MALO NAS JE, AL NAS NEMA: U Predsjedništvu BiH ne treba sjediti Hrvat koji će biti novi Dragan Čović, ali ni "drugi bošnjački član"

Ukoliko i eventualni novi član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda poželi da bude "Čović umjesto Čovića", dakle da umjesto državnih, zastupa partikularne, stranačke, ili osobne interese, ili da, pak, bude "drugi bošnjački član Predsjedništva" (što je Komšić sebi nerijetko dopuštao), priča oko Čovića i njegog nasljednika i nema previše smisla, niti značaja

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 02. Jul. 2018  02. Jul. 2018

Piše: SENAD AVDIĆ

Ponovna kandidatura Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što se moglo i pretpostaviti, prouzročila je brojne kontroverze, diskusije i (mahom negativne) komentare. No, za razliku od prethodna dva Komšićeva izlaska na izbore (i pobjede), kada su kritike i objede dolazile uglavnom iz HDZ- ovog političkog kruga, (n)ova Komšićeva (samo)kandidatura predmet je oštrih zamjerki i iz onog političkog i nevladinog sektora kojeg se, kolokvijalno i pomalo posprdno tretira kao "političko Sarajevo".

Ako izuzmemo principijelno kaotični SDP BiH koji Komšiću, sve su prilike, zamjera to što nije čekao da zajednički izaberu i predlože njihovog kandidata (stradalnika u bitkama za bilo bilo kakvu državnu sinekuru, Slavu Kukića) i drugi dijelovi političkog spektra nemaju razumijevanja za treći juriš „Zlatnog ljiljana" na fotelju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Čini se, što jeste na stanovit način paradoksalno, da Komšičeva kandidatura najmanje brine HDZ BiH i njihovog predsjednika, ujedno i Komšićevog rivala na izborima, "počasnog" Dragana Čovića.

KLJUIĆ, ZUBAK I DVA KOMŠIĆA

To bi, kao, trebalo potvrditi da su u pravu oni kritičari koji tvrde da je "povratak ratnika", Komšića, u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine štetan jer homogenizira hrvatsko biračko tijelo oko HDZ-a i na neodređeno vrijeme odgađa ozbiljnu političku pluralizaciju bosanskohercegovačkih Hrvata. Pred ponovnom "najezdom" Komšića, koji je po tvrdnjama HDZ-a, u nacionalnom smislu Hrvat, a u političkom - ostrašćeni Bošnjak, desit će se još jedno zbijanje redova, Hrvati će se plebiscitarno postrojiti iza Čovića. Inače bi, da nije tako, k'o biva, da nema Komšiča i njegove kandidature, Hrvati u oktobru masovno pohrlili da glasaju za Dijanu Zeleniku iz HDZ 1990. Osim onih kojim je srcu draži, a svjetonazoru bliži Boriša Falatar. Naravno da taj film, što bi rekli naše prekodrinjske komšije, "neće da gledamo".

Treba, međutim znati, ili podsjećati, kako pitanje (ne)legitimnosti hrvatskih predstavnka u institucijama BIH, ima bogatu, specifičnu i problematičnu prošlost. Ko jeste predstavnik, a ko samo pripadnik hrvatskog naroda, eto aporije oko koje se lome koplja u posljednjih skoro tri decenije. Politika Hrvatske demokratske zajednice BiH (kao refleks i transmisija sestrinske, odnosno materinske stranke u Hrvatskoj) ne ravna se prema nijednoj drugoj političkoj stranci, ličnosti, ili fenomenu u BiH; ona je autarhična, sama sebi dovoljna, počesto i svrha sebi samoj, svom vrhu, tj. Vrhovniku.

Ona je zatvorena struktura, izolirana i "čista", neosjetljva na spoljne utjecaje, tvrdoglavo imuna na drugačije argumente i ideje. Tvdnje kako bi se nekandidiranjem Komšića izbili argumenti Čovića i njegove stranke da se sav problem u ovoj zemlji to što Hrvatima drugi žele, i za sada mogu, birati predstavnike u strukturama vlasti, logički su, pa i pravno, održive, ali su i politički sporne i povijesno dubiozne. Prisjetimo se kako je odmah na početku rata državni vrh u Zagrebu, odnosno predsjednik Franjo Tuđman, pa odmah za njim i čelništvo tzv. "Herceg Bosne", kao nelegitmne otpisali i politički delegitimirali sve predstavnike hrvatskog naroda (u najvećem broju članove HDZ BiH) koji su ostali u državnim institucijama, odnosno, kako se tvdilo "u Sarajevu". Jedini dokaz njihove nelegitimnosti bio je taj - što su ostali dio vlasti u koju su birani na demokratskim izborima, odnosno što nisu kenuli sa "svojim narodom" i njegovim hercegovačkim "legitimnim predstavnicima".

Nelegitimnim je označen Stjepan Kljuić, uprkos podršci od preko 600 tisuća glasova koliko je dobio na izborima za Predsjedništvo BiH. Alija Izetbegović je, treba li reći - kratkovido, nezakonito i neovlašteno - prihvatio zahtjev iz Zagreba da smijeni Kljuića i zamijeni ga nekim likom (sjeća li se iko Mileta Akmadžića?) koji uopće nije izlazio na izbore, ali je bio po ukusu Tuđman-Bobanove Središnjice. Naivno je vjerovao Izetbegović da je problem u Kljuiću, a ne u onim koji traže njegovo uklanjanje. Godinu dana kasnije, kada se vidjelo da je uklanjanje Kljuića imalo za cilj dovesti državni vrh u Sarajevu u status još jedne, treće, odnosno četvrte stranu u sukobu, Kljuić je vraćen u Predsjedništvo BiH, a potjeran Franjo Boras, kojeg je, u skladu sa rezlutatima izbora, zamijenio Ivo Komšić.

