Njegovu biografiju napisao je nedavno HRT, kada je gostovao u emisiji „1 na 1“: „Adnan Ćerimagić analitičar je Inicijative za europsku stabilnost (ESI), u kojoj od 2013. prati situaciju u zemljama zapadnog Balkana i njihove odnose s Europskom unijom.

ESI-u se pripisuje zasluga za plan zaustavljanja migrantske krize koja je potresla EU tokom 2015. godine i predlaganje osnove za plan dogovora između Skopja i Atene, kojim je okončan višedesetljetni spor dviju zemalja oko imena Republike (Sjeverne) Makedonije.

Adnan Ćerimagić je izvan Bosne i Hercegovine, u kojoj je rođen 1986. godine, postao poznat tako što se u ljeto 2018. godine, u austrijskom alpskom gradiću Alpbachu, na panelu s predsjednicima Srbije i Kosova, Aleksandrom Vučićem i Hashimom Thacijem, snažno usprotivio njihovoj ideji crtanja novih granica po etničkim linijama.

Ćerimagić je završio pravo na Sveučilištu u Grazu, gdje je, kao istraživač, kratko radio na Institutu za ljudska prava i demokraciju. Europske studije završio je na belgijskom Europskom koledžu u Brugesu, rasadniku 'novih Europljana' i 'budućih europskih lidera'.

Radio je u Tajništvu Europskog parlamenta i predstavništvu BiH u Bruxellesu te Ministarstvu vanjskih poslova BiH u Sarajevu.“

Jedino što nisu napisali da je Adi iz Gračanice.

Poslali smo, dakle, „Program reformi“ u Brisel. Je li to ANP ili nije, je li aktivacija MAP-a ili, možda, nije, hoćemo li u NATO ili da malo pričekamo... Sve su to pitanja o kojima se raspravljalo sve negdje do Nove godine. Sad je mnogo toga utihnulo. Zatišje pred buru, ili...? Šta veli Berlin?

Mislim da su u Briselu mnogi odahnuli kada im je stigao Program reformi jer vjeruju kako im omogućava da nastave i unaprijede saradnju sa BiH. Našoj zemlji vrata punopravnog članstva u NATO-u ostaju otvorena, a da bi jedan dan BiH kroz njih i prošla bit će potrebno uraditi dosta toga.

Ovogodišnji Programa reformi je ambiciozan dokument. Pored vojnog i sigurnosnog aspekta uključuje i mnoge druge reforme, od vladavine prava i borbe protiv korupcije do odnosa sa nevladinim sektorom i akademskom zajednicom.

Prije ozbiljnijeg razgovora o članstvu valjat će prvo ispuniti ovogodišnji Program, pa onda još nekoliko njih. Kada sve to ispunimo morat ćemo uvjeriti sve u BiH i NATO članicama koji danas sa dozom skepse gledaju na BiH kao članicu NATO-a. Siguran sam da se mnogim to čini teškim zadatkom, ali iskustva Slovačke, Bugarske ili Sjeverne Makedonije pokazala su da je to moguće.

Dopiru li do vas dešavanja, recimo, u Kantonu Sarajevo? „Šestorka“ je kraća za dva člana, a specijalni predstavnik američkog državnog sekretara za Zapadni Balkan Matthew Palmer ju je ocijenio, hajde da skratimo, obećavajućom... Ovdje je zagađenost vazduha pitanje na dnu liste prioriteta, više se bavimo volšebnim nestankom pečata...

U zadnjih dvanaest mjeseci u međunarodnim krugovima se o Vladi Kantona Sarajevo razgovaralo dosta često i gotovo isključivo u pozitivnim tonovima. Vladu su činili većinom novi ljudi koji su na samom početku obećali promjene. To je ohrabrilo strane diplomate, dio nevladinih organizacija i intelektualaca, ali i strane medije. Međutim, čini mi se da je ključno bilo to što su nakon obećanja mnoge uvjerili da iskreno žele provesti neke promjene.

Utisak se stvorio da se ova Vlada nije stidila po ideje za promjene otići kod nevladinih organizacija koje već dugo vremena prate i predlažu promjene u određenim područjima. Utisak je i da se nisu stidile da za provedbu tih promjena traže podršku stranih razvojnih agencija i partnera. I što je mnogim možda bilo i najzanimljivije, veliki broj odluka Vlade, gotovo na dnevnoj bazi, se vrlo brzo nalazilo pod povećalom opozicije i javnosti. U tim situacijama Vlada je izlazila u javnost i svoje odluke i politiku branila, a često i korigovala. To je sve pobralo simpatije i dalo utisak neke nove kvalitete u političkom životu BiH. Među diplomatama, nevladinim organizacijama i novinarima to je primijećeno, pa su o tome onda pozitivno i govorili.

Vijeće ministara BiH je formirano. Doduše, ima još jedna dilema. No, da li ono ovakvo kakvo jeste  ima potencijal veći od, naprimjer, prethodnog saziva? 

