Piše: Sinan Gudžević

Neka pažljivi čitalac ne pomisli da se slika Šemsove kuće iz golijskog sela Graba ovdje objavljuje greškom, e zato što je objavljena u prošlom broju. Nije greškom već je zato što nemam sliku velike sobe iza ovoga prozora, pa neka posluži ova. Drugih slika ni kuće ni sobe nisam našao, mislim da ih i nema, nije se slikalo dok se u kući živjelo.

Šemsova kuća je dugo godina bila jedina kuća pod crepom, druge su bile pod mrkom ili sivom slamom, dvije su bile pod šindrom. Kuću je Šemso izgradio 1946, a kad su ga iz komisije Narodnog odbora za obnovu i za pomoć pogorelcima pitali da li želi žita ili crepa, Šemso je rekao da hoće crepa. Pričalo se da su svi drugi Gudževići u popaljenom selu rekli da hoće žita.

Ovaj prozor na kući je jedan od četiri. Jedan isti ovakav bio je na suprotnom zidu, a u čelu su bila dva, to je desno od ovoga koji se vidi. Kuća je imala veliku sobu, tako šest sa šest metara, i u jednom ćošku, na suprotnom zidu, a nalijevo ukoso od ovoga prozora, imala je drveno kupatilo veličine telefonske govornice, koje su svi zvali hamam.

U toj velikoj sobi su jedne godine osunećeni Ramiz, Ragip, Raif i Ćemal, sinovi Rizovi i Bajrini, unuci Šemsovi i Malićini, moji treći bratučedi. Hoću da sačuvam od zaborava razgovor koji je godinu ili dvije prethodio tome sunećenju.

Malića je tražila da joj se muški unuci svakako osunete prije nego se kuća isprati u Stambol. Sva muška djeca su pred tim događajem u nespokoju, za njih je to sve to dosta nerazumljivo, suvišno, za ponekog i strašno. Pri tome je stvar još teža zato što se odrasli i ne trude da djeci objasne šta se pri sunetu tačno odreže, a šta ostane. Možda bi neko i objasnio, no je sram prevelik, pa je sram dao i običaj da odrasli i davno osunećeni od dječačića koji su na redu za sunećenje ne traže da im pokažu pišu. A k tome, valja znati da neki od odraslih, među kojima ima i prikrivenih zlostavljača, još i uživaju nad dječačkim strahom pa se znaju i iživljavati.

Elem, bila je zima, školski raspust, i bio je ramazan, pa je uz ramazan bio u selu hodža. Hodže koje su zapadale naše selo nisu bili od onih koji su školovani u medresama, još manje u Kairu ili Bagdadu, nego su najčešće završili mejtep i bili dosta samouki. Poslije večernjih teravija, hodža bi davao ders. Ders, to je vjerska poduka. Hodža je te zime bio Nazim, bio je iz sela Paralova kod Pazara, čovjek sitnog rasta, blag, pažljiv kad sluša, pažljiv i kad govori. Ramazanski hodža u selu ostane cio mjesec dana, noćiva po kućama. Jedne večeri je hodži Nazimu bio u posjetu došao i ostao na konak jedan mladi rođak, za koga se čulo da se školuje u medresi u Sarajevu. Hodža Nazim, dakle, u kući Šemsovoj, daje ders, priča o raznim grehotama i strahotama koje čekaju nevjernike. Djeca su u jednom ćošku sobe, žene u drugom, hodža je na stolici sa naslonjačem i jastukom, oko hodže su, na tronošcima i po podu posjedali stariji muškarci. I nakon svih opomena, i opisa džehenemskih muka i kazni, upita neko hodžu da li je grehota ako se muška djeca ne osunete i ako odu u Tursku neosunećena. Hodža pogleda prema onome koji pita pa pogleda u svoga mladog rođaka studenta, i kaže da ne zna kolika je to grehota, to zna Allah, a kaže i da ne umije kazati ni kolika je to sramota. I još kaže da sunećenje nema veze sa Turskom, ako se djeca ne osunete u Grabu, mogu se posunetiti i u Turskoj. Onda ga neko upita, a da li se muslimani moraju sunetiti. Hodža kaže da se mogu i da se smiju sunetiti, ali da se ne moraju, i doda kako se musliman ne postaje ni sunećenjem ni nesunećenjem. Mi dječaci se smijuljimo jedan drugome, kao da smo poveli jedan-nula. Ramiz, najstariji među nama, i prvi na redu za sunećenje, šapne: to, hodža, pozlatila ti se usta. Onda se javi stari Vehbo pa pita, a da li se i nemuslimani sunete. I hodža kaže da se neki sunete, a neki se ne sunete. I kaže da se od nemuslimana sunete najviše Jevreji, pa se tu prisjetiše kako je u Pazaru neki Jevrejin sunetio svoga sina, a sunedžija Jevrejin bio nazebo, pa nije mogao ustati da dijete osuneti, te je uskočio neki sunedžija musliman, pa kako su dvojica hodža iz pazarskih džamija išli da daruju to osunećeno Jevrejče. To je sve bilo davno, prije rata, jer Jevreja više u Pazaru nema, svi su odvedeni u Beograd i tamo su ih Nijemci pobili. Neko kaže da je samo jedan ostao živ i da je još u Pazaru. I tu se javi Hilmo, otresit u riječi, te upita hodžu i njegova rođaka:

- O hodže, a je li istina da je Isus bio osunećen?

