Piše: IVO KOMŠIĆ

Međutim, Vijeće želi da naglasi da pisanje istorije BiH, od 1991. do 1994. godine, nije glavni cilj ove presude. Pisanje istorije je prije svega zadatak historičara, a sudski postupak ne može zbog svojih posebnih zahtjeva i granica u potpunosti služiti istoriji.

Glavni zadatak Vijeća je da presudi o krivičnoj odgovornosti šestorice ljudi na osnovu činjenica i konkretnih navoda, koji su izneseni u tekstu koji slijedi.” (Presuda, tom 1, str.2.)

Iako se Vijeće ograničava na utvrđivanje krivične odgovornosti lica koja su planirala i počinila ratne zločine, što je njegova osnovna funkcija, ono nije moglo izbjeći činjenicu da svojom presudom ipak piše historiju Bosne i Hercegovine jer je u dugotrajnom sudskom postupku, s obimnim materijalnim dokazima, moralo utvrditi povijesni kontekst u kome su zločini počinjeni.

Kontekst otkriva uzroke, motive i krajnje ciljeve zločina, što je za svaki sudski proces i konačnu presudu od najvišeg značaja.

Historija uvijek obuhvaća cjelinu povijesnih događaja, njihovu nužnu i smislenu povezanost– ”bez razumne sumnje”. Htio ili ne, Haški sud je dao dovoljno elemenata za ispisivanje historije BiH, povezujući veći broj ljudi i njihove djelatnosti u jednu cjelinu.

Zločini koji su počinjeni nisu slučajni, oni su planirani i organizirani s veoma jasnim ciljem, a povezanost osoba koje su izvršile zločinački cilj bila je funkcionalna i subordinirana. Ta subordinacija se protezala od hrvatskog državnog vrha, na čelu s predsjednikom države Franjom Tuđmanom, do posljednjeg lokalnog zločinca koji formalno i nije pripadao ”odabranoj” zločinačkoj grupi, ali je ostvarivao njihove ciljeve.

Sudsko Vijeće je utvrdilo da je u kontekstu ostvarivanja zločinačkog poduhvata formirana Herceg-Bosne, s cjelokupnom njenom političkom, administrativnom i vojnom strukturom. Kao paradržavna tvorevina imala je odlučujući utjecaj na događaje u određenom broju općina u BiH, a unutar cjelovitog ratnog konteksta i na događaje u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su odredili njenu budućnost.

Haški sud je u cjelini taj kontekst definirao kao udruženi zločinački poduhvat i pod njim obuhvatio sva krivična djela. S punom sviješću Vijeće konstatira da se njegovom presudom daju elementi za ispisivanje historije BiH, iako to nije ”glavni cilj” Suda. Tako se pisanje historije ostavlja historičarima, a sudski postupak samo pruža građu za to, daje ”osnovne činjenice i konkretne navode”.

Ulaziti u kontekst udruženog zločinačkog poduhvata znači ne samo utvrditi krivičnu odgovornost onih koji su tom poduhvatu pripadali, nego utvrditi i povijesne uzroke i posljedice tih ”političkih i društvenih događaja” za BiH i identificirati njihove glavne aktere. Krivična odgovornost je samo jedan segment povijesne odgovornosti za izvršene zločine; pored nje postoje i druge odgovornosti.

U presudi Praljku i Petkoviću, Sud je dao dovoljno elemenata koji historiju zločina počinjenih u BiH u proteklom ratu, povezuju u jednu cjelinu, u koju spada i tadašnji državni vrh Republike Hrvatske. Sud je, uz obilan materijal koji je prikupilo Tužiteljstvo, dokazao da su Praljak i Petković bili glavni ”kanali” preko kojih se održavala veza između Herceg-Bosne/HVO-a i hrvatskog državnog vrha.

Preko tog ”kanala” su se prenosile informacije, upute, naređenja i politika u sklopu ostvarivanja UZP-a. Također, sve vojne i druge aktivnosti koje su se provodile u sklopu UZP-a, i u sklopu kojih su izvršeni svi zločini, koordinirane su iz Hrvatske preko Praljka i Petkovića.

Obojica su radi toga i postavljeni na značajne funkcije u Herceg-Bosni/HVO-u – Praljak kao visoki oficir i zamjenik ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška bio je istovremeno zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Petković kao zapovjednik u Izmještenom zapovjednom mjestu Hrvatske vojske u Grudama, koje je bilo istovremeno i glavna komanda oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.

