PRIČA ZA VIKEND / DARIO DŽAMONJA: "Oh, Bože!, začulo se iz kupatila…“; pročitajte ko je bio Dacina „Zdrava životinja“

"Oh, Bože!", začulo se iz kupatila. "O, Bože, zašto mi ovo radiš?"

  • Kultura

  • 01. Jul. 2018  01. Jul. 2018

  • 0

U kupatilu je bio Mačak i zadržao se neobično dugo za obično pišanje. Kad je ušao u sobu, zakopčavajući šlic, pogledao me s jad­nim izrazom na licu:


"Našao sam još jednu", uzdahnuo je.

"Našao sam još jednu sijedu..."

"Pa, šta hoćeš, stara drtino! Četrdeset godina ti je..."

"Ne shvataš - našao sam je dole", pokazao je.

"Pa, šta?", čekao sam objašnjenje.

"Pa, šta", ponovio je: "To znači da si gotov. To znači da ne možeš više žegati..."

"Ma, daj!"

"Dobro. Možda nisi još gotov, ali to je prvi znak. Uskoro će mi početi rasti čekinje iz ušiju i nosa, noge će mi se iskriviti, dupe usahnuti, muda će mi biti duža od kite - izgledaću kao jedan od onih staraca na nudističkim plažama..."

"Imaš li ti, bogati, pametnijeg posla nego da se cijelo vrijeme baviš svojom kitom?", upitao sam ga iznervirano.

On se zabuljio u mene, kao da sam provalio najveću glupost na svijetu: "Nemam", rekao je najozbiljnije.

S Mićom sam (nadimak Mačak će dobiti tek kasnije), Crno­gorcem, kako smo ga zvali, jer mu je otac bio oficir, neka sitna buranija iz Crne Gore, odrastao zajedno. Kad kažem zajedno, onda to i mislim: ako si vidio Mačka, onda sam i ja bio tu negdje u blizi­ni - i obratno; jeli smo i spavali jedan kod drugoga, zajedno krenuli u školu, bezbeli, sjedili u istoj klupi; prolazili kroz iste obrede ini­cijacije, kroz koje smo postepeno postajali "muškarci".

Jedan od njih je bio uvući se u Mirkovu auto-mehaničarsku rad­nju i maznuti "karabit", uz pomoć kojeg smo ispaljivali konzerve s Pehinog brda. Iskopa se rupa u zemlji, u nju se stavi grumenje "karabita" po kojem se popiša, a na to se čvrsto nabije otvorena konzerva, ekserom probušenom rupom na poklopcu; prstom se začepi rupa i drži što duže možeš izdržati vreli gas što se unutra razvija, a onda se to pripali komadom papira na dugom štapu, i konzerva leti visoko u nebo i svi viču: "Eno je k'o Gagarin!"

Fol je bio staviti što više "karabita", što duže držati prst i što prije pripaliti, a pri tom se rizikovalo da ti konzerva otkine prste ili da ti eksplodira u lice... Mačkove konzerve su najviše letjele.

Tad smo ga i počeli zvati Mačak, jer je on svojoj "ćuni" tako tepao. A, bilo ju je šta i vidjeti. Iako još klinac, mogao se ravno­pravno mjeriti (u bukvalnom smislu te riječi) sa starijim, koji su već bili u pubertetu.

Bilo je i drugih ispita hrabrosti: penjanje na najvišu granu drveta, kačenje za tramvaj, iskakanje iz autobusa, ali, ipak, najopasnije je bilo zajebavati Fahru-Stare stvari.

Obilazio je ulice kolima u koja je bila upregnuta jedna slijepa raga i nazalnim glasom vikao: "Staaare stvaaariii!" Žene su izlazile na kapije i iznosile progorjele lonce, pegle-ćumuruše, bezoblične cipele, pokvarene mlinove za kafu, džezve bez drški, bakrene i kalajne tepsije ("pretis" lonci su postali obavezni dio domaćinstva), svežnjeve starih novina i krpa, flaše i tegle - uvijek bi se u kući našlo nešto nepotrebno.

Dok bi Fahro "utvrđivao pazar", valjalo se prikrasti kobili i skinuti joj zobnicu s njuške, zbrisati i rugati se Fahri: "Cinci-linci Mošo-Finci,

Albahari-Židov stari što prodaje stare stvari..."

Pojma nismo imali šta li bi taj pjesmuljak trebao značiti, ali izgleda da se prenosio s koljena na koljeno, pa smo ga i mi takvog prihvatili.

Treba napomenuti da je Fahro "imao oči na leđima", a, kandžijom je baratao kao Indiana Jones bičem, pa bismo često zaradili masnice na leđima. Mačak je jednom najviše najebao, jer mu je kandžija sa zavezanim, kožnim čvorovima umalo izbila oko, rasjekla arkadu i cijelog života mu je ostao ožiljak, a očni kapak malčice spušten. (U njegovom kasnijem životu će mnoge cure naći da je to "seksi'?.)

