AKADEMIK SLAVO KUKIĆ ZA „SLOBODNU BOSNU“; O fašizmu u Mostaru, ustašama, Čovićevom HDZ-u, Titu, Budaku: „Ambijent u Mostaru neodoljivo asocira na onaj iz 30-ih godina u Njemačkoj“!

U petak 14. veljače je veliki dan za grad na Neretvi. Mostar proslavlja rođendan, dan kada je grad oslobođen od fašističkih okupatora. U povodu 75. godišnjice oslobođenja grada na Neretvi razgovarali smo sa sociologom Slavom Kukićem, članom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

  • Društvo

  • 11. Feb. 2020  11. Feb. 2020

  • 6

Mostar je još uvijek duboko podijeljen grad. Kako smo došli do toga da je antifašizam postao samo uzrečica-floskula, riječ kojom su se svi narodi nekoć ponosili?

Nažalost, nije u pitanju kopernikanski obrat samo u Mostaru nego i u cijeloj BiH i njezinu okruženju. A on je samo posljedica revizije historije kakva na ovim prostorima nije zabilježena. Revizije kojom se pripadnike partizanskog pokreta, koji su bili dio europske antifašističke koalicije, želi prišiti na stup srama, proglasiti grobarima vlastita naroda, a one koji su bili dio nacističkog pokreta rehabilitirati kao borce za nacionalno oslobođenje kojima historija treba zahvaliti za žrtve koje su zbog ljubavi prema vlastitom narodu bili prisiljeni podnositi.

Tko to čini?

Razumije se, sljedbenici poraženih nacionalističko-šovinističkih, fašistoidnih ideologija koji su u prethodnih 30 godina nanovo dobili priliku da dovrše ono što su započeli četrdesetih godina prošlog stoljeća, i u čemu ih je zaustavio partizanski pokret.

Kako sa sociološkog aspekta gledate na pokušaje friziranja povijesti, izjednačavanje žrtve s agresorom i minimiziranje uspjeha antifašizma u BiH i regiji?

Po srijedi je, ponavljam, pokušaj neviđene revizije historije. Ti pokušaji u BiH i njezinom okruženju su identični hipotetskim pokušajima da se Hitlerov nacionalsocijalizam prikaže ideologijom njemačkog oslobođenja. A sve to, dakako, nije moguće bez relativiziranja antifašizma. No, zbog osude koja bi došla od čitavog svijeta izbjegava se frontalni napad na njega. Ali, zato se dijelom antifašističkog pokreta žele prikazati i oni koji su četrdesetih godina prošlog stoljeća bili na drugoj strani, a istodobno u isti koš s fašizmom strpati i dijelove antifašističkog pokreta od kojih su ideologije, čiji su oni sljedbenici danas, u Drugom svjetskom ratu poraženi. Pri tome mislim prvenstveno na KPJ koja je bila i pokretač i snaga na čelu partizanskog pokreta sve vrijeme rata. Čini se sve kako bi se nju prikazalo zločinačkom, organizacijom koja je uništavala čitave narode – i organizacijom prema kojoj, a i komunistima sve vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, zbog svega toga, treba imati isti odnos kao i prema fašizmu. Po srijedi je, ponovit ću, pokušaj neviđene revizije historije, ali i, dodao bih, udar na zdrav razum.

Foto: MILUTIN STOJČEVIĆ / SB 

U Mostaru je demokratski izabrana HDZ-ova vlast nakon rata ulice nazvala po ustaškim zločincima i dužnosnicima. Je li moguće da to nikome ne smeta?

Naravno da smeta. Ali, ne smeta onima koji čine sve da, zamjenom teza – i ignoriranjem historijske istine – zločincima proglase Tita i partizanski pokret, a Luburića, Budaka i kompaniju borcima za nacionalnu stvar. A što se HDZ vlasti tiče, veliko je pitanje koliko je ona demokratski izabrana. Jer, na demokraciju se pozivao i Hitler u siječnju 1945. godine kada je za svoju politiku dobio plebiscitarnu potporu njemačkog naroda, i Milošević čija je politika dobila još veću, potpora od čak 104% srbijanskog biračkog tijela itd. Kad se, međutim, napravi vremenski odmak, kad ljude počne zahvaćati proces vlastitog propitivanja, proces individualne i kolektivne katarze, priča nerijetko izgleda potpuno drugačije no u vremenu u kojem se servira. Siguran sam da će s vremenskim odmakom istu sudbinu doživljavati i priča o demokratski izabranoj HDZ-ovoj, a i vlasti bosanskohercegovačkih etnonacionalista uopće.

Biser genijalnog arhitekta Bogdana Bogdanovića, mostarsko Partizansko groblje, godinama je na udaru vandala, palili su ga i devastirali, kako  kao sociolog i antifašist gledate na sve to?

