TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Naravno da je jednonacionalno, teokratsko Sarajevo moguće, ali nikada neće biti istinito

Izbori iz novembra 1990. su idealiziranu, ideologijom pozlaćenu sliku Sarajeva razbili u paramparčad

  • Mini market

  • 11. Nov. 2018  11. Nov. 2018

Piše: SENAD AVDIĆ

U dokumentarnom serijalu "Posljednja sjednica", nedavno emitiranom na Federalnoj televiziji, koji se bavio sjednicom Predsjedništva SFRJ iz marta 1991. na kojoj je, zahvaljujući glasu Bogića Bogićevića, spriječen plan rukovodstva Srbije i vrha Jugoslovenske Narodne Armije da izvedu vojni udar, govorio sam o okolnostima pod kojim je Bogićević uopće izabran u savezni državni vrh. Podsjetivši da je tome prethodio neuspjeli pokušaj stanovitih, tih godina utjecajnih političkih, inetelektualnih, medijskih i obavještajnih krugova da se u Predsjedništvo SFRJ instalira prof. Nenad Kecmanović, što im je umalo i uspjelo.

Osujećen je Kecmanović nakon što je obavještajni aparat Bosne i Hercegovine upozorio na njegove dugogodišnje, intenzivne, kompromitirajuće, kriminalne odnose sa britanskom objavještajnom zajednicom. Ista politička i intelektualna struktura u Bosni i Hercegovini, Sarajevu, preispoljno, koja je bila neskriveno oslonjena na beogradsku centralu, predložit će nešto kasnije Dragana Kalinića, Kecmanovićevog intimusa i njegovu blijedu, ali ambicioznu alternativu u savezni državni vrh.

U emisiji FTV-a Bogić Bogićević je podsjetio da je na izborima za člana Predsjedništva SFRJ od petorice kandidata Dragan Kalinić uvjerljivo pobijedio u Sarajevu. Kako je onda uopće Bogićević pobijedio, kako je pretekao Kalinića za 200 hiljada glasova? "Moglo bi se reći da je tada Bogić Bogićević pobijedio voljom onih birača, koji danas glasaju za Željka Komšića. Dakle glasovima Bošnjaka i onog što se zove bosanskohercegovački patrioti", kazao sam u serijalu FTV-a. Da ne bi bilo nedoumice, sa kolegicom Arijanom Saračević-Helać sa FTV-a razgovarao sam nekoliko nedjelja prije oktobarskih izbora na kojima se Komšić vratio u Predsjedništvo BiH uz zaglušujuća, bučna negodovanja svekolikog hrvatskog puka i političkog življa u BiH.

DOKTOR MENGELE I KEC IZ RUKAVA

Prije nego što se posvetim temi ovog teksta, a tema je Sarajevo, predratno i ovo današnje,  samo ću još malčice skrenuti pažnju na demokratski karakter i političku prirodu izbornog procesa za Predsjedništvo SFRJ, u kojem je Bogić Bogićević pobijedio Dragana Kalinića, Karadžićevog ratnog ministra zdravlja u paljanskoj Vladi, svojevrsnog doktora Mengelea srpske ratne medicine i politike. 

Sa stajališta aktuelne etnokratske, nacionalističke vizure, Bogićevićev tadašnji izbor je bio sporan, jer, prema njihovim standardima, nije bio legitiman. Bogićević nije u savezni državni vrh izabran ekskluzivnom voljom srpskog naroda, dapače, lako se moglo dokazati da je pobijedio protivno toj većinskoj volji, uz pomoć glasova u sredinama u kojima, govoreći mladićevskim genocidnim jezikom, "nema Srba mnogo".

U Predsjedništvu, i dalje koristim argumente i terminologiju kojom se služi široka antikomšićevska i prododikovska koalicija, nije zastupao interese srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (a i šire) koji su (i interesi i narod) većinski stajali uz politiku srbijanskog ratnog ekspanzionizma Slobodana  Miloševićia kome se protivio Bogićević. Da su izbori za člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine održani godinu dana kasnije, u jesen 1990., nema nikakve sumnje da bi se nova nacionalistička vlast brzo i na trostrano zadovoljstvo dogovorila da demokratskih izbora sa više kandidata uopće ne bude, nego da se ta stvar prepusti Srpskoj demokratskoj stranci. Nevažno je koga bi Radovan Karadžić poslao u Beograd (možda čak Kecmanovića, ili Kalinića), taj "legitimni predstavnik" bi na epskoj Posljednjoj sjednici Predsjednišva SFRJ, održanoj marta 1991. u bunkeru Generalštaba JNA, pridružio Miloševićevoj četveročlanoj bandi u Vrhovnoj komandi i odriješio ruke vojsci da izvrši vojni udar. 

