NEĆEMO O KORONI, MADA...: Nemoguće je strankama iz RS-a braniti svoju suradnju i koaliranje sa SDA koja neprestano isijava antisrpske sentimente i šovinističku retoriku

Prošle nedjelje u Sarajevu je umro Svetozar Pudarić, osoba koja je u sebi okupila najraskošnije i najplemenitije vrline Sarajlije, Bosanca, dakle pamet, erudiciju, plemenitost, ljubav, saomodricanje, otmjenost, delikatnost, duhovitost...

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 18. Mar. 2020  18. Mar. 2020

Piše: SENAD AVDIĆ

Među upečatljivije događaje iz mandata prethodne parlamentarne većine, ma koliko se činio bizaran, simboličan, pa i populistički, bio je onaj kada je Mladen Bosić, tada lider SDS-a i predsjedavajući u Predstavničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine, odbio potpisati putni nalog Bojani Krišto, svojoj kolegici, zastupnici iz HDZ-a.

Radi podsjećanja, gospoja Krišto je službenim autom putovala na komemoraciju Hrvatima stradaliim u Bleiburgu, pa kada se vrnula nazad donijela državnoj blagajni na naplatu svoj i vozačev putni nalog sa priličnim troškovima ove ekskurzije. Bosić je rekao da je njen odlazak bio privatne naravi, pa neka lijepo kolegica izvoli iz svog džepa u kojeg su se za dvije decenije slili milioni javnog novca, platiti to ritualno nacional-patriotsko zadovoljstvo, pravo i obavezu. Pored želje da unese malo domaćinskog reda i korektne službene procedure u zapušteno, kontaminirano (a nebranjeno) polje službenih putovanja, dnevnica, reprezentacija, zloupotrebe javnog novca, Bosić je, kako je kazao, imao i krupan osobni motiv: brojni njegovi potomci su stradali od vojske kojoj je Borjana Krišto, zajedno sa liderom svoje stranke Draganom Čovićem, komemorirala u Bleiburgu.

I Čović je, niste valjda sumnjali, u Bleiburg putovao službenim automobilom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali oko njegovog putnog naloga i troškova niko nije, koliko je poznato, pravio problem. 

BORJANINO PRIVATNO-JAVNO PARTNERSTVO

A ko bi uopće provjeravao, ili imao "legitimitet" češljati Čovićeve privatne izlete plaćene javnim novcem? Sa kojim bi ga pravom na to barem blago, drugarski upozorio kolega iz Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović? Baš nekako u isto vrijeme, Sebija Izetbegović, direktorica sarajevske bolnice, vozikala se po Bosni u službenom vozilu Predsjednišva BiH koje koristi njen muž. Ona, kako je kazala, nije u tome vidjela ništa sporno, a muž Bakir se nije mogao čudom načuditi što se to pitanje uopće otvaralo i javno problematiziralo.

Jer, familija Izetebegović, inercijom i pravima stećenim nakon tridesetak godina dugog "stanarskog prava" u zgradi Predsjedništva BiH potpuno je izbrisala razliku između privatnog i javnog, službenog i familijarnog. Zgradu Predsjedništva BiH oni doživljavaju kao porodičnu ladanjsku kuću koja se, nasljednim pravom prenosi sa koljena na koljeno.

Zašto je onaj sitni, administrativno-financijski spor predsjednika SDS-a Mladena Bosića i Borjane Kišto, tradicionalne potpredsjednice HDZ-a bio značajan i pamtljiv? Prije svega zato što je u ponašanje, odnose među srpskim i hrvatskim političkim predstavnicima u BiH unio novi, drugačiji kvalitet i standard: pokazao da nije nužno, niti samorazumljivo da se političke elite dva naroda bespogovorno podupiru, solidariziraju, konsenzualno grupišu oko svake sitnice, a pogotovo krupnice. Nije, dakle, baš za sve političke predstavnike i jednog i drugog nacionalnog korpusa ultimativni zadatak i pokretački mehanizam političkog konsenzusa "dva naroda" da se zajednički odupru "unitarizaciji" od strane "političkog Sarajeva", kako su to programski početkom devedesetih strateški osmisili i prakticirali utemeljitelji "političke volje" Srba i Hrvata  Radovan Karadžić i Mate Boban. U tom smislu, mala je razlika između njihovog susreta u Grazu u prvim danima agresije, u aprilu 1992. godine i nedavnog domjenka, ili "akšamluka" Dodika i Čovića u Lukavici sa temom odlaska stranaca iz Ustavnog suda.

