SENAD AVDIĆ U "STARTU": Nogometni sport u BiH je prodisao tek kada su pod pritiskom stranaca iz njega otjerani opskurni likovi koji danas vode državu! 

Nije čestito ni počela jaransko-haverska utakmica Turske i Bosne i Hercegovine prošle nedjelje, a prijatelj iz Zagreba mi šalje zajedljivu poruku: "Ko vam je ovo sastavljao repku, Vukota Govedarica, ili Predrag Kojović?

  • Mini market

  • 04. Nov. 2018  04. Nov. 2018

  • 2

Piše: SENAD AVDIĆ

Zbilja, kad malo baciš oko na sastav koji je istrčao na stadion u Rizeu, rodnom gradu Recepa Tayyipa Erdogana, kada kreneš od pouzdanog beka Vranješa, pa se preko neprelaznog Šunjića, razletiš do ofanzivnog Todorovića, da bi se pored rastrčanog Cimirota stuštio  do lucidnog "Partizanovca" Gorana Zakarića, sa užasom zaključiš, da su siroti Džeko i Pjanić, Šehić i Višća ne samo manjina u vlastitoj reprezentaciji, nego i u potpunom neprijateljskom okruženju. "E jesi mi, Alija, ostavio reprezentaciju u amanet, halal ti vjera", morao da je bio Erdoganov komentar kad je vidio "Robertovih jedanest".

LJUBAV U ZALEĐU

Uzvraća mi, zasluženo i opravdano, drug zagrebački za podlost i pasjaluk koje sam mu priuštio petnaestak dana ranije kada je njegov "Dinamo" satrao turski "Fenerbahče" u nogometnoj Evropskoj ligi. "Mislim da ćemo ove godine konačno dočekati Božić u Europi", hvalisao se on, a ja mu velim kao je to gotovo izvjesno, samo je problem taj što se u današnjem "Dinamu" nema kome Božić čestitati. Sve sami Hajrovići, Dilaveri, Hodžići, Gojaci i tek poneki Ademi...

Sasvim sigurno bošnjački vrh, odnosno Alija Izetbegović na početku rata kada je ministra policije Jusufa Pušinu, prosječnog  halfa-lutalicu  sarajevskih nižerazrednih klubova, ustoličio na mjesto predsjednika Fudbalskog/nogometnog saveza BiH, nije mogao ni sanjati da će reprezentacija BiH izgledati tako da moraš biti krajnje oprezan kad nekom od igrača namjeravaš čestitati Bajram, ili mu nazvati stari sportski pozdrav, selam.

Pored živih Mirsada Fazlagića i Vahidina Musemića, osvajača jugoslavenskog prvenstva i učesnika finala Evropskog prvenstva, Josipa Škije Katalinskog i desetine drugih nogometniih visokokvalitetnih igrača, trenera, sudaca...nogomet u "jednoj i jedinoj" dat je na staranje policajcima. Po istoj političko-idejnoj matrici i "kriterijima" drotovima  je povjeren  i rukomet, ali ne "organskim" policajcima, niti i vrhunskim rukometašima, Rešadu Šarenkapi, Šefki Haliloviću, pa i Memnunu Čuni Idžakoviću, nego Bakiru Alispahiću i njegovoj zločinačkoj, crnoberzijanskojh družini. Pitao sam u ratu jednog relativno moćnog bošnjačkog kadrovika kome je na pamet palo da Ejupa Ganića turi na mjesto predsjednika Košarkaškog saveza BiH, njegov odgovor je bio:

"Aliji i njegovim savjetnicima, Ganić im bio najvisočiiji od svih bošnjačkih političara". Dakle, dok su ni pedesetak metara dalje, u FIS-u, ponajbolji bosanskohervegovački košarkaši u povijesti Mirza Delibašić, Vjećeslav Tolj.. čekali da  ih raznesu granate sa dobro poznatih agresorskih uporišta, a Uglješa Uzelac, koji je vodio najuspješniji sportski savez u bivšoj zemlji, košarkaški, strepio  da će ga Caco pokupiti na kopanje, u Predsjedništvu je Izetbegović, poput najmlađeg Topalovića, Mirka,  u "Maratoncima", uzimao mjeru, visinu, i dužinu, svojim najbližim suradnicima. Najmanje dvojica svjedoka, valjajući se od šege,  pričala  su mi kako je pred utakmicu protiv Litvanije u Skenderiji, koja je u osvetnički pohod nakon poraza u dovela u Sarajevo strašnog Arvidasa Sabonisa, Ganić igračima i stručnom štabu  održao "motivacijski govor"  tokom kojeg je brižno poručio: "Ne morate opet da pobedite, dobar je i nerešen rezultat"!