Sjedio sam dva mjeseca prije Posljednje sjednice Predsjedništva BiH, u januaru 1991. u kabinetu Bogića Bogićevića u Palati Federacije na Novom Beogradu, u vrijeme kada je SDS vodio medijsku i političku kampanju tražeči njegovu smjenu. Pokazao mi je jedan odvratan novinski članak, krvoločni pamflet koji je protiv njega u velikosrpskom glasilu "Javnost", kojeg je uređivao Miroslav Toholj, napisao prof. Mitar Miljanović, SDS-ov poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine.

Dok smo pili viski, Bogić je iz kabinetske biblioteke, vjerovatno naslijeđene od svojih prethodnika, izvadio neku knjigu dotičnog profesora marksizma, napisanu prije demokratskih promjena,vjerovatno obavezan udžbenik na (Ekonomskom) fakultetu gdje je raspirivao marksističke ideje.    

Režim Franje Tuđmana je prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini komunicirao i ohrabrivao neke druge, "legitimnije" Srbe u BiH nego što je bio Bogićević i politički krug kojem je pripadao. Tek je Tuđmanov nasljednik Stipe Mesić desetak godina nakon raspada Predsjedništva SFRJ odlikovao Bogićevića visokim državnim priznanjem "Redom Trpimira sa ogrlicom i Danicom": Mesiću je savršeno bilo jasno da Hrvatske, a ni njega, niti Tuđmana, onakve kakvu je danas priznajemo, ne bi bilo da se Bogićević u Predsjedništvu SFRJ ponašao isključivo kao Srbin, a ne kao predstavnik svih naroda i građana, ne samo BiH, nego cijele zajedničke države.

Dragan Kalinić u vrijeme kada se kandidirao, odnosno kada su ga njemu bliske organizacije predložile za Predsjedništvo tadašnje zajedničke države, nije bio politička nepoznanica. Njegovi su "projugoslovenski", suštinski unitaristički, a zapravo antibosanski politički  stavovi bili uglavnom poznati ne samo unutar političke klase, nego i dobrom dijelu javnosti.

Nekoliko nedjelja pred izbore za Predsjedništvo SFRJ na sjednici Centralnog komiteta SK BiH grčevito se borio protiv promjene tadašnjeg Ustava BiH i prijedloga da se ona definira kao "suverena republika". Povijesna ironija je to što mu se u tome najviše suprotstavljao Rajko Kuzmanović, tada profesor Pravnog fakulteta u Banja Luci, nakon rata predsjednik RS i šef Akademije nauka i umjetnosti toga eniteta.

Glas za Kalinića, kao i Kecmanovića (zbog  čijeg su izbacivanja iz kandidature navodni pravodoljubivi i lieberalni intelektualci pod krinkom studentskog bunta organizirali proteste i mitinge tražeći smjenu "rigidne komunističke klike") bio je glas podrške jednoj krajnje dubioznoj, neprihvatljivoj, nedemokratskoj viziji rješenja jugoslovenske krize, srpsko-unitarističkoj i antifederalističkoj. Ta je ideja, dakle, pobijedila u (predratnom) Sarajevu. I zbog toga nad predratnom političkom kulturom glavnog grada ne treba lamentirati, niti žaliti što je potrošena. 

PAKAO IZ GLASAČKE KUTIJE

Sve ovo navodim kako bi se donekle pomjerila optika i izoštrila slika predratnog Sarajeva, da bi se defetišizirao urbano-građanski karakter kojem su, eto, bili strani svaki nacionalizam i vjerska isključivost, zajednički se slavili vjerski blagdani, trijumfirala kultura komšiluka, jer je brat mio ma koje vjere bio. Izbori iz novembra 1990. su tu idealiziranu, ideologijom pozlaćenu sliku Sarajeva razbili u paramparčad! Sedamdeset i pet posto građana na teritoriju deset gradskih općina priklonilo se nacionalisitičkim strankama.

Rat u Bosni i Hercegovini jeste imao inicijalne i snažne elemente agresije, ali su ga na terenu, svugdje, pa i u Sarajevu, a pogotovo oko Sarajeva vodile demokratski, narodnom voljom izabrane nacionalisitičke elite i stranačke vojske. Današnje Sarajevo "poseljačeno",  antisekularističko, demografski i razvojno uništeno, na minulim izborima glasalo je sa mnogo više građanske i demokratske svijesti, sa više osjećaja za pluralizam i i političku različitost nego ono slavno, predratno o čijim se urbano-suživotnim ljepotama i dalje pričaju bajke, rone krokodilske suze i pjevaju nostalgični regionalni hitovi.

Teško mi je odlučiti da li sam se više zaprepastio davne 1990. kada sam se suočio sa bolnim rezultatom da je 80 posto moje općine, Novi Grad, tipične "izmišljotine" socijalističkog urbanizma i socijalne države, glasalo za nacionalisitčki stranački krug, ili me više zaprepastilo to što je na zadnjim izborima 50 posto birača u toj općini zaokružilo građansko-ljevičarske kandidate?! 

