentine izručen notorni Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac

  • Šareni svijet

  • 20. Jun. 2018  

  • 0

Dana lipnja 1998. godine je, generalno gledano, poprilično nezanimljiv datum. Iako se u to vrijeme održavalo svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, gdje će Hrvatska ostvariti jedan od najzapaženijih rezultata uopće, tog dana su se odigrale samo dvije utakmice i Hrvatska nije nastupala.

Daleko iza očiju javnosti odvijao se jedan uistinu važan događaj. Toga dana je izručen Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac i najbližih suradnika zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića. Prava je rijetkost da se nekom odbjeglom ratnom zločincu sudi u njegovoj državi, a još je rjeđe da takvi dobiju dulju zatvorsku kaznu, kako je bio slučaj sa Šakićem.

Možemo reći da je čitav proces započeo nekoliko mjeseci ranije kad je argentinski novinar Uki Goni ušao u tamošnji arhiv i počeo pregledavati dokumente o imigrantima tijekom i neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Goni kad je pokušao pretraživati arhive morao se pretvarati da ga uopće ne zanimaju nacisti pa je tek s vremenom uspio zadobiti dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganiziranih dokumenata na jednom katu.

"Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.

Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao se u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom dužnosnika i vojnika NDH.

Među svim tim imenima krije se i ono Dinka Šakića.

Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pobočnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca. Kasnije se on branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tijekom predsjednikova posjeta južnoj Americi.

Nekoliko puta je opisivao svoj sastanak s Tuđmanom. Jednom prilikom je kazao: "Bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: 'Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu!"

Drugi put je rekao: "Između ostalog, rekao sam Tuđmanu: Gospodine predsjedniče, ako u Hrvatskoj bude četnika, partizana i komunista, mora biti i bit će ustaškog državotvornog duha, koji će biti jamstvo da nas ponovno ne odvedu u bilo kakav jugobalkanski brlog."

Nakon nekoliko desetljeća mirnog života je uhićen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.

Efraim Zuroff, slavni "lovac na ustaše" iz centra Simon Wiesenthal, prije nekoliko godina je objavio knjigu "Operacija Posljednja prilika" o godina hvatanja desetaka nacističkih zločinaca diljem svijeta.

U nastavku pročitajte kako je on opisao Šakićevo hvatanje...

Kada se zagledam u prošlost, moram priznati da sam u karijeri naišao na vrlo malen broj iznenađenja kad su posrijedi postignuća u različitim državama i različitim slučajevima. U tom je smislu Hrvatska zemlja u kojoj sam postigao najveći broj uspjeha, a to je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim početnim očekivanjima. Najzloglasniji od svih hrvatskih koncentracijskih logora bio je Jasenovac, koji je dobio nadimak “balkanski Auschwitz” i u kojem je poubijano najmanje devedeset tisuća civila, iako je moguće da je broj žrtava puno veći.

Moje djelovanje u Hrvatskoj počelo je nekoliko godina nakon Artukovićeve smrti kada sam saznao da u raznim zemljama, ali i u njihovoj sada samostalnoj domovini, živi nekoliko osumnjičenika za nacističke ratne zločine kojima se nikada nije sudilo.

Najistaknutiji među njima bio je Dinko Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji se vratio u Hrvatsku iz svog poslijeratnog utočišta u Argentini. Ostali na popisu koji sam sastavio 1995. bili su Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, Vinko Nikolić, jedan od ideologa ustaškog pokreta i zastupnik u Saboru, Mate Šarlija, pripadnik vojnih formacija NDH, i Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića i predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta.

Budući da su najistaknutije hrvatske javne osobe poticale nacionalističke osjećaje i nostalgiju za ustašama, postalo je jasno da ćemo se morati upustiti u vrlo napornu i tešku borbu.

Najbolja personifikacija tih problema vjerojatno je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u osamostaljenje 1991. Da bi ironija bila veća, on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio partizan koji se borio protiv ustaša, koji su mu ubili brata. No kada je kasnih osamdesetih postao političar, usvojio je ekstremističku i nacionalističku tvrdu liniju koja je ustaše glorificirala, čime je slao vrlo negativnu poruku manjinama u Hrvatskoj. U jednom od svojih poznatijih govora izrazio je zadovoljstvo rekavši: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka”.

