PROIZVOD KOJI JE SRUŠIO GVOZDENU ZAVJESU: Znate li kako je nastao najpoznatiji odjevni predmet na svijetu?

Prije 145 godina rođene su čuvene „leviske“, koje su preplavile svijet i od izdržljive radne odjeće postale „urbana uniforma“ svih generacija, staleža i profesija. Za milione sovjetskih građana one su bile (ne)dostižan san i simbol slobode.

  • Jeste li znali

  • 17. Sep. 2018  17. Sep. 2018

  • 0

Prve farmerke stigle su u Sovjetski Savez pedesetih godina prošlog vijeka, kada su SAD i SSSR potpisali sporazum o jačanju kulturnih veza, čiji je cilj bio slabljenje tenzija između dva hladnoratovska rivala.

Dvije supersile su se dogovorile da održe nacionalne izložbe, svaka u svojoj zemlji. Američka nacionalna izložba u Moskvi održana je 25. jula 1959. godine, a otvorili su je lider SSSR-a Nikita Hruščov i potpredsjednik SAD Richard Nixon. Zajedno sa štandovima na kojima je bila predstavljena američka kultura, nauka i tehnologija, bio je izložen i štand kompanije „Levi Strauss“, ispunjen „leviskama 501“ i zapadnom reklamnom tematikom. Radnici na štandu su bili obučeni u farmerke i kaubojske košulje.

„Petsto kec“ su nosili i glumci angažovani u propagandne svrhe. Ipak, njih su mogle da priušte samo sovjetske estradne zvijezde, djeca diplomata, sportisti i imućniji svijet.

Iako se taj događaj može smatrati zvaničnim ulaskom „leviski“ u SSSR, „džinsomanija“ je počela da trese zemlju još dvije godine ranije, kada je u Moskvi održan Međunarodni festival omladine i studenata, koji je prvi put od početka Hladnog rata makar malo podigao „gvozdenu zavjesu“ između Sovjetskog Saveza i Zapada.

Tu su se okupili mladi iz oko 130 zemalja svijeta, uključujući i američke studente. Dvonedjeljni festival je ostao zapamćen po nesvakidašnjoj atmosferi za Sovjetski Savez: gostima i Sovjetima je bilo dozvoljeno da se slobodno druže; održano je preko osamsto događaja — koncerata, izložbi, sportskih susreta, filmskih festivala, a upravo poslije tog festivala počela je moda farmerki, kariranih suknji, patika i rokenrola.

Kolumbijski pisac i novinar Gabriel García Márquez, koji je došao na festival, bio je u čudu kako zemlja površine 22,4 miliona kilometara kvadratnih nema nijednu reklamu za „Coca-colu“.

Sovjetska mladež je odmah zavoljela farmerke, ali njih nije bilo u prodavnicama, ni na pijacama. Sovjetska industrija ih nije proizvodila. Tek godinama kasnije su domaće fabrike počele da šiju „narodne farmerke“, ali one ni krojem ni kvalitetom nisu zadovoljavale mase.

Rijetki sretnici koji su putovali u inostranstvo mogli su da nabave odjeću od džinsa. Mornari, piloti i sportisti su ih donosili sa svojih putovanja, iako su zbog toga prolazili kroz rigorozne carinske kontrole. Ako bi nosili jedne farmerke — samo za sebe, carinici su im još i gledali „kroz prste“, ali sve više od toga smatrano je švercom.

I danas se prepričava događaj kada je 1978. godine poznati trener skijaške reprezentacije SSSR-a pokušao da prošvercuje u zemlju čak 200 komada farmerki, misleći da niko na aerodromu neće pregledati kutije sa skijaškom opremom. Ipak, on je uhvaćen i protiv njega je pokrenut krivični postupak. Do suda nikad nije stigao, pošto je imao dobre „veze“, ali je cijela partija bila konfiskovana.

Običan svijet je do njih teško dolazio, a još teže su pronalazili svoj broj, pa su zato prekrajane, skraćivane i čuvane poput najveće dragocjenosti. Za jedne farmerke mjesecima se štedilo. Cijena im je išla i do 200 rubalja, dok je prosječna plata u zemlji u to vrijeme bila 120 rubalja.