U minulim postizbornim danima u kojima je u hrvatskim medijima i javnosti, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Željko Komšić sotoniziran i predstavljen mnogo okrutnijim  monstrumom od svog prezimenjaka Davida, izbjeglice iz Kiseljaka, obijesnog zlikovca koji je prošle godine iskasapio djevojku u Hrvatskoj, dirljiva je bila reakcija Vlatka Glavaša, bivšeg nogometnog reprezentativca Bosne i Hercegovine i budućeg zastupnika Demokratske fronte Parlamentarnoj Skupštini BiH.

Glavaš je kazao kako je kroz isti krug pakla kroz koje prolazi njegov stranački šef prošao i on osobno , 1994.godine kada je prihvatio igrati za zemlju u kojoj je rođen. Bugojanski Hrvat Glavaš valjda nije mogao ni smisliti, niti počiniti teži krimen prema svom narodu od toga da sa punom odgovornošću i pri punoj svijesti i savjesti nelegitimno obuče dres sa državnim grbom. Kroz kakvog je tek toplog zeca u rodnom Orašju prolazio Marko Topić, koji, dvije-tri godine kasnije, ne samo što je igrao za selekciju BiH na Mediteranskim igrama, nego se usudio postići pobjedonosni gol "matičnoj" Hrvatskoj, pa otrčati do klupe protivnika. "Poljubio sam grb, prekrstio se i rekao unezvijerenom Ćiri Blaževiću: "I ja sam i Hrvat i katolik i Bosanac; šta ćemo sad?!", dočaravao  je kasnije u medijima Marko taj teški, nacionalnizdajnički incident. 

ZABRANJENI PUŠINA

Ne znam da li se,  i koliko,  Bakir Izetbegović  nelagodno osjećao dok su na najdražem stadionu njegovog najdražeg predsjednika, Erdogana ( koji je priča se, bio talentiran nogometaš, možda perspektivniji od Jusfa Pušine) turskim loptadžijama na megdan izašli Gojko, Zoran, Ognjen, Toni...Ne znam da li je žalio za starim, dobrim vaktom kada se nije za lijeka mogao naći Srbin, ili Hrvat koji će ukabuliti da igra nacionalnu nogometnu selekciju, kada je bošnjačka duboka država, preko svoje najmoćnije paradržavne institucije, pokopnog društva "Bakije" povlačila sve konce u nogometnoj organizaciji.

Današnjim generacijama nogometaša, navijača, novinara.. zacijelo će nestvarno izgledati naredna, istinita priča iz paleopovijesti reprezentativnog nogometa u BiH. Prije tačno dvadeset i dvije godine, novembra 1996. godine na otvaranje koševskog stadiona na prijateljsku utakmicu sa našom reprezentacijom u goste je došla nogometna selekcija Italije.

Prethodno je, Olimpijski stadion u predratno, pa još i gizdavije i funkcionalnije stanje vratio njihov zemljak Primo Nebiolo, predsjednik Svjetske atletske Federacije, kojeg se danas niko živ u Sarajevu i BiH niti sjeća, niti mu odaje minimalnu zahvalnost za sve što je učinio za državu i njen glavni grad.

Neko od ljudi koji su organizirali dolazaka Italijana, u tom času viceprvaka svijeta sa prvenstva u SAD-u, mislim da su u to bili podjednako uključeni Mira Poljo i Sabahudin Vugdalić, sugerirao je da naša reprezentacija ne bude jednonacionalna, isključivo bošnjačka,  da se odnekud isčeprka prigodan Srbin, ili adekvatan Hrvat, kakav-takav, ne mora ni igrati, tek da mu se ime nađe u zapisniku.

I onda je sa najvećeg državnog mjesta krenula potraga za multietničkim ukrasom reprezentaciji, pa se navodno Safet Oručević sjetio Vukašina Petranovića, bivšeg golmana "Veleža" i mnogih drugih domaćih i stranih klubova, koji je karijeru završio davno, pa se vratio u Mostar. Pričao mi je kasnije Vuko, inače Crnogorac, dakle "ostali", kako je to izgledalo iz njegovog ugla, i kako je bez duše iz Mostara doletio u Sarajevo da ne bi zakasnio na utakmicu koju je odgledao sa klupe za rezervne igrače spašavajući multietničku čast i  karakter reprezentacije.