Hilmu odgovori hodžin rođak:

- Hilmo, to je istina. Isus je bio Jevrejin, a Jevreji se sunetu odvajkada.

- A zna li se koliko je godina imao Isus kad je osunećen?

- Zna se vala: imao je heftu dana, a osmoga dana je osunećen!

- A što baš osmoga dana?

- E da vi pravo kažem, ne znam potanko, mislim da je takav bio običaj. Ali znam da se kod hrišćana dan kad je Isus osunećen slavi kao Nova godina, a dan kad je rođen, to se zove Božić.

- A bogomi je baš tako: kod Srbova je prvo Božić, pa osam dana po Božiću srpska Nova godina.

- Tako vi je svake godine i kod katolika u Sarajevu: Nova godina osmi dan po Božiću!

- E bogomi su ti Jevreji pametni: osmi dan, dijete malo, mala i rana, začas zaraste. A pogledaj ovu našu mušku jalovinju u ćošak, poneki imaju i po dvanaest godina, a neosunećeni.

- Polako, svi će se posunetiti, i svi će biti živi i zdravi, od sunećenja nije umro niko.

- A otkad se muslimani moraju sunetiti?

- Odavno, Hilmo. A Božji poslanici su rođeni osunećeni.

- A je li Isa-pejgamber isti koji je Isus?

- Kod Jevreja je Isus, a kod nas Isa-pejgamber.

-Božji poslanik?

-Božji poslanik!

-Pa ti reče da su svi Božji poslanici rođeni osunećeni, a Nazim reče da su Isusa osunetili kad je napunio heftu dana. Kako sad to?

- To je, Hilmo, poduža priča. Ima Božijih poslanika od dvije ruke: jedni su nabi, a drugi su resuli. E Muhammed resulullah se rodio osunećen!

Tu stariji uglas reknu La ilahe illallah muhammadur resulullah, a dječje se društvo uozbilji, ono malo nade što se izgnijezdilo da nas neće sunetiti zato što se sunetilo Isusa raspršilo se. Nestalo je i našeg tihog smijeha, koji nas je bio uzeo kad smo čuli da je Isusovo sunećenje postalo nova godina, nestalo i ćeretanja šapatom da bi i naše selo moglo imati svoju novu godinu i to od prije tri godine kad je osunećen naš rođak Iso, koga smo odmah proglasili Isusovim imenjakom. Nadu nam je davala hodžina riječ da se sunetiti može i kasnije, da nije to tako hitno. Šaćir-sunedžija, koga su odrasli eufemistično zvali berber, bio je strah i drhat našeg djetinjstva. Viđali smo ga ponekad, kad bi išao u neko selo sa svojom crnom tašnom u kojoj su bile britve, mengele, pumpice za prskanje rana praškom i bočice sa jodom, vidjeli smo ga i u našem selu kad je sunetio Isa, koji je od nas bio stariji četiri-pet godina, a mi smo ga zvali Stari. (Njega valja razlikovati od Isa-hodže, koji je bio ‘jedanaesto godište’). Sve u svemu, Šaćir je vazda išao drugima, pa smo se nadali da nas neće frhnuti njegova britva.

Tu se primakne k nama hala Malića, i u pola glasa, da je ne čuju ljudi oko hodže uvrh sobe, stisnutih zuba procijedi:

- E džabe vi je što se nadate i što se smijete, vala smo se već pogodili sa Šaćirom-sunedžijom. Čim ove mećave prođu i okopni snijeg, Šaćir će stići u Bijele Vode, a Rizo će ga uzeti na kobilu Brnju i njega i sve njegove britve, i belegiju, i joda i praška, pa ćete drugu pređu da predete kad ga vidite s prozora kako ulazi u selo. Da vidimo onda koga je od vas majka rodila pa da se smije!

Eto, to je sve bilo jedne ramazanske zimske večeri, iza ovoga prozora na ovome bijelom zidu, u sobi s dvojicom hodža, a punoj muškinje, žena i djece, posjedale uz drveni hamam Šemsove kuće, jedine u selu da je bila pokrivena crepom.

(Portal Novosti)