Osim „Levisa“, bile su popularne i „Vrangler“ i „Li“, mada su Sovjeti najviše voljeli one njemačke marke „Montana“. Kažu da je osamdesetih godina negde na jugu Rusije bila otvorena i fabrika koja je šila „Montana“ farmerke, ali se modni historičari i danas spore o njihovom sovjetskom porjeklu.

Krajem osamdesetih počele su da se pojavljuju i sovjetske farmerke „Tver“ i „Vereja“, ali one nikada nisu stekle takvu popularnost. Kako god bilo, trideset godina su farmerke iz uvoza u SSSR-u bile zabranjivane, a tek padom Berlinskog zida i podizanjem „gvozdene zavjese“ ruski građani su mogli da ih kupe i to ne na crnom tržištu nego regularno, u radnjama.

U Americi su se pojavile čak vijek ranije, kada je na zapadnoj obali SAD počela zlatna groznica i pojavila se potreba za izdržljivom radnom odjećom. Krajem maja 1873. proizvođač odjeće Levi Strauss i krojač Jacob Davis počeli su da proizvode „Levis“ marku farmerki nakon što su im SAD odobrile patent kojim se bakarne nitne upotrebljavaju za ojačavanje džepova.

alt

Reklama za Levi farmerke

I prije toga prodaja je odlično išla među rudarima i kopačima zlata, kojima je bilo bitno da im džepovi ostanu cijeli i kojima su robusne pantalone bile neudobne za rad. Firma je postala poznata pod nazivom „Levi Strauss i kompanija“, a do 1890. Levi je bio milioner.

U Americi su nošene kao radno odijelo, sve dok se James Dean nije pojavio u njima u filmu „Buntovnik bez razloga“, pa su pedesetih postale simbol pobune mladih. Daljoj popularizaciji džinsa doprinjeo je hipi pokret, čiji su pripadnici mahom nosili farmerke kojima su se brisale statusne razlike, izražavala jednakost, pobuna, sloboda i individualnost.

Danas su farmerke popularne širom svijeta i ima ih u mnogim stilovima i bojama.

Denim, jaka i izdržljiva pamučna tkanina istkana ju u Nimesu (iz Nimesa- de Nimes- denim), gradu u Francuskoj po kojem je i dobila ime. Prošla je velik put, od nekada radne odjeće koju su nosili talijanski mornari iz Genove do casual odjeće i luksuznih "high street" varijanti svojstvenih novijem jeansu. Sama riječ jeans anglizirani je francuski naziv talijanskog grada Genove (genes). Upravo je ova tirenska luka počela s prodajom i distribucijom prvih količina ovih, danas najpopularnijih hlača na svijetu.U našim krajevima jeans je dobio naziv traperice zbog amerčkih trapera i farmera koji su ih popularizirali, iako su to zapravo prije njih učinili rudari i tragači za zlatom na američkom Divljem zapadu.

No, vratimo se malo u prošlost i prisjetimo se kako su nastale prve traperice. Pedesetih godina 19. stoljeća Levi Strauss je stigao iz Bavarske na američki zapad u vrijeme kada je vladala "zlatna groznica". U jednom skladištu vidio je ostatke čvrstog platna i na pamet mu je pala ideja kako bi se od njega mogle napraviti nepoderive i otporne hlače. Među kopačima zlata ubrzo se pročulo da su hlače koje prodaje Levi Strauss izvanredne. Izvozna luka iz koje je dolazilo platno bila je Genova. U Americi su je čitali "džeins" te su tako i nazivali robu, a zbog indigo plave boje platno je dobilo ime "blue jeans". Prve traperice poznate kao blue jeans su bile tregerice sa zakovicama, načinjene od čvrstog trapera, namijenjene rudarima u rudnicima zlata i drugim fizičkim radnicima i farmerima koji su trebali čvrstu i izdržljivu odjeću.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...