Tjentište: Oživljena Dolina heroja

Skoro dvije decenije nakon rata, u kojem je na Tjentištu uništeno i opljačkano sve osim monumentalnog spomenika poginulim partizanima, revitalizira se svjetski poznata Dolina heroja; ideološkog turizma koji je dovodio milione ljudi više nema, no sada na Sutjesku dolaze stranci, planinari, ekolozi

  • Hronika

  • 01. Jul. 2013  

Historijske će činjenice kazati ovako: U bici na Sutjesci ratovalo je oko 22.000 partizanskih boraca. Poginulo ih je 7.366. Među njima 352 bolničarke. Poginulo je i sedam vijećnika AVNOJ-a, trojica iz Izvršnog odbora: Nurija Pozderac, Veselin Masleša i dr Sima Milošević. Dva člana Vrhovnog štaba, Vojislav Đokić i Sava Kovačević, 59 rukovodilaca brigada i bataljona, preko 370 rukovodilaca četa. I književnik Ivan Goran Kovačić.

Godinama kasnije zbog ove će bitke Tjentište postati kultno jugoslovensko mjesto a dolina rijeke Sutjeske Dolina heroja i nacionalni park u čijem je sastavu i prašuma Perućica. Najstariji i najveći nacionalni park u BiH imao je na stotine hiljada noćenja. Nisu dolazili samo oni koji su petnaestog dana juna obilježavali godišnjicu čuvene bitke ili nekoliko dana kasnije Dan borca, nego i turisti, biolozi, sportske ekipe, planinari... Od 1962. godine na Tjentištu su organizirane razne manifestacije, skupovi omladine, radne akcije, te političke škole... Sve se, kao i životi svakog od nas, promijenilo u proljeće 1992. godine. Sve osim čuvenog Spomenika u Dolini heroja je uništeno i opljačkano. Nestala je spomen-soba, hoteli, muzej i njegovi eksponati...

Pokušavajući fascinirati čitatelje podacima o značaju ovog mjesta, novinari će često napisati kako je Nacionalni park Sutjeska godišnje pohodilo stotinu hiljada turista. Ta je brojka govorila o jednom od najpopularnijih turističkih odredišta nekadašnje Jugoslavije u koji su dolazili ljudi sa svih strana svijeta. „Koliko? Sto hiljada?“, pita Željko Živanović.

Posljednjih trideset godina uposlenik je Nacionalnog parka. Promijenio je mnoge dužnosti, danas je u Info-birou i osoba je koja zna apsolutno sve o historiji ovog kraja, svaki detalj bitke, svaki kamen i stazu na okolnim planinama... Razgovarati sa Željkom je uživanje, isto kao da gledate kakav uzbudljiv dokumentarni film. Zbog detalja kakav je i ovaj. „Pa sto hiljada ljudi je dolazilo samo za jedan dan. Bilo je to 1983. godine, na Dan borca, 4. juli. Sjećam se kao danas, bilo je to tačno godinu dana nakon što sam se zaposlio. Za jedan dan smo prodali 27 hiljada ulaznica za muzej! To nikada neću zaboraviti. Naveče smo se ojadili šta ćemo sa parama, gdje da ih stavimo? Zvali smo ljude da nam pomognu, da odnesu pare jer ih više nismo smjeli držati niti smo imali mjesta za njih. Za četiri dana te godine, sjećam se tačno, promet Nacionalnog parka je bio milion maraka! Tadašnjih milion njemačkih maraka.“

Na Tjentištu se radilo, zarađivalo i uživalo, no ponekad su Željko i njegovi suradnici morali obaviti i neke ne tako ugodne poslove. „Da. Skupljali smo i kosti boraca rasute po okolnim šumama“, priča nam. „Ljudi odu u šumu nekim svojim poslom i vrate se noseći kosti. Eto ih nama na vrata muzeja, idu i nose bombe, redenike, dijelove uniforme. Ali su najviše donosili kosti. Ne znaš čije su, niti su kompletni skeleti. I onda smo mi odlučili da sve to složimo i da ih kada bude prilika, sve sahranimo u kosturnicu sa ostacima 3301 borca. Mislim, bilo je tu i kostiju Nijemaca, ustaša, kako ćeš znati čije su tačno. Čak i da je tada postojala DNK analiza, nije se mogao utvrditi identitet.“ Kosturnica je trebala biti ponovo otvorena 1990. godine kako bi se u nju položili posmrtni ostaci. „Nažalost, tada su već počeli problemi, nazirao se rat i nismo to uradili. Tako da i danas imamo u podrumu muzeja pune vreće kostiju. Kad ćemo ih sahraniti, nemam pojma.“

Nedugo nakon što su Željko i suradnici planirali ponovo otvoriti kosturnicu počeo je rat i uništavanje Memorijalnog kompleksa. Prvo su snage Armije BiH zaposjele Dolinu heroja, a totalno pustošenje nastalo je kada su Tjentište zauzele jedinice Vojske Republike Srpske. Dolina je dva puta prelazila iz ruke u ruku i svaki put je sve pustošeno, pljačkano ili uništeno. Uništena je čuvena spomen-kuća, Muzej, paviljon u koje su odmarali brigadiri radnih akcija, hotel Mladost...