Tuđman se s posebnim žarom bavio pokušajima preoblikovanja povijesnog sjećanja nove Hrvatske u skladu sa svojim ekstremno nacionalističkim stavovima. Jedan od njegovih najdrskijih prijedloga bio je da se Jasenovac pretvori u nacionalni memorijalni centar za sve hrvatske žrtve političkog nasilja. U skladu s tim prijedlogom žrtve komunizma bile bi sahranjene na istome mjestu gdje se nalaze najmanje deseci tisuća Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata koje su ubili ustaše. Ta je inicijativa, naravno, razbjesnila srpsku i židovsku zajednicu, a bila i jedan od faktora kod donošenja izraelske odluke o neuspostavljanju diplomatskih odnosa s Hrvatskom, iako je Izrael priznao hrvatsku neovisnost.

U međuvremenu je moj kolega Sergio Widder, ravnatelj našeg ureda u Buenos Airesu, u potrazi za Šakićevim mjestom boravka počeo surađivati s lokalnim novinarom po imenu Jorge Camarasa. Početkom travnja 1998. dobili smo ključnu informaciju da Šakić živi u priobalnom gradiću Santa Teresiti, tristotinjak kilometara južno od Buenos Airesa. Camarasa se s televizijskom ekipom uputio pred Šakićevu kuću, ne obavijestivši ga o tome, a razgovor koji su snimile kamere argentinske televizije tekao je ovako otprilike:

Camarasa (osobi koja otvara vrata):

Jeste li vi Dinko Šakić?

Šakić: Da.

Camarasa: Mislim da ste vi bili zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u Hrvatskoj. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?

Šakić: Svakako, uđite.

Camarasa: (smješten u Šakićevu dnevnom boravku): Gospodine Šakić, kao osoba koja je bila zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kako biste objasnili grozne zločine koji su se tamo dogodili?

Šakić: Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli ruku.

Camarasa: Kako objašnjavate okrutna zlodjela koja su tamo počinjena, teror i ubijanja?

Šakić: Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.

Unatoč šokantnosti prvog televizijskog prikazivanja sudski proces još je bio relativno daleka mogućnost jer se Šakića očito nije moglo kazneno goniti u Argentini, koja za to nije imala pravne osnove, a nije bilo jasno hoće li neka druga država zatražiti njegovo izručenje. Naša politika uvijek je bila da se prioritet daje državi u kojoj je zločinac počinio zločine. No u ovom se slučaju područje na kojem je bio koncentracijski logor Jasenovac nalazilo u dvije različite zemlje (u Hrvatskoj i srpskoj enklavi Bosne i Hercegovine).

Osim toga u teoriji je treća zemlja (Jugoslavija), čiji su građani bili ubijani u Jasenovcu, također mogla zatražiti Šakićevo izručenje. No, počeo sam sve više osjećati da bi naša pomoć izručenju Šakića u Beograd zapravo bila velika pogreška. Suđenje Šakiću u Srbiji ne bi imalo nikakva utjecaja u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su u Drugome svjetskom ratu djelovali ustaše i gdje bi takvo suđenje imalo vitalnu ulogu jer bi hrvatsko društvo izložilo suočavanju s razmjerom ustaških zločina. Da mu se sudilo u Beogradu, Hrvati bi jednostavno mogli ignorirati čitavi proces, klasificirajući ga srpskom propagandom, što bi uništilo njegov izuzetni edukativni i moralni potencijal.

Šakić je nestao prije nego što ga je argentinska policija stigla uhititi. Njegova supruga Nada dala je iskaz da je otišao u Buenos Aires zatražiti pomoć hrvatskog veleposlanstva. Upitana o ulozi svoga supruga tijekom rata, Nada Šakić, sestra zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava (Maksa) Luburića, zaduženog za upravljanje svim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, odgovorila je da je Dinko nevin poput novorođenčeta.

Šakićev nestanak nije zaustavio napredovanje procesa. Hrvati su ubrzali zahtjev za izručenje jer su s jedne strane strahovali da bi Šakić mogao biti izručen u Jugoslaviju, a s druge su očekivali najavljeni posjet Zagrebu glavnog ravnatelja izraelskog ministarstva vanjskih poslova Eytana Bentsura. (Jugoslavija je stvarno ubrzo nakon Hrvatske također poslala zahtjev za izručenje).

