Ljudi dragi, shvatite najozbiljnije sve što vam sanitarne vlasti govore, a profesionalni novinari korektno prenose. Dok ovo pišem (subota popodne), policajci u Zagrebu iz vozila zvučnicima i megafonima upozoravaju na zabranu javnog okupljanja. Stožer civilne zaštite donio je ove subote odluku o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima, što znači da će građanima zbog ubrzanog širenja koronavirusa u Hrvatskoj biti ograničeno kretanje.

Odluka se odnosi na ulice, trgove, rive, parkove i sve ostale javne površine na kojima se može kretati i zadržavati veći broj osoba, a Stožer civilne zaštite i Ravnateljstvo policije dužni su osigurati provedbu i nadzor provođenja ove mjere. Odluka se donosi s pravom, ali i sa velikim zakašnjenjem. Slike sa raznih tržnica su sablaznjive: ljudi se ponašaju kao da smo na godišnjem odmoru, potpuno nepromišljeno i neodgovorno. Štoviše, ministar zdravstva Vili Beroš najavljuje da nas za dva tjedna, od prilike, čeka talijanski crni scenarij.

Koliko je situacija ozbiljna govori izjava ravnateljice bolnice za infektivne bolesti u Zagrebu, dr. Fran Mihaljević, prof. dr. Alemka Markotić revoltirana nakon što je objavljeno da je veći broj ljudi upućeni na samoizolaciju dolazio u apoteke (ali i zbog drugačijeg oblika kršenja ove mjere): ''Možda sam bila preblaga kad sam rekla da je to kao da pucate iz pištolja, sad ću biti oštrija, to je kao da u trgovačkom centru pucate iz puške, to je terorizam. U ovom slučaju bioterorizam''!!

Liječnici iz žarišta krize u Italiji, a već nekoliko se javilo za sarajevske medije, upozoravaju da su priče kako je korona virus opasan samo za stare i bolesne ljude opaka netočnost. Bolnice su PUNE mladih ljudi, čak i sportaša, a ne zaobilazi ni djecu.

Pacijent broj 1 (tako se naziva prvi oboljeli čovjek u Italiji) ima 38 godina, fudbaler je i maratonac, jak zdrav do trenutka zaraze. Prvih 15 dana nije imao skoro nikakvih simptoma (malo bol grla i kašljucanje, skoro pa ništa) i u tom periodu zarazio oko sebe stotine ljudi koji su zarazili njihove bližnje i tako lančano. Poslije 15 dana zdravstveno stanje se pogoršalo u roku od 24h sa previsokom temperaturom i završio je hitno na reanimaciji, intubaciji i borbi za život. Tek su nakon 3 tjedna njegova pluća počela samostalno da pumpaju kisik (i preživio je zahvaljujući tome što je bio zdrav i jak prije toga), i skinuta mu je intubacija ali je još uvijek na intenzivnoj njezi.

Shvatite: još uvijek NE POSTOJI LIJEK ni adekvatna TERAPIJA, ona se testira u hodu, i nije točno da je korona “obična prehlada”. Skinite si to iz glave. Virus žestoko razara pluća.

Naravno, ne reagiraju svi na jednaki način. Nema pravila. Premda u Italiji je mortalitet daleko veći među starijim ljudima, umiru i mladi.

Stvar je osobito problematična u Bosni i Hercegovini i zemljama naše regije zbog krive medicinske prakse dodjeljivanja antibiotika. Budimo iskreni: žderemo antibiotike kao da su bomboni, a oni narušavaju naš imunitetski sustav.

Ja neću ovdje ipak pisati o medicinskim stvarima, postoje oni koji su za to kompetentni. Mogu samo prenositi mjerodavne izvore. Želim vas pozvati na jedno suočavanje s nama samima.

Disciplina, i to vojnička, premda je to paradoks, jer mrzimo sve vezano uz rat i vojsku, će nam pomoći da sačuvamo naše drage, naše komšije, naše prijatelje i nas same. Premda sam po rođenju i po mentalitetu više Argentinac nego Hrvat (iako živim ovdje duže nego što sam živio u Južnoj Americi), brzo sam shvatio tu specifičnost ovdašnjeg mentaliteta: da ljudi ne vole stegu i da maksimalno uživaju u slobodi: u šetnjama, u raznim druženjima, u kafanama, uz glazbu… Meni je to jako simpatično, ali to nam je sada problem jer mnoge ljude tjera da ne shvate što se događa i što slijedi. A ne piše nam se dobro.

Hrvatska se već intenzivno priprema za “fazu 4”: u Zagrebu se i u velikim gradovima pripremaju Arena i druge sportske centre kao mjesta izolacije i zbrinjavanje velikog broja bolesnika. I odmah ću vam dati lošu vijest: Hrvatska ima samo 800 respiratora. Koliko ih ima Bosna i Hercegovina? Ne želim pomisliti što bi se ovdje dogodilo da ministar Beroš bude u pravu i da nas pogodi “talijanski scenarij”.

