Piše: ARSLAN HAKSLIĆ

                                                                          VI

                                                              BROJEVI - ONO

Lijepa je noć, i dan je bio lijep. Svi koji vjeruju u trojni koncept, danas se raduju.

Hrišćani danas prije izlaska sunca odlaze u šumu, biraju drvo, tri puta  se prekrste, tri puta zasjeku drvo sa istočne strane. Odsječeni Badnjak donose pred svoje kuće, a zatim će ga spaliti trećeg dana Božića.

Katolici danas slave Tri sveta Kralja, dan kada su tri predstavnika paganskih naroda: Baltazara, Gašpar i Melkior došli po Božijem pozivu u Betlehem. Došli su se pokloniti Isusu,  došli su ga darivati sa tri poklona: Tamijanom kao Boga, zlatom kao kralja i smirnom kao čovjeka.

Muslimani se bore protiv trojnog koncepta božanstva, ali samo oni iskreni i doslijedni svoj ovodunjalučki pobožni život žive u tri faze po hadisu podijeljeno: islam, iman i ihsan.

Moje promišljanje je prilično prizemno, ja se veselim svakom danu nakon rata, jer sam uspio da preživim u svijetu koji ima tri dimenzije, na trećoj planeti sunčevog sistema. U državi koja ima tri sastavne jedinice: dva entiteta i jedan distrikt. U zemlji u kojoj su doduše nešto više od tri godine tri naroda međusobno ratovala. Tri naroda koja govore jedan jezik, ali su mu dali tri različita imena. Svaki od ta tri jezika bi u svojoj osnovi morao da sadrži tri vrste govora: EPOS – kojim se prepričavaju stvari i događaji onako kako su se odigrali, MYTHOS – koji nije puko pripovjedanje, već pričom oblikuje i sugeriše suštinu, te kao treći LOGOS – govor mudrosti i razuma, govor koji potvrđuje suštinu. Numerologija broj tri definiše kao put za postizanje velikih dostignuća, on sadrži elemente: duhovitosti, kreativnosti i maštovitosti, samim tim ovaj broj priziva sretne okolnosti.

U jednoj staroj priči Vladar je upitao jednog sufiju da mu kaže koja su to zadovoljstva ovog svijeta. Sufija je rekao da su tri glavna: iće, piće i puštanje vjetrova. Vladara je ovakav odgovor razljutio, te je bez imalo razmišljanja žestoko izvrijeđao, a potom i otjerao sufiju. Ovaj mu je na odlasku, uz duboki naklon najljubaznije zaželio:» Dabogda Vladar samo jeo, pio i ništa više.» Tako je i bilo, vladar je jeo i pio, i ništa više. Potom je stanje postajalo sve gore i gore, nije bilo ljekara koji mu je mogao pomoći. Siroti Vladar je na kraju pozvao onog istog sufiju da mu pomogne. Sufija je zauzvrat tražio njegovo carstvo. Car je pristao i pustio vjetar, njegovo lice je jasno ukazivalo na njegovo olakšanje, čak se nije dalo ni naslutiti da mu je bar malo žao što je svoje carstvo prodao za cijenu jednog običnog prdeža.

Mi građani BiH nismo morali imati nikakve bojazni da bi se nama mogao desiti isti ili sličan scenario. Mi nemamo jednog Vladara, mi imamo tri. Tri člana Predsjedništva, tri glave su pametnije od jedne. Svaki od naša tri Vladara, dok je na funkciji odriče se svih zadovoljstava, njihova odgovornost ih vodi u lični asketizam, oni ne žele ugroziti vitalne nacionalne interese naroda koji su ih izabrali da vladaju, niti budućnost države u cjelini. Svaki od njih tri slijedi samo tri principa: red, rad, disciplina. I stremi ka realizaciji tri cilja u jednom multietničkom postratnom društvu: poštenje, prosperitet i pomirenje.

Tih prvih januarskih dana 2000. godine, Hajrudin me uvukao u trodnevni razgovor, očekivao je da mu ispričam o istoriji BiH sve što sam ja znao. Naravno da je moje znanje bilo malo i vrlo često površno, ali je slušao i zapitkivao, te svodio zaključke koji su me na momente silno zabavljali. Većinom je uzrok i posljedicu, ili akciju i reakciju tražio u brojevima. Tako je recimo tražio vezu između broja sedam, kod sekretara SKOJ-a i masovnog prihvatanja ideje komunističkog jugoslovenstva od strane bosanskih muslimana. Kao antropolog je dobro znao da se prostor i vrijeme mjere brojevima, tako i islam poput svih religija ističe važnost  određenih brojeva, slijedeći na određeni način pitagorejske ideje, ideje neparnih brojeva. Odmah je optužio komunistički  Titov režim da je zloupotrijebio neparne brojeve sa centralnom dogmom islama, uz perfidnu zloupotrebu podmetanja broja sedam. Diktatura proletarijata koja je upregnula mašineriju da muslimani pod svaku cijenu ove sekretare i njihovu ideologiju prihvate kao sedam meleka u ekstazi ljubavi, kao sedam koraka i sedam dolina na mističnom putu, ili kao sedam odabranih poslanika, a iza svega je stajo taj crveni nevjernik koji je u svojoj tiraniji kao krunu sebi samom namijenio mjesto i neparan broj jedan. Smatrao je  da je taj hedonista sa Briona, faraon nesvrstanosti i samoživi vladar bio u stanju da sve i svakoga kad mu dođe zort guzici proda za jedan svoj prdež.

