Istina - brojni su Europljani osvajali Oscara za najbolji film - ali za filmove koje su režirali u SAD-u. Francuski film "Umjetnik" Michela Hazanaviciusa osvojio je 2011. Oscara za najbolji film i režiju - ali bio je to nijemi film, tako da tehnički nije bio ni na jednom, pa ni na stranom jeziku. Stoga je "Parazit" Bong Joon-hoa prvi film koji nije na engleskom koji je osvojio nagradu Akademije u dvije najvažnije kategorije.

Ovogodišnjim Oscarima Hollywood je nagradio filmaša koji baštini upravo ono najbolje od dobrog Hollywooda. Jer, baš su stari holivudski majstori u svojim najboljim trenucima znali važne političke i socijalne teme upakirati u omot spektakla, zabave i žanrovske zaigranosti. A upravo je to ono što već petnaest godina radi Bong Joon-ho. Svi su Korejčevi filmovi, naime, vrtoglavi, zabavni spektakli na tragu popularnih žanrova. Istodobno, svi su izrazito politični.

Bong Joon-ho rođen je 1969. u južnokorejskom tekstilnom gradu Daeguu, istom gradu iz kojeg je ponikao i drugi korejski brend - Samsung. Odrastao je u intelektualnoj obitelji. Jedan od djedova bio mu je uvaženi pisac, znamenit i po tome što je 1950. prebjegao u Sjevernu Koreju. Bong u korejsku filmsku industriju ulazi sredinom 90-ih, upravo u doba kad korejski film počinje stjecati znatnu međunarodnu vidljivost. Mnogoljudna zemlja, brojna lokalna publika i naoko anakrone protekcionističke mjere kojih se Koreja čvrsto držala omogućile su korejskim filmašima da dominiraju lokalnim kinima i da prave hitove s većim budžetima. Bong Joon-ho čisti je plod takve filmske kulture.

Kao redatelj, Bong je debitirao 2000. s crnom komedijom "Psi koji laju ne grizu" koja je prošla nezapaženo. No, stvari se stubokom mijenjaju kad 2003. Bong snimi kriminalistički triler "Sjećanje na umorstvo". Film se bavio istinitim i nikad razriješenim slučajem serijskog ubojice djevojčica u provincijskoj Koreji 80-ih. Kao i kasniji Bongovi filmovi, i taj je imao jetki crnohumorni rub. Koreja 80-ih, naime, bila je policijska nedemokratska država, posao se policije manje-više svodio na to da mlati studente, a Bong potkopava konvencije žanra time što tu i takvu policiju stavlja pred zadatak koji u američkim filmovima rade prvoklasni profići: taj da nađe serijskog ubojicu. U tom filmu, Bong prvi put surađuje sa Song Kang-hoom, debeljkom naizgled tupavog izgleda koji će postati njegov stalni glumac. Ako je autoru ovog teksta dopušteno malo samohvale, pamtim da sam po izlasku "Sjećanja na umorstvo" stavio na vrh liste filmova godine i na listu najboljih filmova dekade. Mislim da je taj film i do danas njegov najbolji, bolji i od "Parazita".

Godine 2006. Bong snima film koji možda najbolje očituje njegovu žudnju da spoji politički autorski film i pučki spektakl. Riječ je o "Domaćinu", njegovoj varijaciji na žanr filmova o godzili. U njegovom filmu, godzila se pojavi u rijeci koja protječe kroz Seul kao posljedica američkih vojnih eksperimenata. Film je bio bestidni, zabavni, populistički hit: u Koreji imao 11 milijuna gledatelja, najviše u povijesti lokalne industrije.

Nakon "Domaćina", Bong se ponovo vraća nečem manjem u mjerilu. Snima psihološki triler "Mater" (2009.) o majci koja ne preže ni od čega da ukloni sumnju sa svog sina za kojeg misli da je ubojica. I taj je film bio sjajan. Nakon toga, Bong se prvi put okušava u filmu na engleskom. To je distopijski SF "Snowpiercer", snimljen u Poljskoj, na engleskom jeziku, po istoimenom stripu francuskih autora.

Uz Bongovog redovnog glumca Song Kang-hoa, u filmu je glumio niz zapadnih zvijezda: Chris Evans, Tilda Swinton, Ed Harris, John Hurt… "Snowpiercer" je film izrazite, "streampunk" stilizacije, vizualno maestralan. To je jedini Bongov film koji nije bar u nekoj mjeri crna komedija. Istodobno, to je film koji očituje Bongov stalni interes za politička pitanja klase i nejednakosti.

Ambijentiran je u blisku budućnost u kojoj je planet zaleđen, a jedini preživjeli ljudi su oni koji su se uspjeli ukrcati u svojevrsnu Noinu arku: vlak koji juri zemljom ukrug. Vlak je, međutim, stratificiran kao staleško društvo u kojem oni u prednjim vagonima žive u komforu, a sirotinja se gužva u stražnjim vagonima sličnim konc-logoru. Siže filma prati glavnog junaka, vođu pobune, koji se vagon po vagon probija do čela kompozicije i strojovođe. Taj motiv vagona mnoge će podsjetiti na sličnu globalnu metaforu u "Parazitu": katove gospodske kuće u kojoj bogataši žive u nadzemlju, a siroti krišom u podzemlju.

Uoči "Parazita", Bong je snimio i svoj prvi dječji film, distopijski spektakl "Okja" u kojem propituje genetski inženjering.

Priča o nevjerojatnom uspjehu "Parazita" počela je u svibnju lanjske godine, kad je film premijerno prikazan u Cannesu, uz euforične kritike. Pamtim da sam i ja tada napisao kako je Cannes i prije završetka dobio pobjednika. To se na koncu i dogodilo - "Parazitu" je žiri jednoglasno dao Zlatnu palmu. Pošto je sad dobio i Oscara za najbolji film, "Parazit" je tako drugi film u povijesti koji je objedinio dvije najpopularnije svjetske nagrade - Oscara i Zlatnu palmu. Prvi i dosad jedini je bio "Marty" Delberta Manna 1950. Ali - "Parazit" nije samo miljenik festivala, kritike i nagrada. Kao i niz drugih Bongovih filmova, "Parazit" je i pučki hit, a samo u Koreji vidjelo ga je 10 milijuna gledatelja.

"Parazit" je ujedno i najčišći primjer poetičkih karakteristika koje karakteriziraju Bongove filmove od prvog do zadnjeg. Korejski se režiser uvijek laća popularnih, široko poznatih žanrova - psihotrilera, SF-a, filma o godzili… Preuzima te žanrove i iznutra ih sabotira kroz sveprožimajući crni humor. Snima filmove koji su lakogledljivi i priljepčivo zabavni. Istodobno, ti se filmovi bave ozbiljnim ekološkim, političkim i socijalnim pitanjima. Taj miks arta i trivijale, spektakla i politike stalno je Bongovo obilježje. Upućeniji filmofili znali su to i dosad. S "Parazitom" su sad to otkrili i ostali.