Glavni junak naše današnje priče je Konstantin Ciolkovski, briljantan znanstvenik, otac moderne astronautike.

Pomalo lud, često je bio u zabludi ali je zato imao hrabrosti maštati o stvarima koje većina suvremenika nije mogla ni zamisliti. U vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je ostatak svijeta razmišljao o pukom preživljavanju, Konstantin Ciolkovski sanjao je o letu na Mjesec, manipulaciji genima i uskrsnuću mrtvih!

Život oca astronautike počeo je tragedijom. Zbog komplikacije šarlaha, kao dječak ostao je potpuno gluh. U njegovu rodnom Iževsku nije bilo puno mogućnosti za djecu s posebnim potrebama, pa redovno školovanje nije bilo opcija. Majka, iznimno načitana žena, podučavala ga je kod kuće. Sate i sate je provodio nad knjigama iz oblasti teorijske fizike i matematike. Nakon majčine smrti, ostao je sam s ocem.

Vrlo rano je počeo s izumima: tokarska klupa, sat s utezima i balon izrađen od papira za cigarete neke su od “igrački” koje je stvorio u očevoj radionici. Kako je bio znanstveno potkovan, dopustili su mu da kao 16-godišnjak upiše studij u Moskvi. Premda mu je otac slao svotu od koje je mogao skromno živjeti, sve bi spiskao na kemikalije i aparate za eksperimente, pa je u to doba bio primoran jesti samo crni kruh. Nakon diplome, zaposlio se kao učitelj matematike ali je, nadahnut Julesom Verneom, nastavio sanjati o putovanju u svemir.

Nekoliko desetljeća prije pojave prvih aviona, konstruirao je cepelin na rasklapanje i jednokrilac koji je nazvao “pticolikom avijacijskom letjelicom”. Prvi je razrađivao ideju višestupanjskih raketa, čiji se dijelovi odvajaju pri ulasku u svemir, kao i svemirskog lifta, složene konstrukcije za lansiranje raketa. Napravio je prototip skafandera, odijela koje štiti astronaute na interplanetarnim putovanjima, a u svom stanu je ispraznio jednu sobu i u njoj uredio prvi aerodinamički tunel u Rusiji.

Pored ostalog, izumio je aerostat, štake za hodanje, sunčanu grijalicu, mašinu za pisanje, vlastiti sustav mjera pa čak i abecedu. U slobodno vrijeme, pisao je znanstveno-fantastične pripovijetke o Mjesecu, s nevjerovatnim opisima bestežinskog stanja, baš kao da je doista bio tamo.

Ako je vjerovati njegovim učenicima, “ruski Da Vinci” često se hvalio da komunicira s anđelima! Uz to je vjerovao da neživa materija ima dušu te da će ljudi u budućnosti imati građu kugle, budući da je riječ o savršenu geometrijskom obliku.

Otac astronautike za svoga života objavio je 88 djela vezana za svemirske letove.

(SB)