Bezbeli da je depresivno saznanje da vladajuća bošnjačka stranka, nakon punih 28 najtežih godina tokom kojih je destruirala Sarajevo, opljačkala javne reusurse, nije brutalnije i dalekosežnije kažnjena, ali u rasporedu moći, kontrole nad resursima, infrastrukturom, bazenom radnih mjesta kojima raspolaže, njen teži poraz i dublji pad nije bilo realno očekivati.

U nedavno objavljenoj  knjizi "Liberalna demokratija" ("Rabic" 2018.) Tarik Haverić, pored kritičkog prikaza povijesti liberalno-demokratske misli i prakse, stidljivo je u knjigu udjenuo jedan citat iz rada Mirka Pejanovića koji Haverića, Zdravka Grebu i bivšeg profesora Ekonomskog fakulteta Desimira Međovića naziva pionirima liberalno-političkog mišljenja kao jednog o mogućih pravaca kojim  bi trebao krenuti reformirani Savez komunista, ali i genaralni politički tokovi u predratnoj BiH.

Muhamed Tunjo Filipović koji je baš negdje u to vrijeme osnovao neku udrugu za zaštitu kulturnih i tradicijskih prava Muslimana (nevladinu preteču SDA) Grebino i Haverićevo plediranje za liberalno-građanske vrijednosti ovako je ismijavao u svom kafanskom društvu: "Imam ja u kući jedan dobar dvogled, kupio ga vani. Dati ću dvogled Grebi i predložiti mu da ode na Trebević i kroz njega gleda Sarajevo i Sarajlije. Ha, prvog građanina vidi, neka osnuje građansku stranku i ja ću se u nju učlaniti!"

Naša stranka kao jedina ozbiljna, dosljedna, jasno profilirana i vlašću neoskrnavljena politička formacija, na posljednjim izborima osvojila je u Kantonu Sarajevo petnaest posto glasova, što je otprilike isti procenat kojeg je na prvim izborima u Sarajevu osvojio Savez komunista BiH nakon 45-godišnje vladavine.

Slučajno, ili ne, nije Našu stranku baš krasila originalnost u predizbornoj promidžbi, isti im je bio predizborni slogan. "Živjet ćemo zajedno", uz zanemarive varijacije. Na prvim izborima održanim  u slavnom, multikulturalnom Sarajevu Liberalna stranka BiH i njen lider Rasim Kadić, kojima je također program kreirala osvina Grebo-Haverić, nije imala ni jednog poslanika, a u republičkom parlamentu je imala dvoje. Sa normalnim, dekriminaliziranim, pismenim SDP-om i ambicioznijom Demokratskom frontom, Naša stranka bi na izborima urnisala sve druge nacionalne i paranacionalne, hibridne stranke, poput šanersko-šminkerskog Konakovićevog bućkuriša Narod i pravda.

VLAST NE SMIJE BITI SAMO BROJKE I SLOVA

Naša stranka je moralni, politički i programski pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo i stoga ona mora biti stožer formiranja nove Vlade. Nacionalističke objede i invektive, narativ da  "bošnjački kanton" trebaju voditi Bošnjaci, treba ignorirati i prezreti. Milijardu i pol, koliki je budžet Kantona Sarajevo kojeg Bakir Izetbegović ne samo da smatra svojom zaslugom, nego i vlasitom ćaćevinom, treba staviti pod demokratsku, parlamentarnu kontrolu. Sarajevu treba vratiti dignitet glavnog grada, inkluzivnog, otvorenog, tolerantnog.

U jednom pismu iz genijalnih Dnevnika 1943-1944 Thomas Mann se iz izbjeglištva obračunava sa jednim svojim političkim protivnikom, nacistom, arijevcem,koji tvrdi da Njemačka mora biti očišćena od svih koji nisu Nijemci, Jevreja, prije svih. "Moguća je etnički lista Njemačka, ali ona neće biti istinita", zaključuje pisac.

Ako smo se složili da je sliku o predratnom, idiličnom, uzornom Sarajavu koje je svjesno, demokratski izabralo svoj nestanak, nužno demitilogizirati i svesti u realne gabarite, kako bi bila bliža istini, onda imamo pravo tvrditi da je i sve ono što je tokom rata i nakon njega vladajuća oligarhija u gradu učinila i počinila bilo ubijanje Sarajevo lažima o njegovoj "metropolizaciji" po Izetbegovićevoj arhitektonskoj doktrini i poslovnoj fantazmagoriji Hasana Čengića.

Nedavno je neko u Srbiji podsjetio da je slom zločinačkog Miloševićevog režima počeo kada je Zoran Đinđić postao gradonačelnik Beograda. U tom trenutku Đinđić je uživao povjerenje samo 5 posto podrške građana Srbije. Isti izvor navodi da su u vrijeme kada je likvidiran Đinđić, on i njegova stranka imali podšku manje od deset posto biračkog tijela u Srbiji. Vladati se može i programima, vizijama, enzuzijazmom a ne samo uz pomoć matematike i brojki. 

(Start)

Vezane vijesti

trenutak ...