Krešimir Zubak je, kao kandidat HDZ-a, na prvim poslijeratnim izborima izabran u Predsjedništvo BiH sa preko 400 tisuća glasova. Danas, ta brojka djeluje nestvarno, budući će, pretpostavlja se, za izbor člana Predsjedništva BiH biti dovoljno 100-ak tisuća. Samo dvije godine nakon izbornog trijumfa, Zubak je uklonjen sa čelne funkcije u stranci, jer nije, kako se tvrdilo u Zagrebu i Mostaru, zastupao legitimne interese hrvatskog naroda u BIH. Na ovakve prigovore, hrvatski čelnici u BiH, a još više u Hrvatskoj, upozoravaju da hrvatski narod nije glasao za Kljujića (1990.), niti za Zubaka (1996.) nego je birao stranku (HDZ BiH) koja ih je kandidirala.

Svi pobrojani političari Hrvati, bivši članovi Predsjedništva BiH (Kljuić, Zubak , dva Komšića) su bili legalno birani, ali nisu bili legitimni. Zapravo, nijedan pojedinac u hrvatskoj politici nije samo po sebi ni legalan, ni legitiman, bez obzira na podršku i biračkom tijelu: legitimna je bila i ostala samo "volja hrvatskog naroda" koju će oni ispunjavati, ili neće. Nezavisna Država Hrvatska, sjetićete se riječi Franje Tuđmana sa osnivačkog skupa HDZ-a održanog u februaru 1990. u dvorani "Vatroslava Lisinskog" kada je kazao da "NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba" i "fašistički zločin", bila je i odraz političkih težnjii hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom". Isto važi i za "Herceg Bosnu", čiji Udruženi zločinački poduhvat nije bio samo "fašistički zločin", nego i "politička težnja za samostalnom državom".

JE LI CRKVA U VISOKOM SAMO IVANIĆEVA?

Zbog svega ovoga, a i koječega drugoga, nedovoljno ozbiljnim i utemeljenim se čine strahovi da bi još jedan Komšićev (ili Falatarov, Zelenikin) izbor u Predsjedništvo BiH mogao prouzročiti srdžbu, bijes i političku, institucionalnu, ili vaninstitucijonalnu (što bi rekao Slobodan Milošević) odmazdu HDZ-ovskih bogova (Fantomski "Plan B") . Čović izvan Predsjedništva BiH, dakle i bez državničkog statusa i "imuniteta", koliko god da se potrudi, ne može voditi drugačiju, štetniju, destruktivniju, privatniju politiku nego što ju je vodio kao kolektivni predsjednik Bosne i Herecegovine. Razlika između "iznutra" i "izvana" eventualno može samo biti u tom ko će i kako ubuduće plaćati cijenu takve Čovićeve politike, državni poreski obveznici, ili HDZ, odnosno on osobno.

Hoće li na utakmice i komemorativne skupove putovati o državnom trošku i u službenom automobilu, ili će, poput hrvatske predsjednice takav luksuz plaćati iz svoga džepa, to je jedina bitna razlika. Čovićeva najava o osnivanju predstavništava "hrvatskih" županija u Briselu ni na koji način nije sporna, osim što bi o tome trebalo da se izjašnjavaju lokalne zajednice, županije, a ne stranački lideri. Sarajevsku političku čaršiju uznemirila je najava otvaranja "Čovićevih predstavništava" više nego zatvaranje pedstavništva Kantona Sarajevo u istom tom Briselu, o čijem zatvaranju, kao ni o otvaranju, poslovanju, financiranju... niko niti šta zna, niti se raspituje.

Baš kao što Čovićev neulazak u Predsjedništvo BiH, neće ništa bitno promijeniti u njegovom (ne)funkcioniranju, na isti način ni izbor njegovog nasljednika neće ništa kvalitetno promijeniti ukoliko nastavi protivustavnu praksu "hrvatskog člana Predsjedništva", kao zaštitnika nacionalnih, a ne državnih interesa. Kako mjeriti, na osnovu čega procjenjivati uspješnost bilo kojeg člana Predsjedništva, kada su oni ne samo nevidljivi, nego nemjerljivi.

Kljuić je bio nelegitiman član Predsjedništva BiH kada je u zemlji živjelo 600 tisuća puoljetnih Hrvata, Zubak isto tako, kada je hrvatsko izborno tijelo brojalo 400.000 ljudi, Čović je legitiman kada se broj hrvatskih birača sveo na stotinjak tisuća!? U velikoj mjeri Čović je mogao funkcionirati tako kako je funkcinirao, na svoju ruku, bez da odgovara ikome za bilo šta, jer je i Bakir Izetbegović svoju ustavnu poziciju reducirao, suzio, instrumentalizirao i smjestio u stranačke, familijarne, klijentelističke okvire.

Šefik Džaferović, kao vjerovatno najozbiljniji, SDA-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH, unaprijed je najavio da će biti "Bakir umjesto Bakira". Koliko je skandalozno nedavno paljenje pravoslavne crkve u Visokom, podjednako je strašno što se na mjestu zločina našao samo Mladen Ivanić, a ne i Izetbegović, koji ne samo da ne predstavlja državu, nego čak ni entitet iz kojeg je biran, već samo narod iz kojeg vjerovatno dolaze zlikovci-piromani!

Ukoliko i eventualni novi član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda poželi da bude "Čović umjesto Čovića", dakle da umjesto državnih, zastupa partikularne, stranačke, ili osobne interese, ili da, pak, bude "drugi bošnjački član Predsjedništva" (što je Komšić sebi nerijetko dopuštao), priča oko Čovića i njegog nasljednika i nema previše smisla, niti značaja.

Vezane vijesti

trenutak ...