TAKO JE GOVORIO OLIVER: "Bilo je gadno vrime, malo pinez, prije mog rođenja UMRLE SU MI TRI SESTRE..."!

Jutros rano je preminuo legendarni pjevač Oliver Dragojević. Novinar, glazbeni kritičar i Oliverov biograf Zlatko Gall za Slobodnu Dalmaciju je izdvojio neke od pjevačevih osobnih sjećanja na djetinjstvo i odrastanje, glazbene početke i velike uspjehe...

  • Kultura

  • 29. Jul. 2018  

  • 2

„Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)

VELU LUKU NE ZABORAVI

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru... Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi'. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu... Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…“

PIVAČ OD KOLINA

„… Materini nisu bili glazbenici osim jednoga rođaka koji je svira klarinet, ali su zato svi Dragojevići uvik pivali. Teta je pivala u splitskom Kazalištu, barba – dakle očev brat - u jednome zboru, dida je svira klarinet, a tu tradiciju san nastavija i ja. Jesan li već reka da mi je otac lipo piva ka i brat Aljoša? (…) Kad san ima desetak godin, otac je kupija radio. Sluša se po cili dan. Ujutro bi – pamtin ka da je sad – već u pet uri počela glazba, ali je, u duhu bratstva i jedinstva, na programu u tu uru bila slovenska muzika. Tube, trube i polke... mo'š mislit kako je to bilo zabavno. Na kratkome smo valu zato vatali Talijane, a to je i prva muzika koja mi se svidila. Posli je naravno doša na red i Radio Luxembourg (…)

Gitara nam je ušla u kuću kada san ima deset godin. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupija na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s Aljošom - javno nastupija još 1957., i to na Radio Splitu, di smo se prijavili na radijsko natjecanje pjevajući nama najdražu pismu 'Diana' (…) „Aljoša i ja smo nastavili pivat i nastupat na litnoj terasi restorana u splitskon brodogradilištu, a repertoar nam je uključivao tadašnje velike domaće hitove, poput 'Autobus calypso' i 'Kad si kupin mali motorin'... Naravno favorit nan je i dalje bila 'Diana', i to u hrvatskom prijevodu. Još pamtim ono: "...nisam više tako mlada to mi kažu svi, srce nek ti kaže što za mene značiš ti...".

Za te smo nastupe čak i dobivali neke sitne novce, valjda je to bio moj prvi neslužbeni honorar. Kad smo bili u Luci, mater i otac su nas znali vodit okolo po kućama da pivamo. Ipak, nisu bili nešto posebno impresionirani našom karijerom, jer smo, kad ne bismo nastupali, i dalje morali biti doma uvečer u osan i po. (…) Klarinet sam – zajedno s klavirom - učija svirat najprije u Nižoj, a onda u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu, a klavir mi je, naravno, bija obavezan instrument. Čak san poslin mature upisa Višu pedagošku akademiju - glazbeni smjer, ali nikad nisam posta nastavnik muzičkog.

Odusta san od fakulteta već nakon prvog semestra, kad su počele gaže i ozbiljnije bavljenje muzikom. Položija san doduše jedan ispit – sićan se, polaga sam ga kod profesora Tudora, posli stručnjaka za klapske pisme. Dobija san čak peticu, ali bija je to kraj moje akademske karijere“.

(Slobodna Dalmacija)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...