Piše: Nebojša Vukanović

Tužno je bilo sinoć gledati nemoćnog Dodika i Viškovića kako se slikaju pred jednom paletom, kao neka siročad, diveći se pred nekoliko paketa pomoći koju je došla iz Srbije. Poput ubogog prosjaka, iako je jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, Dodik je od Vučića tražio da spasi narod Srpske od gladi, pošalje nam lijekove, medicinsku opremu, brašno i ostale životne namirnice, što je predsjednik Srbije u više navrata posvjedočio tokom svojih svakodnevnih i maratonskih konferencija za novinare.

Slike nemoćnog Dodika i Viškovića kako zagledeju u nekoliko paketa složenih na jednu paletu u šleperu, veliko je poniženje, ne za njih dvojicu, koji nemaju stida ni obraza i koji su nas doveli do prosjačkog štapa, već za narod i građane Srpske.

Da li je ova bogata zemlja kojoj joj je Bog dao svega u izobilju, čiste rijeke, plodne ravnice, šume, rudna bogatstvo, izgleda baš svega osim pameti narodu da izabere normalne vođe, spala na to se prosi brašno, ulje i šećer kako bi se narod prehranio posle samo par nedelja krize sa korona virusom? Šta li bi bilo da nas, ne daj Bože, zadese neka mnogo veća iskušenja?

Slike nemoći čelnika režima su pokazatelj njihove slabosti a strah i tuga u njihovima očima znak da su jako uplašeni, svjesni da se bliži kraj. Na kraju se samo pitam da li je paleta sa stalkom za infuziju samo avans za Elektroprivredu Republike Srpske, koju je Dodik u četiri oka obećao Vučiću, trgujući nacionalnim blagom i resursima kao da je njegova prćija, pokušavajući tako rasprodajom države još koju godinu opstati na vlasti. NO PASARAN! Nećemo dati Elektroprivredu ni po koju cijenu, neka čelnici režima budu svjesni da će otpor biti žestok, i da će, čim prođe vanredno stanje i kriza sa korona virusom, biti pokrenuta kampanja protiv prodaje Elektroprivrede RS i nacionalnih resursa.