Ja nisam bio neki obožavalac lika i djela druga Tita, ali nisam ga ni mrzio. Razmišljao sam da kroz istoriju niti jedan veliki korak nisu napravile najduže noge, najspretnije ruke nisu načinile najveća djela. Smatrao sam da je za sve zaslužan mozak i da nije bilo bitno koliki je, već koliko se koristi. Po meni, mi ovdje nikad ga nismo naučili koristiti u primarnom smislu. Ne samo mi u BiH, nego svi ovdje na Balkanu. Treća vrsta bilo kojeg jezika, a to je govor logos koji ovdje nikada nije zaživio, niti se primio na ovo tlo:

1. Možda zato što smo lijeni pa nam je lakše mrziti druge nego preispitivati sebe i svoje
2. Praktičnije je i jednostavnije negirati ono što znaš da si počinio, jer znaš da je i onaj drugi činio isto.
3. Iznad svega, puno je lakše pokorno slijediti ideologiju nego razvijati sopstvenu inteligenciju.
4. ...

Tu sam uhvatio sebe da pod uticajem Hajrudina i sam vrtim brojeve u glavi: redam, numerišem, racionaliziram i to sve u neparnom nizu, najčešće u broju tri. Na dva se već plašim imam li treći, kada sam sveo na treći neću ni da pomislim na četvrti, jer bilo bi katastrofalno da nemam ideju o petom kao neparnom, te eventualno završnom u nekom svom pitagorejskom nizu zaključaka. Shvatim da moj mozak ima blokadu primarne funkcije ne samo kao posljedicu lijenosti, već i straha. Pomisao da je baš strah četvrti u nizu natjera me da pobjegnem, te se pokušam našaliti sa Hajrudinom. Kažem mu da ovdje ljudi naše Predsjedništvo nazivaju troglavom aždajom. Hajrudin je iskreno oduševljen ovom informacijom. On hvali narod koji tako vidi svoje vođe, kao nagovještaj snage i jedinstva kroz to drevno mitsko biće. Biće sa jednim tjelom, sa tri glave i tri mozga. Tri mozga koja svakih osam mjeseci međusobno rotiraju funkcije primarnog, sekundarnog i tercijarnog. Ne mogu da vjerujem da čovjek koji dolazi iz naprednijeg budućeg vremena ne shvata šalu. Možda ja ne razumijem, možda je moja sestra Merima u pravu kada kaže da imam posttraumatski sindrom, ali ja ne želim da ga imam, jer je njegova skraćenica četiri slova PTSP – paran broj. Tješim se da je u mom slučuju samo u pitanju opsesivno kompulzivni poremećaj, sa skraćenicom OKP, što je tri slova, neparan broj, a to mi se trenutno čini utiješnim i prihvatljivim.

Umiren dijagnozom, hladne i bistre glave prihvatam da su svi Hajrudinovi zaključci i konstatacije potpuno logična reakcija jednog čovjeka koji prvi put otkriva svijet iz prošlosti i događaje u njemu. Znam da mu ja nisam mogao dati kompletnu sliku svega, niti sam mogao potvrditi tačnost. Kasnije, u godinama koje su slijedile, zajedno sa mnom istražujući faktografiju Hajrudin će sasvim drugačije tumačiti historijska događanja i tokove, ali bez obzira na sve, on nikada neće htjeti naći opravdanje za komuniste.

VII

HAJRUDINOVO VRIJEME – CRVENO

Hajrudin je rođen u februaru 2207. godine u Sarajevu, od oca Safeta i majke Rabije, sin jedinac. Majka je radila kao operater na konverziji i defibraciji pozitivne protonske materije u remontnom zavodu Sokolović Kolonija. Otac Safet je bio čovjek koga su odgajale vojne škole, a potom i najelitnija Akademija Oružanih snaga BiH i Distrikta Brčko u Rogatici. Tu u Rogatici je Hajrudinov otac osim vojnih vještina savladao etiku, moral, sviranje nekoliko gudačkih instrumenata i vještinu pravljenja sušija. Majka je nakon dugo očekivanog i priželjkivanog rođenja sina odličila da napusti uspješnu karijeru i sve svoje vrijeme posveti Hajrudinu. Često kada bi otac bio službeno odsutan zbog vojnih manevara na Majevici ili Loparama, majka Rabija bi sa malim Hajrudinom odlazila kod svojih roditelja u Novo Pazarsku regiju koja je bila u sastavu Tursko – Ruske alijanse. Tu je Hajrudin uživao po cijele dane i disao na svježem planinskom zraku. Dedo Smail ga je već sa tri godine naučio kako da reprogramira softver u prelazu sa muže ženki tapira na krave simentalke, kako da pokrene i vozi hidrogenski traktor. Nana Zejna, koja je unuka toliko čekala, bila je neprestano u strahu za njega. Svaki put kada bi ga majka dovela Zejna bi ga uzela za ručicu i odvela kod hodže Rašida da mu napravi novi digitalni zapis. Talisman koji će malog Hajrudina čuvati od raznih džina, uroka i nevolja. Majka je malog Hajrudina vodila na jednodnevne izlete, najčešće su išli u zavičajni muzej u Pljevlja. Tu je Hajrudin satima mogao da se divi izloženoj Diatreti, savršenstvu izrade stakla u jednom komadu, ili da hoda ulicama muzejske hologramske simulacije starog rimskog grada Municipiuma koji se nalazio na mjestu današnjeg Pljevlja. Vjerovatno će to vrijeme provedeno sa majkom u muzejima i knjižnicama odrediti kasniji izbor profesije u životu malom Hajrudinu.

