Piše: SENAD AVDIĆ

Pobjeda Zorana Milanovića na izborima za predsjednika Hrvatske nije iznenadila nikoga, a najmanje one koji su nakon prvog kruga tvrdili da su njegovi izgledi protiv Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu nikakvi, ili još manji! Ovakav zaključak može biti protivrječan, međutim ne baš pretjerano ako se ima u vidu da je između dva kruga izbora proteklo petnaest dana unutar kojih su sve bitne "silnice" radile za Milanovića.

Prva, najvidljivija, možda i najbitnija jeste što "treći čovjek", Miroslav Škoro, nije prihvatio slatkorječivu mantru svoje bivše stranke Hrvatske demokratske zajednice o njihovom "prirodnom savezništvu" prema kojoj će, kad bude stani-pani, stati jedni uz druge, junak do junaka, pa kao Thompson u "Čavoglavama" zapjevati "nedamo na Pantovčak, dok smo živi mi". Ne, Škoro nije dao da mu "diraju ravnicu", to jest impresivno biračko tijelo od 450 hiljada građana, održavajući vidljiv sanitarni koridor kojeg je od početka kampanje napravio prema HDZ-u, računajući na dugoročnu političku isplativost tog manevra.

Polučilo je to niz "otegotnih okolnosti" po aktuelnu predsjednicu: značajan broj Škorinih birača ignorirao je glasovanje (najviše njih u "područjima pod posebnom državnom skrbi“, Vukovar, Slavonija, Posavina...), dobar dio (4,5) posto je, po Škorinoj preporuci biračke listiće učinio nevažećim, a frtalj "Škorojevića" su izašli i podržali omraženog "komunjaru Milanovića". 

KO NEMA SVOJE JA

Dalje, u petnaestak dana intermezza između dva kruga predsjedničkih izbora održane su tri televizijske debate između Grabar-Kitarović i njenog izazivača Milanovića, koje su aktuelnu predsjednicu u potpunosti ogolile i svele na njenu pravu, organsku mjeru: nekompetentne političarke, kojoj mnogo više priliči uloga u šaljivoj  holivudskoj filmskoj franšizi "Plavuša sa Harvarda", nego liderstvo u jednoj ambicioznoj evropskoj državi. Njena replika iz posljednjeg sučeljavanja kada je kritizirajući Milanovića kazala "da on u politiku unosi svoj ego, a ja uopće nemam ego", tugaljiva je ilustracija i dokaz da (permanentno) školovanje nije isto što i solidno obrazovanje. "Ja nemam svoje ja, a on ima svoje on", tako bi u karikiranom prevodu sa latinskog na hrvatski jezik glasila Kolindina predizborna jadikovka.

Predsjedničino televizijsko samourušavanje i ogoljavanje bilo je krešendo njenog petogodišnjeg glavinjanja obilježenog odsustvom  ukusa, mjere i stida i viškom prpošnog bezsadržajnog razmetanja banalnim manifestacijama općih mjesta, kičerskog patriotizma i saharinskog populizma. Zoran Milanović je, citirajući, kako je rekao, "velikog hrvatskog novinara Veseljka Tenžeru", Kolindu nazvao "Golijatom riječi i Davidom djela". Kolinda Grabar-Kitarović, svojim intelektualnim habitusom i javnim djelovanjem spada i u onu vrstu javnih osoba za koje je, također Tenžera svojedobno konstatirao da "bestidno demonstriraju svoje mukotrpno stjecano neznanje". 

Milanović je tokom sučeljavanja imao dva izbora kako se odnositi prema nedoraslosti i potkapacitiranosti svoje rivalke: da bude agresivno zajedljiv i neumjereno ciničan, što je ispoljio u prvoj debati, i time priskrbio negativne komentare i ocjene. Drugi pristup mogao bi se nazvati pseudogandijevskim, na Kolindine bedastoće Milanović je reagirao prigušeno, odmjereno, bezmalo uz sažaljenje prema predsjednicinom dirljivom neznanju i infantilnoj nedoraslosti za ozbiljnu raspravu, što se pokazalo produktivnijim i prikladnijim ponašanjem.

BRKIĆ I  ČOVIĆ - OBA SU PALA!

Treba, međutim, biti pošten  prema Milanoviću, pa njegovu pobjedu ne vezivati i objašnjavati samo nedvojbenom "lošom formom" njegove rivalke, jer se bivši premijer Hrvatske pošteno, rudarski-krvavo i (o)smišljeno izborio za svaki od milion glasova koliko je naposljetku iscrpljujuće bitke osvojio. Nije njemu pobjeda pala s neba. 

