Piše: BRANIMIR POFUK

Bez oklijevanja je zaustavio zviždanje i bukanje na spomen njegove poražene protukandidatkinje.

Neki su analitičari kasnije rekli da je Milanović svoj pomirljivi govor odglumio. Sve da i jest tako, njegove riječi ostavile su dubok dojam.

Ja vjerujem da glumio nije, jer je te večeri ponovio isto što je već i ranije izgovarao u svojim završnim riječima na kraju izbornih debata i sučeljavanja.

Govorio je o vlastitim pogreškama, o svijesti i žaljenju što je svojim djelovanjem, nastupima i govorima sigurno neke ljude, makar i nehotice, povrijedio. Na velika je vrata u hrvatsku javnost uveo jedan novi tip domoljublja, u velikoj Njemačkoj odavno poznat kao ustavni patriotizam.

 Umjesto ispraznog verbalnog natjecanja u ljubavi prema domovini – za koju je svakome najlakše reći da je voli više od ikoga i ičega, umjesto o vjeri (ili nevjeri) u Boga – što je intimna i privatna stvar i pravo svakog čovjeka, govorio je na gotovo religiozan način o temelju ove države, o Ustavu Republike Hrvatske, najavivši da će biti njegov najgorljiviji zastupnik, promicatelj i branitelj.

Čovjek je vjerom u stanju pomicati brda i planine, kaže Biblija pa se te riječi uglavnom tumače kao izraz snage i silnih potencijala vjere u Boga.

Ali, zamislite da te riječi znače vjerovanje čovjeka u čovjeka, vjeru ljudi u druge ljude. Ja ih ovih dana tako doživljavam. Upravo u tom duhu ja vjerujem i Zoranu Milanoviću i njegovoj želji i odluci da mijenja državu kojoj je sada na čelu i čitavo društvo, počevši od samog sebe. Što je svakome od nas najteže.

Dubrovački biskup Uzinić je jutro nakon zaključenih izbora, na kršćanski i katolički blagdan Sveta Tri Kralja propovijedao o novom putu. Naravno, kako i priliči katoličkom biskupu i crkvenoj propovijedi, govorio je o novom putu u znaku, imenu i vjeri u Isusa Krista.

Ali, temeljne značajke tog novog puta morale bi biti prihvatljive svakom čovjeku i građaninu, vjerniku i nevjerniku.

“Pokušajmo zaboraviti naše stare sebične putove koji su u središte stavljali uvijek nas i naše interese kako bismo mogli konačno kretati njegovim putovima, putovima istine, ljubavi, mira”, rekao je biskup i upravo u tom kontekstu čestitao novom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću: “Koristim priliku dok govorim o ovom novom putu za našu domovinu, čestitati našem novom predsjedniku, koji je između ostalog u svom pobjedničkom govoru rekao i ovo: ‘Ja od danas radim posao i živim posao drukčije od ovoga do sada’. Rekao je da želi krenuti novim putem. Želim doista njemu da ustraje na tom novom putu”.

Dan kasnije, u ime svih biskupa čestitku je uputio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Želimir Puljić: “Uz pozdrav i dobre želje da Vam, služeći općem dobru, ne dojadi promicati istinu i pravdu, dijalog, mir i toleranciju kao temeljne vrijednosti svakoga zdravoga i naprednoga društva”.

A dva dana kasnije oglasio se i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić čestitkom u kojoj je pisalo: “Na općeprihvaćenom i čvrstom temelju hrvatskog identiteta, što ga obilježava bogata tradicija prožeta kršćanstvom, moguće je bez bojazni i ugroženosti njegovati slobodu i ljepotu razlika u mišljenjima, pogledima i stvaralačkom življenju te otvorenost za suradnju i prijateljstvo sa svim narodima”.

Usuđujem se reći kako su hrvatski biskupi, barem većina njih, među prvima shvatili i razumjeli pouku ovih posljednjih predsjedničkih izbora i pobjede Zorana Milanovića i s tom poukom uskladili ton svojih obraćanja.

U duhu novog početka ja želim vjerovati i njima da su odlučili i sami krenuti novim putem i promjenu započeti od sebe.

A u svojoj čestitci nadbiskup Puljić je pohvalio i novog predsjednika Milanovića i njegovu prethodnicu zbog načina na koji su jedno drugom čestitali i zahvalili i što nisu “dopustili zvižduke među nazočnima u svojoj publici”.

“Bila je to zdrava, čestita, korektna i odgojna poruka koju ste kao odgovorni nositelji državničke službe, Vi i dosadašnja Predsjednica, uputili hrvatskoj javnosti”, napisao je u čestitci Milanoviću nadbiskup Puljić.

I tu, kod gospođe Grabar-Kitarović i HDZ-a čiji je bila kandidat počinju moji problemi s vjerovanjem u ljude, u njihovu dobronamjernost, želju i odluku da barem pokušaju krenuti novim putem.

Jednu od posljednjih prilika za državničko ponašanje dosadašnja je predsjednica propustila kada nije, što bi bilo politički i ljudski korektno, prva istupila pred javnost s čestitkom pobjedniku. Tada bi njeno “nemojte, nemojte” na zvižduke i bukanje novog predsjednika u njenom stožeru bilo uvjerljivije, a ne samo imitacija na koju je bila prisiljena.

Nadalje, ona se do samoga kraja kampanje predstavljala osobom i političarkom koja ne dijeli, nego ujedinjuje ljude i “svoj narod”. To je bilo neuvjerljivo i licemjerno jer su istodobno visoki dužnosnici HDZ-a ustrajali u onom što joj je i samoj izletjelo iz usta, u dijeljenju na “pravu Hrvatsku” i ostatak koji to nije.

Dijeljenju na domoljube koji će glasati za nju i sve ostale koji to nisu, na čemu je do kraja kampanje ustrajavao šef splitskog HDZ-a Petar Škorić. A ti drugi su “JUDA”, kako je napisao jedan od glavnih operativaca finiša kampanje, a ujedno potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić, jer na Pantovčak vraćaju komuniste, na što je u svojoj podršci bivšoj predsjednici udario njen najdraži pjevač.

Jesu li HDZ i čitava suverenistička desnica u stanju shvatiti, prihvatiti i nešto naučiti iz činjenice da je pobjeda Zorana Milanovića poraz upravo te njihove “prave Hrvatske” i pobjeda Republike Hrvatske? Saznat ćemo već ove godine u kampanji za parlamentarne izbore.

Da im do tada vjerujemo? Odlučite sami.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)