Dvonacionalni, odnosno dvostranački duopol kojeg njih dvojica imaju u svojim rukama ne mora nužno biti norma političkog ponašanja, nepromjenjiva i vječna, to je pouka priče o Bosiću i Borjani. 

Mnogo relavantniji i suštinski dublji slučaj u kojem se poslanici iz Republike Srpske na državnom nivou nisu ravnali prema željama i usklađivali sa pozdravima Hrvatske demokratske zajednice zbio se tokom parlamentarne rasprave u Skupštini BiH o rezoluciji o protivljenju izgradnje Pelješkog mosta, u ljeto 2018. godine.

O teškom su se jadu zabavili novinari i političari u Hrvatskoj tražeći kreativan i manje kretenski način kako da bagatelišu i prećute činjenicu da je taj dokument, od kojeg nije bilo ništa, znalo se to i tada, izglasan ne samo od Stranke demokratske akcije i njenih "patriotskih prišepetlji", nego su ga podržali zastupnici iz dvije partije iz Republike Srpske, SDS-a i PDP-a. "Protiv izgradnje Pelješkog mosta glasali su zastupnici stranke ratnog zločinca Radovana Karadžića", moglo se pročitati u domoljubnim medijima u Hrvatskoj. 

MILORAD ČOVIĆ I DRAGAN DODIK

Milorad Dodik, uprkos tome što je njegov teklić u Predsjedništvu BiH Nebojša Radmanović nekoliko godina ranije potpisivao dokumente kojima je tražena obustava izgradnje Pelješkog mosta sve dok BiH i Hrvatska ne razriješe svoje igre oko granica, na ovu će deklaraciju državnog parlamenta, reagirati na domaćem, entitetskom  terenu, u Narodnoj Skupštini RS. On je tretirajući Pelješki most kao unutarnje pitanje RS i vitalni srpski nacionalni interes, ohrabrio Hrvatsku da nastavi gradnju tog objekta. U čemu su, on i njegovi stranački i poslovni partneri, građevinski poduzetnici, imali stanoviti privatni, poslovni interes.

Način i model po kojem su Dragan Čović i Milorad Dodik, uz podršku vladajućih struktura u Hrvatskoj i Srbiji, ali i neskriveno sekundiranje Moskve i njene visokooktanske diplomatske, ekonomske, energetske... agenture na terenu je cjelovit, sveobuhvatan i kapilaran. Čak se i ne trudi a izgleda neprimjetan. Dodik nije jednom kazao kako će on u Predsjedništvu BiH štititi i hrvatske interese, jer to Komšić ne može iz razloga legitimiteta. Predstavljajući se kao ekskluzivni zastupnici nacionalnih interesa, stvarajući galamom, ucjenama, opstrukcijama ambijent "faktičkog stanja", okamenjenih odnosa Dodik i Čović su sve što politički, ekonomski, ustavno-pravno  toji nasuprot njihovih interesa proglasili za nelegitimno, oktroirano spolja, suprotno interesima njihovog plemena.

Najveća energija i međusobna suradnja Čovića i Dodika proteklih su godina usmjereni na stavljanje pod stranačku kontrolu pravosudnog aparata. I, valja priznati, nisu dangubili uzalud, imali su u tome ogroman uspjeh, ali ipak nedovoljno da mogu odahnuti i samozadovoljno reći da je posao efikasno okončan. Pravosuđe je specifična oblast unutar koje da bi išta kontrolirao potrebno je da kontroliraš sve. Slaba ti je fajda ako si upregao za svoje privatne i klijentelističke potrebe, sudije i tužitelje, ako ti se "izmaklo" Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće koje će sudove i tužiteljstva zatrpavati nestručnim, teledirigiranim, potkupljivim, državnim i lokalnim bezvaznjakovićima, najvišeg karijerističkog potencijala i najnižeg stručnog i moralnog profila.