Njegova kampanja je trajala punih pola godine, krenula je sa vrlo niskih startnih pozicija, kada je podrška SDP-u koji ga je kandidirao bila na povijesnom minimumu, a povrh toga nije postojao nužan konsenzus oko podrške Milanoviću čiji je razlaz sa strankom bio turbulentan i nedžentlmenski. Iako mu se tokom premijerskog mandata spočitavao nerad, politički šlamperaj, sklonost improvizaciji i samoljubivom soliranju, Milanović se tokom kampanje pokazao u drugačijem svjetlu, kao uporna, strpljiva osoba, "tiha voda" koja "brege roni". Svakako mu je na ruku išlo i ohrabrilo ga da je na dobrom putu mjerenje "prolaznog vremena" tokom izbora za Evropski parlament, kada je SDP Hrvatske dohvatio neočekivano dobar rezultat, čemu je zacijelo doprinio i Milanovićev povratak u političku arenu. 

Milanović je nakon tih izbora jasno mogao uočiti minorni utjecaj elektorata u dijaspori, koja je, kada se pod dijasporom podrazumijeva Bosna i Hercegovina depopulizirana, s jedne, i u permanentnoj prezasićenosti i apatiji, s druge strane. Milanović je na vrijeme shvatio da ga ni njegov agresivni suverenizam, niti krupni ustupci desničarskom biračkom bazenu (kakvo je bilo imenovanje zagrebačkog Aerodroma imenom Franje Tuđmana), niti svojedobne militarističke poruke da će "poslati vojsku ukoliko negdje bude napadnut hrvatski narod", nisu ni za jotu približili okorjelim HDZ-ovskim glasačima. S druge strane, predsjednica Grabar-Kitarović je svoju političku sudbinu stavila u ruke ljudima iz suspektnog hercegovačkog političkog i gospodarskog ganga  i, još jednom, katastrofalno pogriješila. Familijariziranje sa Milanom Bandićem (kao supstitutom za odbjeglog Zdravka Mamića, na kojeg se logistički oslanjala njena prethodna kampanja) pokazalo se potpuno nepametnim i kontraproduktivnim.

Bandić u Zagrebu ima podršku isključivo ljudi koje je integrirao u svoj klijentelističko-gospodarski krug, koji jeste brojan i moćan, ali nedovoljan da prelomi izborni trijumf. Milanović je u Zagrebu dobio 80 hiljada više od Kolinde i to je, uglavnom, ključna podrška koja mu je popločala put na Pantovčak. Sličan efekat je imalo uključivanje Milijana Brkića u finišu njene kampanje: on jeste stimulirao i mobilizirao preko svog mostarskog teklića Dragana Čovića veliki broj birača, ali u konačnici se radilo od 30-ak hiljada glasova, ili 1,5 posto ukupnog broja izašlih na izbore. Vrlo se prihvatljivom čini tvrdnja jednog hrvatskog nedjeljnika ("Nacional") da je uključivanje Brkića (a samim tim i Dragana Čovića) u Kolindinu kampanju izazvalo masovnu reakciju i "građanske Hrvatske" koja je izabrala Milanovića.   

Kakav će biti odnos, odnosno politički kurs  Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini, nije pitanje na koje je moguće odgovoriti brzo i jednoznačno. Tokom kampanje to je pitanje tretirano rubno i deklarativno, uglavnom u kontekstu tzv "regionalne suradnje", ili odnosa "prema Hrvatima izvan domovine". Odnos prema Bosni i Hercegovini, kao susjednoj, suverenoj državi,  kod Milanovića je tokom njegovog petnestak godina dugog prisustva u vrhu hrvatske politike prolazio kroz različite faze koje ne mogu svjedočiti o njegovoj političkoj konzistentnosti i postojanosti. Milanovićeva principijelna i dobrosusjedska politika prema našoj zemlji iz vremena kada je naslijedio Ivicu Račana na čelu SDP-a (2006) pretvarala  se u potpunu suprotnost u posljednjim godinama njegovog premijerskog mandata (2014-2015).

Od ljevičarskog političara koji je po inerciji socijaldemokratske internacionalisitičke solidarnosti i podrške na predizbornim mitinzima SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije (2006. i 2010) SDP-a poručivao Hrvatima u BiH da se njihova sudbina rješava u Sarajevu, a ne u Zagrebu, mutirao je u rigidnog, paternalističkog tuđmanoida koji je tokom građanskih protesta početkom 2014. neočekivno stigao u Mostar, da, kako je pojasnio, "gasi požar". Stvarni i politički. Godinu dana kasnije, Milanović je na tajno snimanom razgovoru sa pobunjenim braniteljskim liderima kazao da Bosna i Hercegovina "nije država", ali zato je "veliko sranje" (big shit). Olakotna okolnost bi mu mogla biti to što je ovo izgovorio off the record i gotovo u samoodbrani, jer su njegovi sugovornici bili spremni na sve kako bi ga uklonili iz vlasti.