Iako vojnik, njegov otac je u kući bio nježan i strpljiv, naročito sa malim Hajrudinom. Kad god je bio kući, otac bi uspavljivao sina. Hajrudin je voli da sluša baršunasti očev glas, da se privije uz očevo snažno tjelo. Volio je da mu otac priča o svemu, o drevnim vojnim strategijama , o umječu ratovanja po Sun Cuu koga je njegov otac obožavao citirati:

«Kada  ratujete, čak i ako pobjeđujete, ako to traje duže vrijeme, vaše snage će oslabiti a oštrica vašeg napada biće otupljena.»

Hajrudin je zamišljao oca u bitkama, rame uz rame sa tim kineskim ratnikom i filozofom Sun Cuom. Zamišljao je daleke istočne stepe i vrijeme kada su ljudi na konjima išli isukanog oružja jedni na druge. Mozak dječaka nema iskustvo koje u nosu nosiš poslije bitke, sladunjav miris kad se krv, prašina i barut nađu na istom mjestu u isto vrijeme pa se pomiješaju. Nevino sanjaju muška djeca ispite svoje muževnosti kroz priče svojih očeva. I tek rijetki kad odrastu shvate da su najbolja pobjede one bez borbe. Otac dobro zna da je viteštvo u ratovanju mit, ali ne govori sinu da čitav svijet strepi od novog tipa balističkih projektila koje razvija Tursko – Ruska alijansa. Najnaprednije rakete tipa Devuška Zulum 1,  koje implementiraju rusku vojnu tehnolgiju sa Kamčatke i specijalne formacije turskih vojnih Derviša iz Anadolije. Takva raketa nakon lansiranja, uz dove derviša koje ih prate tokom cijele putanje do pogotka u metu je zaštičena od bilo kakvog antibalističkog presretanja i neutraliziranja.

Od početka Januarske revolucija manjina (Ostalih) iz 2011. godine četverogodišnji Hajrudin je rijetko viđao oca. Vojska je regulisala i pratila operacije izmještanja i deportacije pučista iz države. Kada bi došao kući, otprilike na dva do tri dana mjesečno, bio bi jednako nježan prema sinu, ali jako umoran, tako da bi često zaspao prije njega. Hajrudin je bio tužan što je ostajao uskračen za očeve priče pred spavanje, ali sretan da se bar može priljubiti uz tjelo ovog njemu bitnog i tako voljenog čovjeka. Tek mnogo godina kasnije će Hajrudin u zaostaloj majčinoj elektronskoj prepisci sa ocem saznati koliko je i sam otac patio zbog odvojenosti i odsustva. I majka se promjenila, strepila je za ocem. Po nekoliko puta dnevno je bila uz 3D komunikator i razgovarala sa nanom u Novo Pazarskoj regiji. Nana joj je predlagala da nađe nekog dobrog hodžu tu u Sarajevu, ako već ne može da ode do Doboja, a najbolje bi bilo da bude baš taj iz Doboja jer on pravi najbolje digitalne zapise i hamajlije za vojna lica. Majka koji i nije baš vjerovala u djelovanje zapisa, hamajlija i talismana je ipak odlučila da traži dozvolu kantonalnih vlasti da otputuje u Doboj. Planirala je da taj dan malog Hajrudina ostavi kod očeve tetke, ali je vijest o pogibiji potpukovnika Safeta Hakslića stigla prije.

Potpukovnik Safet je smrtno stradao u obračunu sa grupom odbjeglih komunista koja se opirala deportaciji iz Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko. Ovi militantni pučisti su zauzeli nikad završeni metro u gradu Tuzli, vjerovatno su imali i jatake u cijelom tom Kantonu koji su uspjeli da ih naoružaju. Jedan stari metak kalibra 7,62, jedne prastare puške je pogodio tačno u srce Hajrudinovog oca.

Nastavlja se...

Ukoliko ste propustili prethodni nastavak futurističkog romana klikite ovdje.