Slaba je korist od brojnih presuda Ustavnog suda BiH (9. januar, poljoprivredno zemljište), ako je paraliziran sistem provođenja odluka i sankcioniranja prekršitelja. A ne postoji, i ne može postojati jer su oni spokojni, zaštićeni inertnošću tužiteljskog aparata. Koje je, uvjerili smo se u to nebrojeno puta, čvrsta i pouzdana karika začaranog kruga privatizacije, instrumentalizacije, politizacije tužiteljskog sustava čiju toksičnu autoreprodukciju garantira družina okupljena u VSTV-u.

Prošlonedjeljna smjena članova Centralne izborne komisije kojima je istekao mandat od strane Predstavničkog doma Parlamenta BiH nemjrljivo je značajan događaj iz više razloga. Prvi je taj što je Parlament kao zakonodavac potpuno derogirao, obesmislio rad neke navrat- nanos, ad hoc po uhodanim stranačkim kriterijima formirane Komisije za izbor CIK-a unutar koje su se okupili ljudi više puta dokazani u provođenju, u pavosudnom poretku volje Čovića i Dodika. Druga, suštinskija stvar jeste da je rasprava o krucijalnim pitanja funkcioniranja sistema, vraćena u parlamentarne klupe, nakon što je godinama bila kidnapirana i uzurpirana od uskih, umreženih stranačko-nacionalističkih kružoka. Ono što je otpočeto na prethodnoj sjednici, Parlamentarna skupština je napokon raspravljala o radu VSTV-a uz žilavo i argogntno negodovanje Milana Tegeltije, pa potom većinom glasova zatražila njegovu smjenu, nastavljeno je provjetravanjem u CIK-u.

Postalo je normalno, uobičajeno  da se čelnici pravosudnih institucija sastaju sa stranim diplomatama (poput CIK-ovke Irene Hadžiabdić, omiljene sugovornice i drage gošće ruskih diplomata u BiH i Rusiji), ili da hodočaste na stranačko-nacionalne skupove na kojima se destruira ustavni poredak (Tegeltijino gostovanje kod Dodika u Lukavici). Jedino ispade nedopušteno i sumnjivo (sic) kada ih na raport i javnu raspravu pozove njihov zakonodavac i poslodavac, jer je to, vele, pritisak na nihovu karikaturalnu nezavisnost i nepostojeći integritet.

CIK, CIK, CIK POGODI

Prošlonedjeljnu smjenu članova CIK-a kojima je istekao mandat i postavljanje njihovih nasljednika obavila je čudna, šarolika (jednokratna?) skupštinska većina, koja je nastala nakon što su sjednicu napustili zastupnici HDZ-a BiH i SNSD-a suočeni sa izvjesnošću da će biti preglasani. Petoro poslanika iz Republike Srpske, dali su ovoj odluci entitetski legitimitet. Za smjenu hrvatskog člana CIK-a entitetske većine nije bilo. Glasanje je raspolutilo porozni klub zastupnika SDP-a BiH, protiv smjena i imenovanja novih članova CIK-a bila je Naša stranka, dvoje poslanika SBB-a se suzdržalo, a njihov predsjednik ministar Fahrudin Radončić žustro  je negodovao najavljujući (još jednom i ponovo neopozivo) izlazak iz koalicije sa Strankom demokratske akcije. Njegovo je mišljenje da novi, odnosni stari-novi sastav CIK-a ne garantira kraj izbornim krađama, čija je on, navodno, redovna žrtva posljednjih deset godina. 

Milorad Dodik je poslanike SDS-a, prije svih Mirka Šarovića i Dragana Mektića, ponovo stavio na stub srama kao nacionalne izdajnike, optužio ih da su "pijuni u rukama Bakira Izetbegovića", Dragan Čović je ratoborno najavio da neće priznati nove članove CIK-a Hrvate, ukoliko  budu birani na isti način, u Parlamentu BiH, gdje su Hrvati (pogađate!) majoriziani i obespravljeni. 