Vuko Petranović je živio i istočnom dijelu Mostara, što ne znači da je prošao neokrznut  nacionalističkim primitivizmom i huliganstvom u tom gradu, ali je, eto, mogao bez posljedica ispoljiti  svoju lojalnost državi, za razliku od njegovog svog sugrađanina Sergeja Barbareza. Barba za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine nije želio igrati sve dok mu se roditeljima ne omogući da se iz zapadnog dijela Mostara prebace u njegov sigurniji, istočni dio. Ta je operacija preseljavanja  Zlate i Ljube  Barbareza trajala dulje od godinu dana, ponešto sam i ja doprinijeo njenom uspjehu, ali ni izbliza koliko su to učinili bivši i tadašnji gradonačelnici Mostara Jole Musa i, ponovo, Safet Oručević. 

Nogomet je, mimo svoje krivice i odgovornosti, u procesu raspada nekadašnje države bio korišten kao zloćudna metafora sa kojom je i od koje je sve zlo počelo. Pri tom se, po pravilu, kao nulta tačka sa koje je krenulo zlo uzima epska utakmica iz maja 1991.godine između "Dinama" i "Zvezde" na stadionu "Maksimir", sa koje su se destrukcija, nasilje, krvoproliće prelili na cjelokupne srpsko-hrvatske odnose. Gledao sam i slušao manje-vie sve što je o toj utakmici snimljeno, rečeno, napisano, otpjevano, i nemam nikakvu dilemu da je sve oko nje i na maksimirskom stadionu bilo režirano i unaprijed dogovoreno. Nacionalistički lideri iz Beograda i Zagreba su se potrudili da utakmica bude upravo to-okidač za (dogovereni) rat.

Svi važni ljudi iz vlasti bivše Alijanse za promjene, Zlatko Lagumdžija, poglavito, tvrdili su kako je svojevremena prijateljska utakmica između tadašnje SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, održana u ljeto 2002. godine, mjesec-dva pred opće izbore, spadala u tu vrstu dogovornih, fingiranih događaja sa ukalkuliranim i priželjkivanim krvavim posljedicama. Navijački, nacionalistički i obračun tokom "prijteljske" utakmice, teški ulični obračuni gostujućih i  domaćih huligana imali su sve obrise građansko-vjerskog konlikta ograničenog intenziteta  koji je snažno homogeinzirao i radikalizirao nacionalističke strasti i utjecao na pobjedu nacionalističkih stranaka nad umjerenim strankama sa obje strane enitetske linije na izborima 2002. 

SRCE,  RUKE I LOPTA

Ako uvažimo neizbježnu dijagnozu da je nogomet samo ogledalo društva, onda bismo teško mogli zaključiti da je današnje bosanskohercegovčko društvu podijeljeno i konfrontirano, dakle, beznadežno, onoliko koliko se to u posljednje vrijeme kategorički,  maliciozno tvrdi. Nacionalno nogometno prvenstvo u BiH odvija se uglavnom korektno i bez ozbiljnijih incidenata, mnogo miroljubivije nego što je praksa u susjednim zemlja, Srbiji i Hrvatskoj. Sve reprezentativne selekcije imaju pristojne međunarodne uspjehe, najbolja selekcija predvođena Robertom Prosinečkim ima odlične rezultate, a uskoro će vjerovatno imati i igru.

Nogometni sport, od najnižih do vrhunskih selekcija ne oskudijeva sa novcem. Huliganstvo i nasilje su protjerani sa tribina, naša najbolja selekcija ne trpi kazne igranja bez gledatelja što je za susjede gotovo redovna praksa. Čega je to sve rezultat i posljedica, koji su sve unutrašnji i vanjski procesi i poticaju uvjetovali takvo stanje, teško je na ovako malom "terenu" pobrojati. Mislim, ipak, da je ključni trenutak bila žestoka, beskomprimisna akcija međunarodnih nogometnih asocijacija pod prije 5-6 godina kada je pred okamenjeni, korumpirani, politizirani, nekomeptentni vrh Nogometnog saveza postavljen ultimatum: ili odlazite, ili više za vaš nogomet nema mjesta u civiliziranoj Evropi i svijetu.

Ponuđena je i alternativa:  kompetentni ljudi, neukaljanog ugleda i  neupitnog morala. Kompetitivnost, depolitiziranost, inkluzivnost (a ne nacionalističko-mafijaška  ekskluzivnost) to su temelji na kojima je međunarodni nogometni poredak formirao Komitet za spas BiH nogometa, predvođen Ivicom Osimom, Dušanom Bajevićem, Farukom Hadžibegićem i Sergejom Barbarezom. Je li međunarodna zajednica koji i dalje posjeduje sve ovlasti i alate da od BiH napravi normalnu, uređenu, nekofliktnu zemlju mogla primijeniti urnek za kojim su posegnuli FIFA i UEFA i da li bi to dalo neke rezultate? Zašto su stranci dvadeset i kusur godina ovdje, poput hudih Iraca na "Grbavici" pogađali stative, kad su imali stotprocentne prilike da uguraju loptu u mrežu?!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...