Ivana Banfić je u prvom poglavlju knjige donije podlaslov: “Žepče, grad u srednjoj Bosni smješten između Zenice i Doboja, u cijelosti je oslobođen u srpnju 1993. Na Božić iste godine ja sam bila tamo. S mikrofonom.”

Bio je to “običan” poziv na gažu, a “koncerti se nisu odbijali u to vrijeme”. Banfić je zapisala: “Nitko od nas – a putovali smo moj tadašnji suprug i menadžer Robert Magić i plesač Tomislav Tržan TT – uopće nije razmišljao o tome da idemo u ratnu zonu.” I to je, otprilike mladenački doživljaj rata. Vjerojatno treba napomenuti da je jedan od njenih pratitelja bio hrvatski branitelj, pa je imao određenije stajalište o ratnoj zoni.

Pjevačicu je na granici dočekao “vlasnik lokalnog kluba”, koji je u velikoj brzini pregazio psa. Urnebes je nastao na tom božićnom koncertu. Na svaki hit koji bi prepoznali, posjetioci su “izvadili pištolje i pucali u strop! Kao u kaubojskim filmovima”. Na koncu, u klubu se pojavio čovjek s kuburom, “kao iz ‘Pirata s Kariba’”. A na kraju te svirke, grunuo je bestrzajni top na krovu zdanja.

“Je li glazbena karijera vrijedna takvog rizika? Jedan je metak mogao zalutati. Ali nije”, sažima autorica predmetnute autobiografske knjige i zaključuje: “Devedesetih, nastala je nova država. U njoj stvorila sam I Bee. A svima nam se dogodio i Cro Dance.” Kao da su meci cijena uspješnosti, zapravo zabavno-glazbenog rada u ratu, piše Jutarnji list.