Poslanici iz RS, Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa imali su svoje razloge za smjenu Branka Petrića i Novaka Božičkovića i imenovanje Vanje Prutine-Bjelica i Jovana Kalabe za nove članove CIK-a. Ti su razlozi općepoznati, milioni dokaza postoje koji svjedoče da su prošli izbori pokradeni od strane Dodika i njegove stranačke i entitetsko-državne elite, koja je CIK-u pružala "full uslugu", od štampanja listića, do nihovog brojanja. Ti razlozi (krađe) nisu, čini se bili presudni kod Stranke demokratske akcije, njene čelne ljude frustrira neprobojni živi zid Dodik-Čović, sa kojim su, eto još jednog endemskog paradoksa, u koaliciji. Problem je, ne principijelne, nego suštinske naravi što je SDA prema članovima CIK-a Bošnjacima pokazala istu vrstu partitokratske bolećivosti i familijarnosti, kakve su druge dvije nacionalne stranke ispoljile prema "svojim" članovima CIK-a. Čime je, recimo, Suad Arnautović zaslužio, a čime zadužio čelnike SDA da ga odmah nakon formalne smjene zbog isteka mandata, izaberu na istu funkciju. Je li Arnautović, čija je karijera umočena u niz kompromitirajućih "aferima" (jednog, onog sa atentatom na Jozu Leutara sa smrtnim posljedicama), manje ovisan od SDA, nego što su Stjepan Mikić i Branko Petrić od Čovića i Dodika.

Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa, koja postaje sve određenija i angažiranija kako kopni utjecaj Mladena Ivanića, platile su na prošlim izborima paprenu cijenu, ne samo izbornim prevarama u kojim je saučestvovao i CIK, nego i zbog ne baš uvijek kritičkog i politički pragmatičnog držanja leđa Izetbegoviću i njegovoj SDA. Teško je, katkad i nemoguće zatrpavati rupe, provalije koje je u političkom, sigurnosnom, kriminalnom miljeu iskopala Izetbegovićeva ratna i poratna bratija.    

Dragan Mektić se tokom četiri godina mandata nije bavio ničim u mjeri u kojoj je bio angažiran na saniranju užasnih posljedica koketiranja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha sa najekstremnijim i najrazornijim terorističkim pokretima ovog milenija, od Sirije do Libije. Mirko Šarović, sa pozicije ministra trgovine morao je spašavati obraz države i njenih institucija kojeg su kontinuirano urušavali kućni i stranački mesari Izetbegovićevih. Pored svega ostalog, Stranka demokratske akcije, ako ozbiljno ne uzimamo kongresne deklaracije, i javne proklamacije, je zadnjih godina pozicionirana kao dubinski klero-nacionalistička, a u bitnim elementima šovinistička politička formacija. Njen lider i prva hanuma do njega, himeru o multietničnoj stranci svode na "kvote" Srba, Hrvata i ostalih, dakle na tehničko-dekorativnu ravan, kao da se radi o izvoznim kvotama junećeg mesa koje se liferuju u Tursku, a ne o živim, samosvojnim, odraslim ljudima sa kojim dijele politički prostor i socijalni ambijent.

Najgnusniji izljevi srbofobije, koji se graniče sa krivičnim djelom širenja rasizma, posljednjih godina dolaze iz neposrednog Izetbegovićevog okruženja. Zadnji je u javnosti "bljesnuo" dosada neafirmisani, prikriveni šovinista Elvis Kondžić (godinama je zobao platu i druge privilegije radeći u njemačkoj Fondaciji "Konrad Adenauer"), koji je jednog od najčasnijih ljudi u politici općenito, Igora Stojanovića (SDP) nazvao opasnijim i podmuklijim od Milorada Dodika. Nije to, eksces, izuzetak, to je pravilo kod ljudi koji okružuju, savjetuju, logisticiraju Izetbegovića. Dženan Selimbegović, nekadašnji savjetnik, a danas dobro ušuškani i uhljebljeni činovnik u Predsjedništvu BiH kvalificirajući Vojislava Kecmanovića (antifašistu, vijećnika ZAVNOBIH-a) kao "pripadnika genocidnog naroda" tu je šovinističku farsu normirao, pa je kao svoju koriste razni šoveni, nacionalisti i mizogini branitelji poput još jednog Izetbegovićevog ratnog druga genarala Ismeta Hadžića Mutevelije, ili maloljetnog delinkventa i prodornog grla sa ranča Izetbegović, Harisa Zahiragića. Tako su u nepreglednu kolonu pripadnika genocidnog naroda, po medijima koje klika stranih plaćenik uskoro svrstani Dragan Bursać, Svetlana Cenić, Nenad Veličković, Žarko Papić, Predrag Kojović...

