DRAGO PILSEL / Moj stav: Uskrsli Isus Krist me poziva da zagrlim sve, i Srbina i Bošnjaka i Jevreja...

Sutra će katolici, grkokatolici, protestanti (luterani, anglikanci, baptisti, pentekostalci i mnogi drugi) slaviti Uskrs, najvažiji blagdan kršćanstva, premda i sam ostajem zapanjen kada razmišljam o Božiću, blagdanu koji me isto cijelog obuzima jer postajem svjestan da je Bog, kroz Isusovo utjelovljenje, postao jedan od nas. Iduće nedjelje Vaskrsenje Hrista će proslaviti pravoslavna braća i sestre.

  • DRAGO PILSEL - Moj stav

  • 11. Apr. 2020  12. Apr. 2020

  • 0

Jučer je papa Franjo, uz maleni broj vjernika, predvodio pobožnost Križnog puta na praznom Trgu svetoga Petra. Tako je to u doba koronavirusa. Veliki je petak, dan kada se komemorira muka, agonija i smrt Isusa Krista, jedini dan u godini kada nema mise. Bog je, u osobi Sina, kojeg muslimani časte kao proroka, umro na križu, na mjestu koje se zove Golgota, kod starog Jeruzalema. To je, za sve kršćane, bez obzira koji liturgijski kalendar slijedili, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan.

Sutra će katolici, grkokatolici, protestanti (luterani, anglikanci, baptisti, pentekostalci i mnogi drugi) slaviti Uskrs, najvažiji blagdan kršćanstva, premda i sam ostajem zapanjen kada razmišljam o Božiću, blagdanu koji me isto cijelog obuzima jer postajem svjestan da je Bog, kroz Isusovo utjelovljenje, postao jedan od nas. Iduće nedjelje Vaskrsenje Hrista će proslaviti pravoslavna braća i sestre.

Svjestan sam da mnogim našim čitateljima pojam Uskrsa nije jasan, slaba nam je religijska kultura, podjednako je tako slabo obrazovanje kod kršćana kada je riječ o tajnama vjere i o blagdanima kod muslimana ili jevreja. Otkako sam objavio knjigu ''U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo'' (VBZ) intenzivno razmišljam o tomu što ću napisati u povodu drugog nastavka serije (''U što vjerujemo mi koji u Boga vjerujemo''), jer sam kršćanin, k tomu i teolog, a zbog potrebe da se oglasim o svetkovini Uskrsa.

Svetkovina Uskrsa dozvoljava nama kršćanima da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i položen u grob, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada kad se pokušavamo iskoprcati iz političkih, kaznenih i kojekakvih zavrzlama.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba (Bog otac, Sin, Duh Sveti)… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Isus se, kažu teolozi, posve podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svjetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše poda moć da postanu djeca Božja. Dakle, tko je i što je On nama (nama vjernicima kršćanima), vama muslimanima, jevrejima, vama koji pak vjerujete na neki drugi način, a osobito vama koji ne vjerujete ali pratite što radi tamo neki papa Franjo, neki patrijarh Bartolomej?

Krenimo ovako: da je Bog dobar, kažu mnogi, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Mala djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama… Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma: ''Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga'', za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.

Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama kršćanima nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja apostol Pavao: ''Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša'', te dodaje: ''Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi'' (1. Kor 15,14.19). Uskrs je blagdan naše istine – pravde.

Od uskršnje zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga je dana naše uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne samo da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te da u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.

Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svom ''prelasku'' između Zemlje i Neba (usp. Heb 10, 20).

Ja, teolog, kažem: nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je treći dan napustio grob.

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala. Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija.

Istinite su i stvarne riječi psalma: ''Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost'' (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je jer je i u ''podzemlje'' stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).

Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.

Ako je svojim uskrsnućem Isus Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i na svakom mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tome razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je ponekad izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označava stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno s onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Uskrsnuli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti koju je on sam slijedio, do smrti na križu – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).

Od vremena Makabejaca postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, nekakvi tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora. Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo ipak zaboraviti da uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmetom kršćanskih teoloških tumačenja.

Da li su doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bila kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ta činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom, koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima (''trpio pod Poncijem Pilatom'', kako kršćani svakodnevno ponavljaju izgovarajući svoj osnovni Credo).

Kršćani se ne bi trebali bojati razmotriti mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu, te da je, u konačnici, njegova mučenička smrt imala i posebno značenje u kontekstu borbe za oslobođenje Izraela.

Preostaje mi jedino da ponovim riječi apostola Petra: treba znati opravdati/pojasniti svoju vjeru.

Uskrs i uskrsna poruka su središnje mjesto moje kršćanske vjere. Najveća Isusova pobjeda i prelazak iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život otvara jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva gdje se Njegovo uskrsnuće pokazuje kao najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina.

Uz želju da uskrsno vrijeme donese radost obiteljskog i vjerničkog zajedništva želim da ovaj Uskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja te ''ljubavi nehinjene, velikodušne i dobrostive'', koja neće ''nikada prestati'' (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).

Tomáš Halík, r. 1948., profesor sociologije na Karlovu sveučilištu u Pragu, u tekstu koji nam je ovih dana posredovao fra Franjo Ninić iz Tuzle kaže da ovo vrijeme praznih crkava ''simbolički ukazuje Crkvama na njihovu skrivenu prazninu i na moguću budućnost koja bi mogla nastupiti, ako ozbiljno same ne pokušaju pokazati svijetu potpuno drukčije lice kršćanstva''.

Prečesto smo, kaže Halík, ukazivali da se ''svijet'' (drugi) mora obratiti, umjesto što smo ukazivali na naše vlastito ''obraćenje'' – i to ne samo na ''poboljšanje'', nego na preokret od statičnoga ''biti kršćanin'' prema dinamičnome ''kršćanin postajati''.

Kaže ovaj svećenik da ga već dugo vremena različiti oblici Crkve podsjećaju na hladne i raskošne nadgrobne spomenike mrtvoga Boga te da današnje vrijeme civilizacijskih promjena zaziva jednu novu teologiju sadašnje povijesti i novo razumijevanje Crkve.

Ovo vrijeme pandemije I praznih crkava je možda šansa da siđemo u dubine misterija Kristova uskrsnuća i da tražimo novi identitet kršćanstva u svijetu koji se pred našim očima radikalno mijenja.

Ja, koji ne živim sada u Bosni i Hercegovini ali imam srce za Bosnu i Hercegovinu kod ovog Uskrsa želim društvo i crkve bez zatucanosti, bez nasilja, bez laži i fanatizma, bez nepravdi, bez samodopadnosti i egocentrizma. Što se mene tiče, moram umrijeti sebi i roditi se nanovo da svima budem brat.

Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila ona koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca.

I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog. Dijalogizirati je priznati raznolikost, to znači priznati drugoga. Priznati i Hrvata koji mi ide na živce, zagrliti Srbina i Bošnjaka. Jedino se tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni. Neka nama kršćanima ovaj Uskrs bude prilika da barem u tome porastemo. Jedan moj dobar drug, Bošnjak i muslimanski teolog, nedavno me je podsjetio da je važno biti čovjek da bi drugi mogli biti ljudi.

loading...

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...