Pubertet nas je "uhvatio na spavanju", nespremne. Kao da smo preko noći izgubili svaki interes za dječije igre i našli se raskrečeni između sigurnosti djetinjstva i nečega o čemu nismo imali pojma.

Sladak i bolan nemir nam se uvukao u svaku žilicu, poru tijela i uzalud smo "šamarali majmuna" sve dok nam se ne bi zanesvijestilo. Mira nije i, kako nam se činilo, nikad ga neće ni biti. Mačak je i kroz taj period prošao nekako bezbolno. Da li se "radio-Milevom" proširio glas o njegovoj "nadarenosti" ("dvije ruke, rukić i glavić" ili "skida petobanku s koljena"), ne znam, ali domaćice, udovice, prave i "bijele", sve su ga češće pozivale u kuće da im popravi česmu, peglu, rešo, da zamijeni osigurač, promijeni gumicu na česmi, a on bi, poslije tih "popravaka", prešao pored ste­peništa na kojem smo se okupljali, provukao nam prste ispred noseva i nasmijao se: "Pa, šta ima, drkadžije?"

Tako je to bilo: ja sam pisao pjesme i hodao okolo sluđen, suha kurca, a on mi je govorio, izazivajući u meni užas da ću do smrti ostati junfer: "Ne znaš, brate, tražiti. Ti si u svaku zaljubljen. Ni to nije loše - i ja sam. Ali, kad počneš o bilo kojoj od njih misliti kao o nekom nadnaravnom, božanskom biću - najebo si. Čim osjetim to, ja je odmah zamislim kako kenja, kako ima tvrdu stolicu, kako joj žila iskoči na čelu..."

"Fuj, manijače!", branio sam se ja.

Taj njegov seksualni naboj, ta "baterija" koju je posjedovao nikako da se istroši, a s godinama, kao "nivo tolerancije" kod alkoholičara, postajao je sve viši. Neki su govorili (priželjkivali, zapravo) da će ga "vojska dovesti u red", a drugi su tu ulogu davali nekoj budućoj ženi: "Kad naleti na neku fištriju, kad ga ona stisne..."

Po izlasku iz vojske se oženio. Ljilja, njegova žena, bila je pre-zgodna. Ali, ne samo to - bila je prava. Nebrojeno puta smo u nedoba banuli kod Mačka i Ljilje, a ona je kuhala kafu, iznosila piće i meze, ali ne s onom robovskom tupošću, koja ne može sakriti mržnju, nego vesela i nasmijana grlila je Mačka, sjedila mu je u krilu, mrsila mu kosu i zvala ga: "Moj nehljeb."

Hiljadu puta sam mu spočitavao njegova besmislena, bolesna "šveranja": "Pa, bolan, dao ti Bog onakvu ženu... Šta bi kad bi ona saznala? Misliš li kako bi se ona osjećala?"

Kao da se malo i zamislio: "Ne bi joj bilo pravo", bilo je sve što je dokučio. Nastavljao sam: "A, zamisli - što ti ne možeš pošto si toliko kreten - da ona tebi uradi isto?

Oborio je glavu: "Ne bi mi bilo pravo."


* * *

Sad smo sjedili i on je sasvim iskreno pitao:

"A, šta bih drugo mogao raditi?"

"Pa, ne znam...", zbunio sam se.

"Dobro, šta ti radiš? O čemu misliš?"

Zbunio sam se još više. Šta sam mu mogao reći? Da se osjećam kao jeftina cigara, zapaljena s oba kraja, koja dogorijeva u prepunoj pepeljari ispušenih snova, da nastojim dohvatiti neki ljigavi smisao, koji mi stalno kliže iz ruke, a kad ga se dočepam, osjetim samo gađanje i umor...

"Bolestan sam", htio sam da viknem ili prošapćem, ali sam neubjedljivo rekao: "Mnogo toga: pišem, čitam..."

Sva sreća da me je prekinuo, jer dalje i nisam imao šta dodati: "Aha, znam. Koja ti je to knjiga što čitaš?"

Uzeo je Tajanstvenog čovjeka Andreja Platonova ispred mene, pogledao korice i namrštio se: "Ja sam sve mislio da je on Grk."

"To ti misliš na Platona", nisam mogao da se ne nasmiješim nadmoćno.

"Nije važno. E, da vidim šta kaže ovde!"

Nasumce je otvorio knjigu i pažljivo, naglas pročitao rečenicu:

"Svijet je pun žena, a jedne žene nema."

Podigao je obrve, pročitao ponovo, a onda se nasmijao, nasmi­jao kao zdrava životinja.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...