Obojica su sudjelovali, u dvostrukoj funkciji, na sastancima na visokom nivou s hrvatskim državnim vrhom, vezanim za ciljeve, programe, politiku, vojne operacije i strategiju u procesu uspostavljanja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i ostvarivanja UZP-a. Obojica su bili glavni ”kanal” preko koga je hrvatski državni vrh osiguravao vojnu i logističku podršku za Herceg-Bosnu/HVO.

Ratovi nisu prirodne nepogode, tako ni ovaj bosansko-hercegovački, od 1991. do 1995. godine. Njega su planirali konkretni ljudi s konkretnim funkcijama i odgovornostima, s konkretnim ciljevima i političkim interesima. Tako ni UZP nije nastao slučajno, što je veoma detaljno i argumentirano dokazao Haški sud, nego je to politički projekat koji je imao zločinački cilj i koji se nije mogao ostvariti bez velikog poduhvata koji je obuhvaćao veliki broj ljudi.

Slijedom haških dokumenata, prateći događaje, UZP na čijem čelu je bio Franjo Tuđman, predsjednik susjedne države Hrvatske, počeo je mnogo prije 18. novembra 1991. godine, samog formiranja Herceg-Bosne. Političke pripreme Tuđman je otpočeo nekoliko mjeseci ranije, precizno na sastancima u njegovom kabinetu 13. i 20. juna 1991. godine, s rukovodstvima i funkcionerima HDZ-a srednje Bosne i zapadne Hercegovine.

”Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli… Hrvatski narod u travničkoj, ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi s idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh.” Ovo su riječi ratnog zločinca Darija Kordića, sa sastanka kod Tuđmana, 27. decembra 1991. godine.

Međutim, i prije ovih junskih sastanaka, Tuđman je osigurao regionalni okvir za realizaciju UZP-a, dogovorom sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 26. marta 1991. godine.

UZP je imao ”smisla” i bio je provodiv samo unutar tog dogovora kojim se BiH dijelila na dva dijela između Srba i Hrvata. U toj fazi nikakva teritorija u BiH nije bila ostavljena trećem be-ha narodu, što znači da je njegova sudbina već bila odlučena.

Usprkos upornom nastojanju Tuđmana i njegova političkog kruga da se taj dogovor ospori (ta nastojanja su i danas snažna), postoji cijeli niz neoborivih dokaza o tom dogovoru i njegovom sadržaju. O njemu se indirektno može zaključiti iz rukopisa raznih autora iz Hrvatske i Srbije (M. Minić, H. Šarinić, B. Jović), a direktno iz svjedočenja samih sudionika dogovora u Karađorđevu – Stipe Mesića, Dušana Bilandžića, Josipa Šentije, Smilje Avramov.

Mesić je bio posrednik u zakazivanju ovog sastanka, a Bilandžić, Šentija i Smilja Avramov su uz Zvonka Lerotića, Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešu bili članovi mješovite komisije za ”razgraničenje”. Šentija i Bilandžić su odmah na početku istupili iz ove komisije, a da je komisija imala zadaću utvrditi etničke teritorije u BiH radi razgraničenja svjedočio je Bilandžić u intervjuu Nacionalu, 25. oktobra 1996. godine.

Dogovori o podjeli BiH su nastavljeni 15. aprila 1991. u Tikvešu, te vođeni u kontinuitetu na raznim mjestima i u raznim prilikama. Preciziranje ovih dogovora, sve do praktičnog provođenja, nastavili su zastupnici te politike u BiH dogovorima u Grazu – Mate Boban, Radovan Karadžić, Franjo Boras, Momčilo Krajišnik, te predstavnici tzv. vlada H-B-a i RS-a, i vojnih postrojbi HVO-a i Vojske RS-a na raznim nivoima.

Treba podsjetiti na dva zaključka u dogovoru Bobana i Karadžića u Grazu, 5. maja 1992. godine. Prvi, ”da se sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske u BiH, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom”, drugi, ”da se u razgraničenju dviju konstitutivnih jedinica na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Odžak, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Orašje, Modriča i Brčko), vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija.”

Ovaj dogovor o ”razgraničenju” faktički je značio preciziranje etničke podjele BiH između Hrvata i Srba, koje se ima postići preseljenjem i progonima naroda. To je za Hrvate značilo izgon iz Bosanske Posavine, a za Srbe izgon iz Kupresa, Glamoča, Grahova i Drvara.

