BRILJANTNA ANALIZA PROFESORA KOMŠIĆA: "Za primjenu popisa iz 2013. godine zalažu se oni koji žele izbrisati iz sjećanja počinjene zločine"!

Oni koji se danas zalažu za primjenu popisa iz 2013. godine žele promijeniti kolektivnu svijest i izbrisati iz sjećanja počinjene zločine. To je smisao rata za popis, piše u analizi Prof.dr. Ivo Komšić, bivši član Predsjendištva BiH.

  • Društvo

  • 17. Nov. 2018  17. Nov. 2018

  • 2

Bosna i Hercegovina je posebna i po tome što ima u funkciji dva popisa stanovništva – onaj iz 1991. godine i novi iz 2013. godine. Mirovni sporazum iz Daytona održava u funkciji popis iz 1991. godine jer je njime propisano da će se taj popis primjenjivati sve do okončanja povratka prognanih i izbjeglih tokom rata (Aneks VII).

Popis iz 2013. godine je slika novoga društvenog stanja u BiH. Iako se koristi kao službeni, po tumačenju Visokog predstavnika u našoj zemlji, on nije služben, nije dovršen i ozvaničen. Bez obzira na to, činjenice iz jednog i iz drugog popisa su tačne i moguće ih je porediti. Popisi se i vrše periodično da bi se poredili, da bi se pratila kretanja u društvu, od demografskih do ekonomskih.
 
Političko-propagandni rat poslije općih izbora u BiH se vodi i oko popisa jer BiH je rijetka zemlja u kojoj se popis stanovništva uzima kao jedan od određujućih faktora formiranja zakonodavne vlasti. Postoje države sa dvodomnim parlamentima, kao što je i BiH, ali drugi dom, pored zastupničkog, ne formira se na etničkom kriteriju kao kod nas. 

Posebne povijesne okolnosti 
 
Zašto je taj kriterij uveden Dejtonskim mirovnim sporazumom i zašto je to popis iz 1991. godine? Taj popis je izvršen u posebnim povijesnim okolnostima. Jugoslavija kao država se raspala, Slovenija i Hrvatska se osamostalile i formirale svoju vlast, BiH na putu osamostaljenja, od ostatka bivše države Slobodan Milošević formirao novu, tzv. krnju Jugoslaviju i pokušao uz pomoć JNA zaustaviti na tom putu Sloveniju, okupirao trećinu Hrvatske i gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu. Popis iz 1991. godine je snimak stanja u BiH pred početak rata, u trenutku kada se vodi žestoka kampanja da se BiH zadrži u ostatku Jugoslavije, odnosno velike Srbije, kada se već uveliko vodi rat u Hrvatskoj pod izgovorom očuvanja bivše države. Osnovna politička ideja je da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Ali to je i vrijeme kada suFranjo Tuđman i Slobodan Milošević postigli sporazum u Karađorđevu o etničkoj podjeli BiH i „konačnom rješenju srpsko-hrvatskog pitanja“. Jedan drugome su ponudili BiH kao cijenu njihovog sporazuma, dogovorili „humano preseljenje“ naroda i razmjenu teritorije. Dogovor o podjeli naše države je morao uvažiti rezultate popisa stanovništva koji su bili svježi i svima dostupni. Etnička karta BiH, prikazana u bojama, više je ličila na šareni pejzaž nego na sliku stanovništva. Osim malih etnički homogenih sredina, muslimansko-hrvatsko-srpske boje su bile isprepletene kao jesenje lišće na travnjaku. Neki članovi komisije za podjelu BiH, koji su u Karađorđevu dobili zadaću da na toj karti izvrše etničku razdiobu stanovnišva, govorili su mi, odmah su odustali od toga, povukli se iz komisije s obrazloženjem da je BiH nemoguće etnički podijeliti.
 
To je bilo jasno iz popisnih činjenica i da se nisu nanosile na kartu. Na primjer, Hrvata je bilo u BiH oko 750.000, plus jedan dio u strukturi Jugoslovena, tako da se taj broj procjenjivao na oko 800.000. Također, brojevi su pokazivali da Hrvati imaju najveću disperziju i da su najmanje teritorijalno homogenizirani. Na području zapadne Hercegovine je živjelo tek oko 220.000, a na ostalim područjima BiH oko 580.000 Hrvata. Dakle, oko dvije trećine hrvatske populacije je živjelo izmiješano sa druga dva naroda. Ovi pokazatelji govore da je za Hrvate BiH bila pogubna ideja teritorijalne homogenizacije jer je bila provodiva samo preseljavanjem naroda i tzv. razmjenom teritorije. I pored tih činjenica, svima dostupnim, Franjo Tuđman, „predsjednik svih Hrvata“, lansira ideju o „humanom preseljenju“, kao da se radi o jesenjem lišću koje treba prenijeti s jednog mjesta na drugo, i kreće u političku i vojnu kampanju njene realizacije. Da apsurd bude veći, u tom trenutku mu Milošević, glavni partner u tome, drži pod okupacijom trećinu države. Formira se prvo „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“, zatim „Hrvatska republika Herceg-Bosna“, sa svim institucijama države i svim državnim nadležnostima. Jedini problem s kojim se ta paradržava suočava jeste određenje njene teritorije i granice. Rat u koji je ušla bio je rat za tu granicu. Taj rat vode istovremeno i već formirana Republika Srpska kao „država srpskog naroda“ u BiH, i Armija RBiH, da bi, u najgorem ishodu za državu, osigurala teritorij za opstanak naroda. „Herceg-Bosna“ i „Republika Srpska“ su samo prelazna rješenja do priključenja „maticama“ državama.