„Sve je u ratu bilo uništeno. Vođene su teške borbe i u njima je sve popljačkano i uništeno. Sve je razneseno. Ko je odnio? Oslobodioci“, gorko će Željko. Na meti je, priča se, bio i Spomenik. Nije uništen jer nije bilo dovoljno eksploziva kako bi ga se srušilo. U međuvremenu je umjesto blistave bijele dobio sivu boju. Jer ga niko već godinama ne čisti. „Prije rata spomenik je stalno čišćen. Dolazili su momci, postave skele, četke u ruke i neki specijalni materijal i udri. Bijelio se, dominirao krajem posebno noću, pod svjetlima.“

A kako je, zapravo, građen spomenik u vrijeme kada nije bilo dizalica niti pumpi za beton? „Ručno, naravno“, kaže Željko. „Sve se radilo ručno, šalovalo, izljevalo i nikome od udarnika koji su na njemu radili nije bilo teško.“ Najviše žali sa spomen-sobom, arhitektonskim remek-djelom u obliku ovdašnje kućice iz katuna. Otvorena je 1974. godine, projektirao ju je čuveni Ranko Radović, Crnogorac sa beogradskom adresom. Na njenim su zidovima bile freske prema likovnom konceptu Krste Hegedušića i idejnom scenariju Dušana Plenče. Uradili su ga Hegedušićevi saradnici akademski slikari Branka Hegedušić, Milenko Bosanac, Milutin Gajić, Ratko Janjić Jobo, Zlatko Keser i Fedor Ličina, dok je majstor zidar bio Hamid Madeško, a pomoćnik Ahmo Krek.

Radović je predavao na više od 20 evropskih i svjetskih univerziteta. Početkom '90-ih zbog neslaganja sa aktuelnim događanjima na Balkanu odlazi u Japan. Iako je izbjegavao politiku u januaru 2003. godine izabran je za ministra u vladi Mila Đukanovića. Oni koji pamte to vrijeme sjećaju ga se kao ministra čije je službeno vozilo bio bicikl. Nakon ostavke u septembru iste godine Radović je svoje službeno vozilo poklonio najboljem učeniku jedne podgoričke škole. Dvije godine kasnije je umro a Vlada RS je 2011. odlučila konačno zaustaviti propadanje pa je sa 64 hiljade maraka finasirala sanaciju spomen-sobe.

„Priča se i da je spomenik ideja Ranka Radovića“, nastavlja Živanović. „Imao je 27 godina kada se javio na konkurs i pobijedio sa idejom za spomenik. Međutim, kako se priča, bio je suviše skup, trebao se protezati preko rijeke pa se odstalo od njega. Kada je počela gradnja 1973. godine, kažu da je rješenje bilo samo precrtano.“

Godinama se na Tjentištu živjelo u uspomenama, borci su se počeli 15. juna okupljati tek od 1999. godine. Živjelo se drugačijim životom, Nacionalni park je u jednom trenutku bio javno preduzeće sa čak četiri vlasnika. Historija nije bila nikome zanimljiva jer se životarilo od danas do sutra, od stranaca su dolazili uglavnom Slovenci. Spomenici nisu obnavljani, srušene kuće u naseljima oko Doline heroja podsjećale su na ratnu tragediju nakon koje nikome nije bilo do traganja za muzejskim eksponatima ili organiziranja planinarskih tura na Maglić.

Titova ideologija više nije bila pokretačka sila pa se broj onih koji su dolazili odati počast poginulima smanjio na nekoliko hiljada, zamijenili su ih biolozi, geolozi, šumari... No, stidljivo je krenulo. Obnovljen je bazen, izgrađen sjajan nogometni teren, sređen hotel Mladost sa 160 mjesta za spavanje. U oživljavanje Tjentišta uključila se prije mjesec dana i Evropska unija. U okvru projekta vrijednog 413 hiljada eura postavljeno je 200 znakova unutar parka, izgrađeno je 70 kilometara pješačkih staza i 80 kilometara biciklističkih staza. Kupljeni su bickli za turiste, oprema za Gorsku službu spasavanja, sagrađene tri planinarske kuće, pet vidikovaca i šest kuća za seoski turizam.

Osim toga, nekoliko momaka je obučeno za rad sa turistima a posljednji dio projekta je nedavno otvoreni Info centar. Sve je rađeno posredstvom agencije SEDRA. Centar je otvoren svečano, uz prisustvo nekoliko ambasadora evropskih zemalja. „Bitno je da uspijemo u svojoj nakani, da dovedemo ovdje ljude, da shvatimo svi skupa šta imamo i šta ovo mjesto znači“, kaže nam Zoran Čančar, direktor parka. „Okupljanje ljudi na godišnjicu bitke je važno, ali mi želimo da park radi tokom cijele godine, da otvorimo ovo mjesto za pripreme sportskih ekipa. Ljudi i ne znaju šta sve ovdje postoji i radimo na tome da ih upoznamo, da znaju da ima dosta sadržaja, da mogu ovdje spavati, ručati. Živa riječ je važna, priča o Sutjesci ide od uha do uha i ljudi polako dolaze.“

Dolina heroja tako počinje živjeti neki svoj novi život. Kada prođe petnaesti juni, dan obilježavanja velike bitke, stare partizane i njihove nešto mlađe poštovatelje zamijene turisti. Posljednji stranac bio je tu prije nekoliko dana. Španac koji iz Soluna bicklom putuje za Zagreb. „Kad smo ga vidjeli, nismo mogli vjerovati“, priča kroz smijeh Željko Živanović. „Krenuo je iz Soluna, prošao Grčku, Albaniju, Crnu Goru i iz Dubrovnika krenuo za Beograd ovuda, ka Zagrebu. Svaki dan proveze 90 kilometara! Ovdje je ostao cijeli dan odmarajući, nije mogao vjerovati kako je lijepo. I obećao da će doći sa prijateljima. Valjda neće i oni krenuti iz Španije biciklom.“ (N. Hasić)

loading...

trenutak ...