Glavni junak naše današnje priče je Josip Jelačić, jedan od najznamenitijih velikana hrvatske povijesti, koji je u imenu nosio i titulu Bužimski.

Plemićki naslov Jelačići od Bužima ili Jelačići Bužimski, ti velikaši su stekli zbog vlasništva posjeda u današnjem bosanskohercegovačkom gradu Bužimu, tadašnjem naselju na području Turske Hrvatske.

No, manje je poznato kako je ban Jelačić tokom svoga proglašenja za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana 1848. jahao na Emiru, bijelom konju kojeg mu je poklonio beg iz Bihaća te, kako je nosio sablju s arapskim natpisom. Ban je, naime, imao opsežnu zbirku orijentalnih sablji, od kojih je jedna bila poklon Omer-paše Latasa.

Taj dar svjedoči o uzajamnom poštovanju dvojice vojskovođa, premda su u nekim trenucima bili na suprotnim stranama.

O banovoj sablji brine Dora Sječivo sablje je izrađeno od prvorazrednog čelika. Drške su od pozlaćene mjedi, obloge drške od kvalitetne kosti, a na samom sječivu su vrijednom i preciznom tehnikom tauširanja, nanošenja zlatne i pozlaćene žice, izvedene arabeske, što upućuje na vrhunsku kujundžijsku radionicu. Te radionice često su bile pod direktnom sultanovom ingerencijom.

Arapski natpis na sablji preveo je i protumačio čuveni orijentalni filolog Muhamed Ždralović. Prema prijevodu pokojnog dr. Ždralovića, na banovoj sablji stoje sljedeće dvije rečenice: “Oslonio sam se na Alaha”, te “Nema junaka do Alije, niti sablje do Zulfikara”.

Naime, Alija je bio zet proroka Muhameda, a Zulfikar poznata Muhamedova sablja s dva sječiva.

(SB)