Mene je strah od ljudi koji žive oko mene i koji kalkuliraju da će “dobro proći” u životu ako kupe diplomu, srednjoškolsku, visokoškolsku, fakultetsku… A strah me je ne samo za mene i moju suprugu koliko za cijelo društvo. Taj nedostatak odgovornosti, ta zdravstvena neprosvjećenost, ta nonšalantnost me užasava.

Jeste li razmislili zašto je u Njemačkoj mortalitet zahvaćenih koronavirusom tako nizak? OK, kazat ćete, tek treba tamo stići velika kriza, ali valjda ćemo se složiti oko toga da je to jedna uređena zemlja u kojoj žive mahom disciplinirani ljudi, premda su i do neki dan slike iz njemačkih gradova (supruga i ja svaku večer gledamo njemačke informativne emisije) bile kao i one sa dubrovačke pijace ove subote: na njima prepuno nesavjesnih ljudi, osobito mladih.

Razmislimo imajući u vidu širu sliku. Na primjer, kao što Njemci računaju na ogromne štete i probleme jer njihova poljoprivreda ovisi o radnoj snazi koja im dolazi iz Istočne Europe (kako će sezonski radnici prelaziti granice usred krize?!), tako bismo odmah trebali imati u vidu da će ukidanje letova i  drugih veza ugroziti neke grane: znam da zvučim apokaliptično ali 80 posto farmaceutske industrije u Europi ovisi o uvozu iz daleke Azije. Platiti ćemo visoku cijenu.

Ako se brzo ne nađe rješenje, mogli bismo živjeti u neizvjesnom i militariziranom svijetu, a moglo bi doći i do raspada Europske unije. Virus Covid-19 pretvorio se u veliku katastrofu za svijet, građane i globalnu ekonomiju svugdje po svijetu. Covid-19 je nesumnjivo pokazao, da ni nacionalne vlade ni međunarodne organizacije nisu bile spremne za neposredan i efikasan odgovor u suočavanju sa smrtonosnom globalnom pandemijom. Sa izuzetkom nekoliko zemalja, poput Singapura, Taiwana (koja se najkvalitetnije nosi jer su naučili lekciju nakon epidemije SARS-a 2003.), Izraela, Japana…

Još nije poznato kakve će dugoročne posljedice imati izbijanje pandemije na globalnu ekonomiju, ali sigurno je, da i dalje otežava trgovinske veze i nesmetan protok robe i usluga između zemalja svijeta. Te veze su građene decenijama zahvaljujući procesu globalizacije.

Politika otvorenih granica, kao produkt globalizacije je zaustavljena. Zračni, pomorski i putnički saobraćaj je skoro obustavljen. Otežan je teretni promet uslijed zatvaranja granica, zbog zaštite od širenja ove epidemije, a samim time i opseg trgovinske razmjene, uzrokujući manjak roba i usluga te povećanje cijena. Ako se epidemija i dalje bude širila takvom brzinom, to će dovesti do oštre politike štednje stanovništva i izazivanja ozbiljne političke nestabilnosti  i nove ekonomske krize.

Naši temelji propadaju pod teretom naše sebičnosti i naših preuveličanih želja. Zemlju smo izmučili, ona stenje pod tim prevelikim teretom.

Stanimo, razmislimo. Dopustimo da nam strah govori, što ne znači da moramo dopustiti da nas uhvati panika. Poslušajmo majku Zemlju jer nam ona sada jasno govori: ugrozili smo ekosustav. Imamo li još vremena da se kao civilizacija ispravimo?

Govorili smo da ćemo nakon 2020. godine učiti kako upravljati autima koji lete, ali shvaćamo da se moramo baviti time da pojašnjavamo ljudima kako prati ruke, kako smanjivati socijalne kontakte, kako se boriti protiv širenja pandemije.

Znam, puno sam tu načeo, puno tema otvorio, i to me frustrira kao nikada do sada u mojoj novinarskoj karijeri dugoj punih 40 godina, jer nema načina da sažmem u kolumni sve ono što imam u glavi.

Ako ne želite, uz dužno poštovanje svim zdravstvenim radnicima (a osobito oni u Sarajevu imaju i veliko iskustvo, stečeno u ratnim uvjetima, i veliki moralni i stručni autoritet), imati hrpe leševa u šatorima iza bolnica, kao što je sada slučaj u Italiji, ponizno vas molim, zapravo vam upućujem vapaj iz dubine duše: ostanite doma, poštujte upute stožera, civilne zaštite, policije i sanitarnih vlasti.

Možda ćemo nakon svega ovoga zaista shvatiti koliko je važan sustav javnog zdravstva. Ali isto tako, bit će važno naučiti koliko smo važni jedni drugima. Neka vas drži duh koji je pomogao Sarajevu i drugim mjestima pod udarom ratnog ludila. Neka budemo sposobni za ljubav i za solidarnost.

Ponekad valja sanjati nemoguće kako bismo dohvatili moguće.