Sudbina Bogdanovićevog spomenika u Mostaru svjedoči uvjerljivije od svih riječi. A ona je, dopustite mi, i najsnažnija argumentacija sudova koje izrekoh. Iskreno se nadam da je to stanje privremeno. I da mu otkucavaju posljednji dani. Ne dogodi li se to, Mostar, a po istom principu i čitava BiH, će imati sudbinu spržene zemlje. Jer, sve normalno, što je tu još uvijek ostalo, će u konačnici spakirati kofere i otići. I onda on, a i čitava zemlja dakako, neće biti ni hrvatski, ni bošnjački ni srpski nego prostor oronulih staraca, na kojem je nekad bujao život koji je na samrtničkom izdisaju.

PARTIZANSKO GROBLJE U MOSTARU (Foto: Arhiv SB)

U isto vrijeme, nedaleko od Mostara podignuto je spomen groblje protivničkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu…

Nemam ja problem s grobljima. Uostalom, civilizacijski je umrlima, kako god da su skončali, osigurati, kako bi narod rekao, mjesto vječnog počinka. Ali, graditi groblje kako bi se odavala počast ideologiji koja je osuđena od čitava demokratskog svijeta je potpuno druga priča koja se uklapa u sistem vrijednosti o kojem sam već govorio. Nažalost, sve to ima i razarajuće civilizacijske učinke – da se historijskim neistinama truje jedan prostor a njegova mladost napaja vrijednostima koje samo povećavaju zidove prema vrijednostima povijesne istine, humanizma, čovjekoljublja.

Tko je Hrvatima u Bosni i Hercegovini oteo antifašizam?

Prvo, Hrvati se, i u BiH i uopće, mogu pohvaliti svojim doprinosom borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, činili su kralježnicu presudnih bitki protiv njemačkih okupatora i njihovih domaćih kolaboracionista, ustaša, četnika, ljotićevaca i inih – na Neretvi i Sutjesci posebice. I na to mogu biti ponosni. Nažalost, danas im se sve to pokušava izgurati iz povijesnog pamćenja, njihova se uloga pokušvaa prikazati u potpuno drugom značenju i to, što je još važnije, relativno najčešće čine oni koji suze liju u svakodnevno se u prsa tuku zbog njih i njihove sreće. Oni su ti koji im, ako govorimo o tome, pokušavaju zanijekati i antifašizam. Ali, ja sam siguran da u tome, koliko god se naprezali, ipak neće uspjeti.

Foto: Arhiv

Znaju li mlade generacije u Bosni i Hercegovini tko su bili istinski heroji Drugog svjetskog rata?

Nažalost, ne! Ili uglavnom ne. Ako takvo znanje posjeduju, mogli su ga steći samo unutar obitelji. Što se, pak, sustava obrazovanja tiče, on sam počiva na vrijednostima koje tu vrstu spoznaja isključuju. Kako o herojima Drugog svjetskog rata saznavati u, primjerice, školi Mustafe Busuladžića, na fakultetima čijim studentima se dodatne vrijednosti upumpavaju u domovima Radovana Karadžića, koji šetaju po ulicama Budaka i njemu sličnih? I te generacije će, neka mi bude oprošteno, ostati čitav život uskraćene prava na povijesnu istinu. Nažalost, u njima će etnonacionalističke, u biti fašistoidne ideologije naše zemlje nerijetko imati i svoje sljedbenike u budućnosti.

Kakva je po vama uopće društveno-politička klima u Mostaru i Hercegovini?

Kao i u čitavoj BiH. Takva da nikoga, od onih koji upravljaju društvenim procesima, ne zanima kako ljudi žive, imaju li radno mjesto, hoće li zbog toga napustiti zemlju, hoće li zbog toga umirovljenici pasti još niže nego što su danas. Takva da one, koji društvenim procesima upravljaju, zanima samo koliko će u čitavoj priči profitirati oni i njihovi najbliži – pod cijenu da će svi ostali, i zemlja u cjelini, zbog toga završiti u bezdanu – i zbog toga istrajavaju na društvenom talasanju koje im takvu poziciju osigurava. Na širenju strahova, mržnje i netrpeljivosti koji su bogomdani instrumenti homogeniziranja po principu jedan narod-jedna partija-jedan vođa, principu koji je u povijesti već viđen, a viđeni su i njegovi učinci.

Foto: Arhiv SB

Možemo li 75 godina od oslobođenja od fašizma kazati da je Mostar doista slobodan grad?

Nažalost, ne. Uostalom, uđite u bilo koji javni objekt, restoran, kafić, gdje se ljudi sastaju i razgovaraju o različitim temama pa i politici. I vidjet će te uvijek i svugdje jednu te istu stvar – da ljudi, prije no što izreknu stav koji nije na liniji potpore vladajućoj ideologiji, prvo razgledaju oko sebe, ima li doušnika koji bi ga mogli odcinkariti pa tek onda, ako se uvjere da mogu, kažu ono što im je na srcu. To je ambijent, neka mi bude dopušteno, koji je inkopatibilan sa ambijentom slobode, ambijent koji neodoljivo asocira na onaj iz tridesetih godina u Njemačkoj. Ambijent, dakle, za kojeg čovjek može poželjeti samo jedno – da ga nestane čim prije.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...