BRUKA ZA BIH I BOŠNJAKE: Deset razloga zbog kojih Radončić ne smije postati član Predsjedništva!

Na izborima u nedjelju, predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić će, nakon dva poraza od Bakira Izetbegovića, po treći put pokušati da uđe u Predsjedništvo BiH. Slobodna Bosna vam donosi deset razloga zašto bi njegov izbor u Predsjedništvo bio sramota za BiH i Bošnjake.

  • Mini market

  • 05. Okt. 2018  06. Okt. 2018

1. Nije rođen u BiH. Kao rođeni Crnogorac Fahrudin Radončić se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pojavio devedesetih godina. Iako Ustav i zakoni BiH dopuštaju pravo svakom državljaninu naše zemlje da se kandiduje za Predsjedništvo, ne treba smetnuti s uma da je praksa mnogih država u svijetu, uključujući i predvodnicu zapadne civilizacije SAD koja ima klasični predsjednički sistem, takva da se samo osobe rođene u toj zemlji mogu kandidirati za predsjednika, a u nekim državama se ide čak i dotle da vam i roditelji moraju biti rođeni u državi koju želite da vodite.

2. Obrazovanje. S obzirom da je mjesto člana Predsjedništva prvenstveno predstavnička funkcija koja služi kao ogledalo države u svijetu, na toj poziciji je neophodno da se nalazi osoba izuzetnog obrazovanja i državničkih manira. To kod Radončića koji je, mnogi će reći, na prilično sumnjiv način došao do diplome nastavnika likovnog vaspitanja, zasigurno nije slučaj. No, problematično nije samo formalno (ne)obrazovanje lidera SBB-a. I iz brojnih njegovih nastupa, razmišljanja i načina djelovanja potpuno je jasno da se radi o osobi kojoj, osim što joj je mrsko bilo studirati, također se nije pretjerano dalo ni čitati knjige i sticati znanja iz raznih oblasti.

3. Strani jezici. S obzirom da je, kako smo već napomenuli, uloga člana Predsjedništva u prvom redu predstavnička, podrazumijevalo bi se da član Predsjedništva barata solidno barem engleskim jezikom, te je u stanju direktno i personalno komunicirati bez pomoći prevodioca s najvišim svjetskim zvaničnicima. Radončić, pak, ne samo da ne govori niti jedan strani jezik, nego mu se i izgovor bosanskog jezika može mirne duše nazvati tarzanskim.

4. Optužnice. Protiv Radončića i grupe i dalje visi optužnica za pritisak na svjedoka u slučaju koji se protiv Kelmendija vodio na Kosovu. Liider SBB-a se također sumnjičio i da je bio dio Kelmendijeve kriminalne grupe te da je čak bio umiješan u ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Također, Radončiću se spočitava i višemilionska utaja poreza.

Bez obzira da li se u konačnici dokaže Radončićeva krivica ili ne, sama činjenica da se neka osoba sumnjiči za tako teška djela u svakoj ozbiljnoj državi bi je u startu diskvalificirala iz borbe za najvišu državničku funkciju. Zamislite lakrdiju od države s članom Predsjedništva koji bi malo vodio državu, malo se sastajao s najvišim svjetskim zvaničnicima, a malo visio po sudovima zbog optužnice protiv sebe.

5. Parnerstvo s Kelmendijem. Čak i da je Radončić potpuno u pravu kada za sebe tvrdi da je nevin i da mu je proces koji se vodi protiv njega „napakovan“ od strane političkih protivnika, njegova saradnja i poslovne veze s Kelmendijem koji je osuđe na Kosovu zbog trgovine heroinom, su dokumentirane i činjenične, što samo po sebi mnogo govori o karakteru Radončića, a govorilo bi o BiH kao državi ukoliko bi joj on bio predsjednik. On je sam, svojom voljom, izabrao Keljmendija za saradnika, jednako kao što je sam birao i ostale saradnike i poslovne ortake za kojim se vuku repovi nerasvijetljenih kriminalnih afera.

Prvorazredni lider bira prvorazredne saradnike dok drugorazredni lider bira trećerazredne saradnike.

6. Moralne kvalitete. Obnašanje najviše funkcije u državi sasvim sigurno zahtijeva i najviše moralne i ljudske kvalitete. Radončić, pored sumnjičenja za najteža krivična djela i jasne saradnje s kriminalcima, također je nebrojeno puta demonstrirao, posebno preko svojih dnevnih novina, da se radi o beskrupuloznoj osobi koja u ostvarivanju svojih ciljeva ne preza ni od čega. Stoga su medijska linčovanja, uz udaranja na porodicu, iznošenja prljavog veša iz privatnog života, plasiranja potpunih laži te korištenje uvreda i vulgarizama kojih bi se i navijači na stadionima postidjeli, bili i ostali modus operandi Dnevnog avaza prema svakom onom ko bi na bilo koji način stao na put Radončiću. Kroz svoju cjelokupnu karijeru Radončić je nebrojeno puta demonstrirao da onu Makijavelijevu devizu „cilj ne bira sredstvo“ shvata krajnje doslovno, iako je malo vjerovatno da je Makijavelija uopće čitao.

