U tim situacijama standardnim kamerama, radarima i lidarima gotovo je nemoguće odrediti gdje se cesta uopće nalazi (a, priznajmo, ni ljudima to nije lako).

CSAIL-ovo rješenje naziva se Localizing Ground Penetrating Radar (LGPR) i, kao što mu ime kaže, snima sastav tla do tri metra dubine pod zemljom. Na taj način senzori postavljeni na vozilu mogu stvoriti trodimenzionalnu mapu inače nevidljivog terena. Kako se ispod svake ceste nalazi neki oblik temelja, pronalaženjem i razlikovanjem njega od okolnog tla dolazi se i do informacija o samoj cesti.

Ovaj radar, također izrađen na MIT-u, sposoban je prodrijeti u tlo do dubine od oko tri metra (10 stopa). Podatke o sastavu tla šalje u računalo automobila, gdje se oni kombiniraju s već postojećim podacima iz drugih senzora, te se tako dobiva cjelovita slika konfiguracije ceste koja je pred vozilom – a sve kako bi se autonomna vožnja ili sustavi za pomoć vozaču učinili što sigurnijima u svim vremenskim uvjetima.

Testiranja su za sada pokazala da LGPR radar nije precizan jedino u uvjetima jače kiše, kada tlo upije veću količinu vode, jer onda radaru sastav tla svugdje izgleda slično. No, testiranja su tek počela, a stručnjaci najavljuju da će nastaviti s razvojem hardvera za ovaj sustav radara. Iako je prve GPR radare testirala američka vojska još 2013., na MIT-u smatraju da njihov sustav za vozila neće biti spreman prije 2024. godine.