U nizu pripremnih sastanaka na kojima je trebalo nametnuti političkom vodstvu HDZ-a BiH zločinački plan o podjeli Bosne i Hercegovine, bio je i sastanak Predsjedništva HZ-a Herceg-Bosne, proširen članovima Predsjedništva HDZ-a BiH s terena Herceg-Bosne i zastupnicima u Skupštini BiH, održan 23. prosinca 1991. godine.

U zaključcima tog sastanka se navodi: tačka 2. ”Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda H-B-a izraženu 18. studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi HZ-a H-B-a, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku.”

Tačka 3. ”Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.”

Iz ovih zaključaka je jasno da je Herceg-Bosna formirana s ciljem priključivanja Republici Hrvatskoj, te da čelnici Herceg-Bosne smatraju granice RH i BiH nezaključenima, iako se u tom vremenu nije uopće o tome raspravljalo niti je netko te granice dovodio u pitanje. Sve rasprave su vođene o međunarodnom priznanju tadašnjih jugoslavenskih republika kao država.

Zatim, oduzima se legitimitet predsjedniku HDZ-a BiH, Stjepanu Kljujiću koji je ujedno bio i član Predsjedništva BiH, izabran voljom naroda na demokratskim izborima, i prenosi na predsjednika druge države.

Na jednom od najvažnijih sastanaka predsjednika RH s delegacijom HDZ-a BiH, uz nazočnost dužnosnika RH, u Zagrebu 27. prosinca 1991. godine, na kome su precizirani ciljevi UZP-a, zaključci od 23. prosinca su bili platforma za razgovor. Na tom sastanku, Franjo Tuđman je objasnio svoju dvostruku i zločinačku politiku prema BiH.

On tu kaže:

”Prema tome, s perspektivom suverenosti BiH nema nikakvog izgleda… Mi smo bili u onim uvjetima kada smo razgovarali, mi smo bili za politiku održanja suverene BiH, baš zato što je velikosrpska politika postavila problem izdvajanja srpskih krajeva iz Hrvatske.

Prema tome, u tim i takvim okolnostima bilo bi politički nepromišljeno da smo mi sami otvarali problem razgraničenja u BiH, ali smo, kao što se sjećate, još 1989. godine u svom proglasu, povijesnom proglasu HDZ-a, kazali da smo za suverenu BiH, ali ako se postavlja njezin opstanak da onda s gledišta interesa hrvatskog naroda moramo postaviti pitanje, pitanje granice Hrvatske.

U današnjim okolnostima, gospodo, nama s općeg hrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje, s općeg hrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puta u BiH… iz taktičkih razloga mi nismo (to) postavljali, jer nismo htjeli da budemo ti koji će postaviti pitanje granica.” (Citirano prema stenogramu snimke sastanka.)

Da se radilo o već dovršenom političkom projektu podjele BiH i političkom vezivanju bosansko-hercegovačkih Hrvata za Hrvatsku, svjedoči daljnje Tuđmanovo obrazloženje tog zločinačkog projekta na istom sastanku.

On kaže:

”Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku, međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš i 30 općina, ili 28 – to je čak s toga gledišta od manje važnosti.

Prema tome, meni se čini, da s jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga, – s jednim pametnim razgraničenjem, sporazumom sa Srbima u Bosni, – da možemo dovesti do toga, da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i s tim gomilanjem armije, – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja.” (Citirano po istom stenogramu.)

Ovakav stav iznosi i Božo Rajić, tadašnji dopredsjednik HZ-a Herceg-Bosna, a poslije ministar obrane, u svom izlaganju na istom sastanku, s tim što potvrđuje da se radi o kontinuitetu Tuđmanove politike prema BiH, i upozorava na politički sukob u vrhu HDZ-a BiH, tvrdeći da su oni (misli se na vrh HZ-a Herceg-Bosna) ”na tragu informacija koje daje Vrhovništvo stranke RH”.

On je nedvosmislen: ”Da ne možemo prihvatiti one tvrdnje, koje polaze od toga da je trenutna etnička slika na prostorima Herceg-Bosne meritorni faktor po kojemu će se sve odlučiti. Mi polazimo od povijesnog prava hrvatskog naroda, o državnosti, koja je postojala 1939. godine kao minimuma i od promatranja etničke slike u kontinuitetu.” (Isti stenogram.)