7. Dragan i Milorad, Fahrova jarana dva. I dok ne postoji utjecajan bošnjački političar s kojim se u posljednjih dvadesetak godina Radončić nije obračunavao i stavljao ga na stub srama kad god bi ugrozio njegove interese, istu vrstu odnosa Radončić nikada nije imao prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Dapače, izostala je bilo kakva kritika ili barem ozbiljnija reakcija na njihovo destruktivno djelovanje, od Dodikovog kršenja odluka Ustavnog suda, preko negiranja genocida, do najave raspada BiH, odlikovanja ratnih zločinaca ili Čovićevog otvorenog partnerstva s njim, najave formiranja trećeg entiteta, pokušaja blokiranja Federacije, do otvorenog povezivanja obojice s brojnim kriminalnim radnjama. I ne samo da se Radončić nikada nije otvoreno suprotstavljao njihovim politikama, nego uporno ističe kako su oni „legitimni“ predstavnici svojih naroda i da on nema namjeru miješati se u unutrašnje stvari druga dva naroda. I dok uporno optužuje Bakira Izetbegovića i SDA kako u BiH žele stvoriti bošnjačku fildžan državu, upravo je on taj koji takvim stavom i načinom razmišljanja pokazuje da on tu fildžan državu već živi, jer su za njega Dodik i Čović očito već neka vrsta predstavnika drugih država s kojima on gaji bilateralne odnose i ne želi se miješati „u njihove unutrašnje stvari“, a ne funkcioneri u BiH koji za svoje postupke treba da odgovaraju svim građanima ove zemlje.

8. Nedostatak vizije. U slučaju Fahrudina Radončića i njegove stranke od početka je nejasno koju on i njegova partija političku ideologiju uopće slijede, šta je njihovom program, čemu tačno teže, kakvu BiH zagovaraju... Od državnog uređenja preko ekonomskog sistema do vanjske politike, potpuno je zapravo nejasno šta tačno Radončić zagovara, a i kada mu se postave konkretna pitanja o najkrupnijim stvarima, odgovor najčešće izbjegava ili krivicu i odgovornost prebacuje na ostale političke stranke. Drugim riječima, Radončić je osoba koja ni sama ne zna kakvu BiH tačno želi, a pošto ne zna šta želi, samim tim ne može imati ni hrabrosti zauzeti se za bilo kakvu ideju, jer je ni nema. Politika je u tom smislu za njega još jedan poslovni poduhvat vođen ličnim interesom i željom za pukom moći.

9. Uspješan biznismen, malo sutra. Iako Radončić kao svoj glavni adut uporno voli isticati da je on uspješan poslovni čovjek koji zna kako organizirati stvari te da je u tom smislu superioran u odnosu na sve ostale političare, ni njegov biznis nije baš megauspješna priča. Radončić je u svojoj profesionalnoj karijeri posebno ponosan na gradnju tornjeva. Ipak, rijetko ko spominje profitabilnost tih poslova, a činjenice govore da Radončićev poslovni uspjeh je takav da njegov prvi toranj, koji su u međuvremenu pretvoreni u hotel, zjapi prazan, i to u jeku turističkog procvata Sarajeva i ubrzanog razvoja hotelijerstva. Također, ni s drugim tornjem na Velešićima se nije pretjerano proslavio jer su njegovi kapaciteti i dalje uveliko nepopunjeni, a treba li spominjati da takav vid „gazdinskog kapitalizma“ koji se svodi na rentanje prostora i nije nešto što zahtijeva bog zna kakav poduzetnički genij... Uzgred budi rečeno, novac za izgradnju tornja na Velešićima dobio je na krajnje sumnjiv način od države, tj. Razvojne banke FBiH, u čemu mu je obilato pomogao Dragan Čović.

Također, njegov Dnevni avaz kao nekoć najutjecajniji medij u BiH godinama već rapidno gubi tiraž i utjecaj, a za razliku od pojedinih hrvatskih i srbijanskih medija, ne samo da nikad nije postao regionalni brand, nego nije nadrastao ni bošnjačka područja BiH. Avaz je objektivno "fildžan medij", s krajnje oskudinim utjecajem u Republici Srpskoj i kantonima s hrvatskom većinom.

10. Zavičajni atavizmi. Radončić je porijeklom iz Gusinja, odakle je u Sarajevo doselio i primjerice, Šefkija Čekić, (i Radončićeva majka preziva se Čekić!) donedavni dekan Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu, poznat po tome što je na bezočan način plagirao cijelu knjigu profesora riječkog Ekonomskog fakulteta Ratka Zelenike i na 230 kopiranih stranica jednostavno zalijepio svoje ime! Kao i Radončić, i Čekić je na sumnjiv način stekao akademsku diplomu, no na stranicama Dnevnog avaza godinama je hvaljen i slavljen kao naučnik od integriteta. Čekić u očima Radončića vjerovatno izgleda kao snalažljiv i sposoban čovjek, i njih dva dijele isti sistem vrijednosti koji je zapravo tragičan za bh. društvo.

Radončić je u Sarajevo sa sobom donio i plemenske običaje i „zakone“, potpuno strane povijesom iskustvu i kulturi bosanskohercegovačkog društva.. Tako je svojevremeno Harisu Silajdžiću prijetio primjenom plemenskog zakona krvne osvete koji je u Radončićevom zavičaju poznat pod nazivom „zakon Leke Dukađinija“.

Ovim te putem upozoravam da ću, bilo da neko puca na mene, ili me ošamari, a isto se odnosi i na moje saradnike, biti primijenjen zakon Leke Dukađinija koji će se odnositi ne na one koji me eventualno budu napali, nego na Tebe i Tvoju porodicu“, poručio je Radončić tadašnjem premijeru BiH, Harisu Silajdžiću.

Vezane vijesti

loading...

trenutak ...