Dva su velika izazova pred BiH. Prvi je smanjiti razliku između prosjeka života u BiH i EU, koja je u našem dijelu svijeta još uvijek središte političkog, društvenog i ekonomskog razvoja. Zadnjih deset godina svakodnevnica ljudi koji žive u BiH bila je i još uvijek je daleko od onoga što je u Evropi moguće u drugoj i trećoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća. Bilo da govorimo o obrazovanju, zdravstvu, kvaliteti zraka, sigurnosti cesta ili kvaliteti poslova koji se nude radnicima. Da bi se BiH približila EU prosjeku bit će potreban veliki skok u deceniji koja je pred nama.

Drugi izazov je to približavanje izvesti u trenutku kada se događaju velike promjene u EU i svijetu. Ne vidim da se u BiH dovoljno razmišlja o pripremama za velike izazove i promjene koje nosi stoljeće u kome živimo, od klimatskih promjena, migracija i digitalizacije do geopolitičkih i vrijednosnih promjena koje se događaju u EU i svijetu.

Šta da radi BiH u svijetu gdje je Handke dobio Nobelovu nagradu, gdje u susjedstvu negiraju genocid u Srebrenici, slave ratne zločince i prave paralele između Kosova i Republike Srpske, a u Mađarskoj vlada govori o nepravdi evropskih granica i gdje se kontinentom širi strah od muslimana?

Prije svega u BiH treba na vrijeme prepoznati trendove koji se događaju u regionu i svijetu, te postaviti i tražiti odgovore na pitanje šta oni znače za BiH i kako se od njih odbraniti.

Moje mišljenje je da dio tih trendova stavlja jedan težak teret na mogućnost pozitivnog i brzog razvoja BiH. Prije svega jer otvara prostor nade za one koji u BiH nikada nisu odustali i opet bi probali da naprave neke samostalne monoetničke prostore čije vrijednosti su suprotne otvorenim i demokratskim društvima zasnovanim na vladavini prava.

U isto vrijeme, upravo zbog ovih trendova u Europi i svijetu, prijatelji multietničke i demokratske BiH kao otvorenog društva zasnovanog na vladavini prava, mogu se danas daleko lakše solidarisati i pomoći BiH. Ali zato BiH treba puno, puno više glasova koji će ne samo braniti ideju jedne takve BiH, već objasniti gdje i kako ona već postoji u stvarnosti, te kako je se konkretno može osnažiti.

Ima li nam pomoći? Splitski bend TBH kaže da nema...

Mnogi izvan BiH su uvjereni kako je BiH osuđena da naredno desetljeće provede tu gdje jeste, daleko i još dalje od prosjeka EU, te da je bilo kakva ideja o značajnom političkom, društvenom i ekonomskom napretku u BiH jedna velika iluzija. Na tim procjenama mnoge vlade u EU i svijeta zasnivaju svoju politiku prema BiH, a to podebljavaju dokazima o nedostatku ljudi, vizije i energije koja dolazi iz BiH.

Oni koji otpisuju BiH zaboravljaju da je ova zemlja u zadnjih stotinjak godina, uz sve nesreće i zla, imala decenije kada je pravila značajne društvene, političke i ekonomske skokove. Siguran sam da je to moguće uraditi opet. Pored ambicije da se to uradi, potrebno je staviti se u kontekst kontinenta na kome živimo, pravilno razumjeti procese koji se događaju oko nas i boriti se za ono što razumijemo kao naš interes.

Kao, naprimjer?

Uzmite osnovno obrazovanje. Svake godine čitamo vijesti o sve manjem broju učenika, a početkom prošlog mjeseca, zahvaljujući međunarodnom PISA testiranju, saznali smo da je u BiH svaki drugi petnaestogodišnjak, nakon što prođe kroz osnovno obrazovanje, funkcionalno nepismen. Konkretno, to znači da mogu pročitati neki tekst, ali ga ne umiju razumjeti, prepričati ili iskoristiti. I da smo u tome gori od svih susjednih zemalja.

Koja je reakcija na ove i druge trendove u obrazovanju? Ako je i ima ona je nedovoljna za skok i napredak koji je potreban našoj zemlji. Prije nego zapadnete u pesimizam dopustite mi da vas podsjetim kako je BiH zemlja koja je u zadnjih 75 godina, u kratkim periodima, bila sposobna iz temelja promijeniti sliku svog obrazovnog sistema. Bh. društvo provelo je inicijative kao što su gradnja hiljadu škola, izborilo se da sve djevojčice idu u školu i porazilo nepismenost.

Šta trenutno možemo uraditi? 