Zaustavljeni rat 
 
U takvim ratnim okolnostima dolazi do Dejtonskih mirovnih pregovora i Dejtonskog sporazuma. On zaustavlja rat, ali ne može sanirati i ublažiti sve tragične ratne posljedice. On ne može vratiti u život mrtve, ali da bi se dala kakva-takva satisfakcija žrtvama, UN je formirao Haški sud. Sporazum nije mogao vratiti raseljene i prognane (oko pola stanovništva države po tadašnjem popisu), ali je mogao propisati uvjete za njihov povratak i obavezu budućim vlastima u BiH da to provedu. Radi toga je popis iz 1991. godine referentan i upozoravajući – sve buduće vlasti u BiH morat će se formirati temeljem tog popisa. I to će trajati sve dok se ne ostvari potpuni povratak. Dalo se do znanja da činjenice popisa iz 1991. godine ostaju u kolektivnoj svijesti građana BiH, ostaju kao svjedočanstvo zločina, ali i kao upozorenje i zapovijest da rezultate zločina nitko ne smije ozakoniti.
 
Popis iz 2013. godine, bio službeni ili ne, daje sve potrebne pokazatelje za uporedna istraživanja s godinom 1991. Po tom popisu, u BiH ima oko 500.000 Hrvata, od toga na prostoru zapadne Hercegovine, uključujući i Mostar, oko 270.000. U Posavskom kantonu ima oko 30.000 Hrvata. (Koristim pojam „ima“ jer to ne znači da svi popisani stalno žive na tom području). U odnosu na 1991. godinu, broj Hrvata je u zapadnoj Hercegovini neznatno povećan, ali je broj Hrvata u Posavini drastično smanjen, gotovo deset puta. U ostalim dijelovima BiH, posebno u srednjoj Bosni, taj broj je sveden sa 600.000 na oko 230.000. Tragična sudbina naroda je, dakle, zapečaćena već 1991. godine, u Karađorđevu, s idejom „humanog preseljenja“ i „razmjenom teritorije“ dogovorene u Grazu između Mate Bobana Radovana Karadžića, 6. maja 1992. godine (treća tačka njihovog Sporazuma).
 
Zanimljivo je da se izvršitelji te politike i njihovi ideološki sljedbenici danas čude nad ovim činjenicama, kao da se to njih ništa ne tiče, i zalažući se za primjenu popisa iz 2013. godine faktički nastavljaju tu politiku. Oni govore o nekim apstraktnim krivcima i uglavnom okrivljuju politike drugih naroda, kao da se ne gledaju svaki dan u ogledalu. Nad ovim tragičnim činjenicama vode svoju politiku, produbljuju nepovjerenje među narodima koje su oni proizveli ratom, koji su kreirali i vodili. Njihovo zalaganje za primjenu popisa iz 2013. je pokušaj da se iz kolektivne svijesti građana ove zemlje, bez obzira kojem narodu pripadali, pobrišu ključne činjenice popisa iz 1991. godine, da se pobriše sjećanje na „humano preseljenje“ naroda i razmjenu teritorija, koji se ne mogu drugačije karakterizirati nego kao zločin.
Zavičaj kao dio identiteta
 
Teritorij na kojem su živjeli naši narodi nije bilo prazno guvno, bezlična livada ili parking-stajalište kraj autoputa. Svaki pedalj naše zemlje bio je nečiji zavičaj, mjesto života, mjesto djedova i pradjedova, mjesto odrastanja, mjesto koje se nosi u srcu i pamćenju. Rijetke su zemlje u kojima je zavičaj dio identiteta njegovih žitelja. U BiH je zavičaj dio nacionalnog identiteta, podjednako kao kultura, religija, jezik, običaji. Zapravo cijela običajnost je vezana za zavičaj, za posebne lokalitete koji su uvijek imali nešto svoje specifično, čak i unutar jednog naroda, što se razlikovalo, uz sve jedinstvo, od sela do sela, od župe do župe. U etničko mješovitim sredinama, a dvije trećine hrvatskog stanovništva je živjelo u takvim sredinama, to zavičajno je bilo vezano za druge narode i formiralo se u simbiozi s drugima. Popis iz 1991. godine to pokazuje, on je slika toga.
 
Bio sam sudionik Dejtonskih pregovora, to smo znali kada smo formulirali Sporazum i zato smo taj popis odredili kao cilj i vrijednost, ne samo radi toga što je on u tom trenutku jedino postojao. Popis iz 1991. godine je vrijednost koja se treba nositi u kolektivnoj svijesti građana ove zemlje. Ako su činjenice drugačije, utoliko gore za činjenice, rekao bi jedan veliki filozof. Ako je danas drugačije, znači da smo izgubili vrijednosti  vlastitog i narodnog života. Oni koji se danas zalažu za primjenu popisa iz 2013. godine žele nam izbrisati iz pamćenja vrijednosti po kojima smo živjeli, žele nam promijeniti kolektivnu svijest, žele izbrisati iz našeg sjećanja zločine koje su izvršili. To je smisao rata za popis. Ne radi se o bitci, radi se o ratu, jer bitke su relativne, mogu se činiti izgubljenima, ali se na kraju dobije rat. Ovo nije bitka, ovo je rat za popis, i onaj tko ga dobije bit će stvarni i konačni pobjednik, on će gospodariti našom sviješću ne samo u budućnosti nego i onom iz prošlosti, našim sjećanjem.

IZVOR: Analiziraj.ba

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...