PUDARIĆEV SAN O SPOMENIKU NA KAZANIMA

Prošle nedjelje u Sarajevu je umro Svetozar Pudarić, osoba koja je u sebi okupila najraskošnije i najplemenitije vrline Sarajlije, Bosanca, dakle pamet, erudiciju, plemenitost, ljubav, saomodricanje, otmjenost, delikatnost, duhovitost. Prije skoro šest godina, kada je obnašao funkciju potpredsjednika Federacije BiH Pudarić je dao početnih 6-7 hiljada maraka za izgradnju spomenika žrtvama Mušana Topalovića Cace na Kazanima. Defilovao je tada, sa malim zaostatkom od frtalj stoljeća, nepristupačnim stazama iznad ambisa u kojim su bacani likvidirani građani Sarajeva Bakir Izetbegović sa vrhom SDA i obećao da će pomoći u realizaciji Pudarićeve ideje.

Gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka kašnjenje izgradnje spomenika objasnio je tvrdnjom da je Pudarićev novčani prilog bio skroman i nedovoljan, te da će trebati mnogo više novca koje će gradska vlast osigurati. Koliko je to više, nikad nismo saznali, kao što ne znamo hoće li ikada spomenik biti podignut.

Sigurno je samo to da bi "Pudarićev" spomenik koštao neuprodivo  manje od javnog novca koje je debelguzi nepismenjaković Skaka skršio u izgradnju pristupnih puteva i infrastrukture do svoje vikendice u Trnovu. Ima Skakina gradska hazna novca i za idiotske inat-barjake kojima se u praznične dane, vjerske i poludržavne, kite brda oko, ne Sarajeva, nego Mostara...

Aktuelni događaji vezanih za pandemiju koronavirusa i prilično pravovremeno i iznenađujuće sinhornizirano djelovanje svih institucija i razina vlasti, pa i neki davno zaboravljeni entuzijazam i zapretena solidarnost, pokazuju, a tek bi trebali pokazati, barem na jednu važnu činjenicu: niko se ovdje ni iz jednog belaja, ne može izvući sam, niti može računati i na koga drugog osim na svoje najbliže. Etno-nacionalizam, kao dominantan i ovdje jedino poznat metod osvajanja i ostajanja na vlasti, ne može riješiti dugoročno i efikasno niti jedan sudbnonsosni problem.

"Budimo više Bosanci, a manje Bošnjaci", patetično je Bakir Izetbegović preradio testamentarnu misao svoga oca Alije.  Nije, međutim, uopće u tom štos, problem je da se bude više demokrata, a manje pseudoorijentalni autokrata, da se pravna država ne gradi sa Asimom Sarajlićem, nego uređenim zakonodavstvom koje će sankcionisati njegovo djelovanje u sivoj političkoj i ekonomskoj zoni, da povjerenje sa Srbima ne uspostavlja izvlačenjem iz naftalina ohrndalog, granično pismenog generala Fikreta Prevljaka i njegovo imenovanje za šefa SDA u Kantonu Sarajevo.

"Asim Sarajlić je dva puta ranjen" u ratu, branio je Izetbegović svog dugodišnjeg operativca "za posebne namjene“! A šta ćemo sa stotinama mrtvih i ranjenih tokom deblokade Sarajeva u maju 1995. godine koja je povjerena Prevljaku, predratnom treneru kerova u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH. Stradale, ubijene, protjerane Srbe iz Hrasnice i okolnih naselja, ovom prilikom neću apostrofirati. Nego ću nekom drugom prilikom...

loading...

trenutak ...