Sve što je potrebno je da jedno od dvanaest, trinaest ili četrnaest ministarstava obrazovanja u ovoj zemlji, kao politički i društveni cilj, postavi da u narednih deset godina dostigne kvalitetu obrazovanja kakvo je u Sloveniji. Da svoju strategiju razvije na pretpostavci da će broj učenika nastaviti opadati a digitalizacija napredovati. U odgovoru na ova pitanja, koja valja tražiti i u ulaganju u nastavnike i promjenu načina prenosa znanja, mogli bi se osloniti na iskustva zemalja kao što su Slovenija ili Estonija, ali i na znanje i iskustvo onih koji rade u okviru naših obrazovnih sistema. Siguran sam da ako to uradi jedno bh. ministarstvo, da će mnoga druga ministarstva slijediti taj primjer.

Ali kako kada je u BiH pitanje svih pitanja izborni zakon. Lider HDZ-a BiH, pak, formiranje nove Vlade FBiH uslovljava izmjenama Izbornog zakona. Ko će prije popustiti, on ili Bakir Izetbegović? Ako će uopšte...

Pitanje izbornog zakona u svakoj državi je veliko političko pitanje, čije izmjene mogu odrediti političke odnose u vremenu koje dolazi. To je još izraženije u multietničkim zemljama sa federalnim uređenjem. U Belgiji, koja je federalna i multietnička zemlja, za kompromis oko jedne izmjene izbornog zakona je trebalo gotovo deset godina. U tom smislu razumijem emociju i poneku jaku riječ koju priča o izbornom zakonu nosi.

Međutim, ono što je potrebno, ako se zaista želi promjena izbornog zakona, je politička strategija koju će pratiti konkretni koraci ka izgradnji klime i rješenja koje će imati podršku potrebne većine u Parlamentarnoj skupštini BiH. Te većine nema bez dvije stranke koje vode Dragan Čović i Bakir Izetbegović, ali je nemaju ni te dvije stranke zajedno. Dakle, valja razmišljati o strategiji i koracima koji će okupiti podršku među svima onim čiji glasovi su potrebni da se promijeni izborni zakon. Naravno, to znači da će krajnji ishod biti kompromis, a da su teške riječi ne samo gubitak vremena već i otežavajuća okolnost.

Koji je naš najveći problem? Realno...

Utisak da se u BiH kroz politiku ništa ne može promijeniti i da je za sve kriv ustavni okvir po kome funkcioniše BiH zadnjih dvadeset i pet godina. Oba su pogrešna i duboko štetna.

Jesmo li bliži Evropskoj uniji nego prije deset godina?

Mislim da smo od punopravnog članstva u EU jednako daleko kao i prije deset godina. Ne isključivo našom krivicom. Kada su prije deset godina pitali nekoliko poznatih političara i intelektualaca da predvide EU do 2030. godine, većina ih je odgovorila da će do tada čitav zapadni Balkan biti dio EU, a mnogi su vjerovali kako će i Moldavija, Ukrajina, Gruzija i Turska također biti u EU. Samo je bivši ministar vanjskih poslova Njemačke, Joška Fišer, kazao kako niti jedna država zapadnog Balkana, osim Hrvatske, neće biti dio EU. Za to je “optužio“ probleme u odnosu Pariza i Berlina, te nezainteresiranost drugih članica EU.

Šta onda da očekujemo u EU?

Proces koji je mnoge zemlje u prošlosti odveo ka članstvu u EU trenutno je u dubokoj krizi i izgubio je vjerodostojnost. Kako u zemljama članicama EU tako i u zemljama zapadnog Balkana. Crna Gora o članstvu u EU pregovara već osam godina, Srbija već šest godina, a po ocjeni Europske komisije obje zemlje nalaze se na istom nivou kao i Sjeverna Makedonija, koja još nije ni otvorila pregovore.

Kriza je krenula izlaziti na površinu još 2018. kada je Europska komisija samo pomenula da bi Crna Gora i Srbija možda mogle biti spremne za članstvo u EU do 2025. Zemlje članice su tu ideju dočekale sa tihim i diplomatskim “ne.“ Sve je izašlo na površinu u oktobru prošle godine kada su zemlje članice vrlo javno odbile čak i otvoriti pregovore o članstvu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Traži li se novi recept ili alternativa za članstvo zemalja zapadnog Balkana u EU?

Sve zemlje članice EU, uključujući i Francusku, Nizozemsku i Dansku, uvjeravaju nas javno i iza zatvorenih vrata, kako im ne pada na pamet da odustanu od obećanja punopravnog članstva u EU za zemlje zapadnog Balkana, te da samo traže novi recept koji će dat bolje rezultate za region i EU.

U ovom trenutku mislim da od EU sve zemlje zapadnog Balkana moraju tražiti jedan pravedan i rigorozan proces koji će u razumnom vremenu voditi ka nečemu što će nositi korist za zemlje regiona, ali ih neće odvratiti od puta ka članstvu u EU. Zemlje zapadnog Balkana nemaju vremena za gubljenja. U ESI-u smo predložili da to bude put ka članstvu u jedinstvenom tržištu EU, na način kako su to početkom devedesetih uradile Austrija i Švedska, prije nego su postale punopravne članice EU. Da li će to biti tako mogli bi saznati do maja ove godine.

(D.Bajramović)