KAKO SU SE RASTALI MILANOVIĆ I LAGUMDŽIJA

Lične odnose u politici ne treba precjenjivati, ali ih se ne bi smjelo ni potcjenjivati. To važi i za personalne relacije između Milanovića i Lagumdžije, dvojice političara sličnih profila, bliskih karaktera nakrcanih narcisoidnom samozaljubljenošću i karijerističkim makijavelizmom. Dugogidišnje političko savezništvo i osobno prijetaljstvo između njih dvojice okončat će se tokom Milanovićeve posjete Sarajevu 2013. kada je domaćin hrvatskom premijeru bio ministar vanjskih poslova BiH Lagumdžija. Prema svjedočenjima neposrednih aktera, povod za svađu je bio trivijalan, kojoj će lokalnoj televiziji Milanović dati intervju.

Lagumdžija je tražio da tu privilegiju ima njegova tada privatna televizija, FTV, i njen urednik kojeg će dvije godine kasnije, u najvećoj ovdašnjoj političkoj blamaži kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Nakon što je Milanović to odbio, njegov domaćin je odbio doći na zajedničku večeru, šaljući federalnog premijera Nermina Nikšića da bi pokazao koliko drži do hrvatskog kolege. Budući da Milanovića i Lagumdžiju povezuje još jedna karakterna sličnost-osvetoljubivost, ova sitna čarka izrasla je u dugoročan, nepremostiv sukob.

Ne bi se, također, trebala preuveličavati uloga koju predsjednik Hrvatske ima u jednom od rijetkih polja svojeg djelovanja, spoljnoj politici, koju sukreira sa Vladom. Treba podsjetiti da su petneast godina na čelu Hrvatske bili predsjednici (Mesić-deset i Josipović-pet) čiji je odnos prema Bosni i Hercegovini imao nedvojbeno pozitivan predznak, dobrosusjedske, pa i prijateljske pobude, pa da ipak za to vrijeme nisu riješena ključna problematična pitanja između dvije države. Uglavnom se govorilo  o "popravljanju klime", "otopljavanju odnosa" i sličnim klimatsko-socijalnim fenomenima. Nije to posljedica samo ustavne limitiranosti pozicije predsjednika u odnosu na Vladu, jer su obje čelne funkcije u periodu 2010-2015 obnašali članovi iste stranke (Milanović i Josipović, SDP-ovci), nego ozbiljnih nesuglasica i dubokih nesporazuma u pogledu na karakter, ustavni poredak i budućnost Bosne i Hercegovine.

Možda je blizu istini reći kako hrvatski predsjednici, pa ni najnoviji Zoran Milanović, čak i kada su imali najbolje namjere, bez fige u džepu, ne mogu previše pomoći normaliziranju odnosa između dvije susjedne zemlje. Pokazuju to primjeri Stipe Mesića i Ive Josipovića. Ali, također je istina i to, da predsjednici Hrvatske, kad im namjere nisu čiste i čestite, mogu jako mnogo odmoći političkim procesima u Bosni i Hercegovini, kao i traumatizirati odnose između dvije zemlje. 

Zoran Milanović je, kako rekosmo, promijenio mnogo svjetonazorskih lica i političkih identiteta tokom svoje političke karijere. No, ni u jednoj od tih inkarnacija novi predsjednik Hrvatske ne bi sebi dopustio da obavještajnu zajednicu (SOA-u) nad kojom ima ingerencije huška na nezakoniti, hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine. Nije u Milanovićevom političkom i državničkom maniru ni to da postavlja ambasadore i diplomatske predstavnike koji nazoče proglašavanju ratnih zločinaca u heroje (slučaj ambasadora Ivana Del Vechia u Banja Luci), ili ratne šefove koncentracijskih logora (slučaj konzula Ivana Bandića u Tuzli). Ne vjerujem da bi Milanovićev suverenistički "gard" dopustio da rusofilska mreža u BiH predvođena Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom posreduje između Zagreba i Beograda, kao što se to nesmetano i neskriveno odvijalo u godinama mandata Kolinde Grabar-Kitarović. 

Dolaskom Zorana Milanovića na čelo Hrvatske neće biti ostavljen veliki manevarski prostor za antibosanski, a proruski trojac na vrhu piramide vlasti u Zagrebu: Kolinda Grabar-Kitarović, Milijan Vaso Brkić i Dragan Čović. Budući da je Milanović kako se moglo vidjeti u kampanji, pasionirani sakupljač replika iz scenarija i filmova srbijanskog pisca Dušana Kovačevića, možda u tom tonu treba i završiti ovaj tekst, citatom iz "Maratonaca": "Ko je njih troje poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.“