Radi jasnoće treba podsjetiti da se misli na Sporazum Cvetković-Maček iz 1939.godine.

U nastavku svog izlaganja na ovom sastanku, Božo Rajić jasnije od ostalih formulira stav o nužnosti oduzimanja političkog subjektiviteta Hrvatima BiH i njihovoj depolitizaciji jer bez toga politika Franje Tuđmana nije provodiva.

On kaže: ”Naime, naša je ocjena, da se radi o jednom pokušaju, da se pod okriljem HDZ-a BiH instalira takozvana autonomna hrvatska politika, odvojena od hrvatskog korpusa i odvojena od jedinstvene politike HDZ-a i u tome jeste najveća opasnost.”

Nositelji ”autonomne hrvatske politike” koja se u tom prelomnom povijesnom trenutku zalagala za cjelovitost države i njen suverenitet na cijelom prostoru BiH, bili su članovi veoma uskog kruga rukovodstva HDZ-a BiH na čelu s predsjednikom Kljujićem. Ta podjela se pokazala na ovome sastanku.

Tako je Martin Udovičić, član Predsjedništva HDZ-a BiH i predsjednik HDZ-a Travnik, nakon istupa Bože Rajića, konstatirao: ”Međutim, nismo nikada isticali da smo protiv suverene BiH i zato smo imali suradnju s Muslimanima, odličnu, vrlo dobru.”

Da se radilo o kontinuitetu Tuđmanove zločinačke politike prema BiH potvrđuje i ratni zločinac Dario Kordić u svojoj diskusiji, na istom sastanku. Pet mjeseci prije ovog sastanka, a samo pet mjeseci nakon preuzimanja vlasti u BiH, dio HDZ-a BiH je dobio zadaću od Franje Tuđmana da razgrađuje državni suverenitet BiH i njene Hrvate politički delegitimirai stavi u funkciju ostvarivanja ”povijesnih interesa” hrvaske države. – Na tome se ”krvavo radilo”.

Ivan Markešić, tadašnji generalni tajnik HDZ-a BiH, na ovaj ”krvavo” razrađeni projekat podjele BiH i potpune depolitizacije naroda, oduzimanjem političkog subjektiviteta vlastitoj stranci kojoj je narod upravo dao legitimitet i vlast, iznosi na istom sastanku sasvim drugačije mišljenje.

”Jedinstvena je poruka (Nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene) i ja na tome stojim, da je cjelovita, suverena i samostalna BiH najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH.”

Na ovom stajalištu je bio i Damjan Vlašić, zastupnik u Skupštini BiH i u Saboru H-B-a, i predsjednik HDZ-a Mostar, koji je na ovom sastanku rekao: ”Sada se pitam – to dobro za hrvatski narod, čemu tako ljubomorno kriti od drugih, u ljudskom smislu reći…”

Time je Damjan Vlašić jasno izrekao suštinu političkog identiteta i subjektiviteta svakog naroda – dobro za narod može biti samo opće dobro i svaki posebni interes mora imati opći interes kao svoj cilj, a to se ostvaruje u državi javnom političkom djelatnošću.

Sve poruke Nadbiskupije BiH, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, aktuelnih čelnika HDZ-a koji su imali legitimitet naroda i građana BiH, bile su uzaludne.

Rezime ovih razgovora dao je Tuđman: ”A ta opća politika jest bila, znači, za čuvanje suverenosti do određenog momenta dok je to odgovaralo Hrvatskoj. Ali dalje ne odgovara… Prema tome, to je put na koji trebamo doći do hrvatske države…”

Drugim riječima, Tuđman Hrvate Bosne iHercegovine izvodi na put gubitka vlastite političke supstance koja je bila dana u Bosni i Hercegovini kao povijesnoj državi naroda.

Intervencija Jerke Doke, tadašnjeg ministra obrane BiH – ”Nikada na ovakav način nećemo doći, predsjedniče”, nije pomogla. (Stenogram ovoga sastanka Haški sud je koristio kao dokazni materijal.)

Mjesec dana nakon ovoga sastanka, preciznije 2. februara 1992. godine, Kljujić je, pod snažnim pritiskom Tuđmanovih pristalica da promijeni politiku HDZ-a BiH, dao ostavku na funkciju predsjednika stranke.

Politika Udruženog zločinačkog poduhvata postaje jedina politika hrvatskog državnog vrha, HDZ-a BiH i Herceg-Bosne.

(Prenosimo s portala Autograf)