Pokazalo se da odluka o kaznenom progonu Šakića nije bila u zrakopraznom prostoru. Hrvatska je što prije htjela uspostaviti pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću smatralo se cijenom koja se mora platiti uz obvezno priznanje krivnje zbog zločina u holokaustu i neophodne isprike zbog hrvatskog sudjelovanja u zločinima. Savršeno su se poklopila politička zbivanja i trenutak odabran za ono što se pretvorilo u najznačajnije suđenje lokalnom nacističkom ratnom zločincu u postkomunističkoj Europi.

Prvi dio bio je dovršen 19. lipnja 1998. kada je Šakić izručen iz Argentine u Hrvatsku, manje od tri mjeseca nakon objavljivanja intervjua. Prvi put trebalo se suditi nacistu u njegovoj domovini koja ja pripadala bivšem Istočnoeuropskom bloku. Bio je to doista povijesni trenutak, no nisam mogao zanemariti strah da će suđenje krenuti neželjenim smjerom i da će zločinac biti oslobođen ili pošteđen kazne.

Zato sam prije svega morao odmah otići u Hrvatsku kako bi tužiteljstvo imalo na raspolaganju sve dokumente koje sam prikupio o Šakiću.

Suđenje u Zagrebu počelo je 4. ožujka 1999. Doputovao sam dan prije. Promatrao sam Šakića u sudnici. Ponekad je moguće po nečijem izgledu, izrazu lica ili ponašanju prepoznati tragove davno počinjenih užasa. Kod Šakića to nije bilo moguće. Taj je čovjek bio čudovište, ali to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi. Sa svakim novim iskazom preživjelih svjedoka, koji su detaljno opisivali užase počinjene u logoru, ročišta su se počela pretvarati u lekcije iz povijesti. Optužbe su se odnosile na masakre počinjene u Jasenovcu pod Šakićevim zapovjedništvom.

Sudilo mu se za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid. Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim očekujući naklonost hrvatskog suda. Također je pokušao pobuditi suosjećanje. Nevjerojatno je kako se svi ti ostarjeli nacisti čim se pojave na sudu uvijek prikazuju starijima, osjetljivijima i bolesnijima nego što su to doista.

Suđenje su obilježili brojni indikativni incidenti. Jednog je dana pri kraju popodnevne sjednice sudac otišao na drugi kraj prostorije s nekim porazgovarati dok se Šakić u pratnji dvaju policajaca spremao za povratak u zatvorsku ćeliju. Kao i svakoga dana optuženik se okrenuo prema svojim pristašama. Kada su primijetili da je sudac okrenuo leđa, podigli su ruke u ustaški pozdrav pred mojim očima i usred sudnice.

Još je jedan trenutak vrijedan pamćenja: Jakov Finci, koji je odbio fotografiranje jer je strahovao od moguće odmazde, pričao je kako su ga ustaše uhvatili za vrijeme racije i deportirali u Jasenovac zajedno s nekoliko mladih Židova iz Sarajeva. Nekoliko dana nakon dolaska u logor mladiće su prisilili na skupljanje tijela zatočenika koje su ustaše mučili i ubili, a ostatke su morali baciti u rijeku Savu.

Finci je bio zgrožen jer tada još nije bio upoznat s pravilima koncentracijskog logora, pa je došao do jednog stražara, koga se usudio upitati zašto su dobili tako strašan zadatak. Finci se prisjetio stražareva odgovora: “Zato što ste ubili Isusa!”.

Kada je Šakić čuo ove Fincijeve riječi, počeo se grohotom smijati. Tijekom suđenja se često smijao dok je slušao svjedočenja, jedno strašnije od drugoga. Nakon jedne takve reakcije sudac Dražen Tripalo morao ga je strogo pozvati na red.

Naposljetku je sudac Tripalo izrekao pravorijek. Dinka Šakića, u dobi od sedamdeset osam godina, osudio je na najveću kaznu, odnosno dvadeset godina zatvora. Šakić će platiti za ubojstvo najmanje dvije tisuće ljudi u razdoblju dok je vodio logor. Desetljeća koja su prošla nisu smanjila krivnju bivšeg upravitelja logora. Šakić se grohotom nasmijao i zapljeskao. Sve je to bila samo predstava i ništa više. Nisam mario za to. Preplavio me neobuzdani ushit. Uspjeli smo: čovjek koji je vodio Jasenovac svoje će dane okončati u zatvoru. Šakić se nije ispio izvući, piše Express.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...