Nizozemski znanstvenik Mathieu Ossendrijver s Humboldtovog sveučilišta u Berlinu zaključio je na temelju analize pet glinenih pločica iz drevnog Babilona da su Babilonci osmislili apstraktni oblik geometrije (trapezoid) kako bi pratili nepravilno kretanje planeta. Tako su izračunali da se brzina Jupitera mijenja s vremenom.

Razlog promatranja upravo Jupitera leži u tome što su ga povezivali sa svojim vrhovnim bogom Mardukom.

Ovo je vrlo važno jer se do sada smatralo da su takve tehnike prvi uveli Evropljani u 14. stoljeću, a da su se babilonski astronomi služili isključivo aritmetičkim konceptima.

Babilon je bio antički grad u Mezopotamiji, blizu današnjeg grada Al Hillah u Iraku. Babilon je bio glavni grad Babilonskog Carstva. Ime mu je nastalo prema akadskoj riječi Babilu, što znači „Božja vrata”, a koja je bila prijevod sumerskog imena za grad, Kadingirra. Babilon je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2019. godine jer su „njegovi ostaci, vanjske i unutarnje gradske zidine, vrata, palače i hramovi, jedinstveno svjedočanstvo jedne od najutjecajnijih carstava drevnog svijeta. Sjedište uzastopnih carstava, pod vladarima poput Hamurabija i Nabukodonozora II., Babilon predstavlja izraz kreativnosti Novobabilonskog Carstva na svom vrhuncu. Povezanost grada s jednim od sedam svjetskih čuda antike (Viseći vrtovi Semiramide), također je inspirirala umjetničku, popularnu i vjersku kulturu na globalnom nivou.

Pretpostavlja se kako je Babilon bio najveći grad na svijetu od oko 1770.-1670. pr. n.e., te ponovno oko 612.-320. pr.n.e.

Također, bio je prvi grad koji je imao više od 200.000 stanovnika.

Babilon je imao pravokutnu osnovu opasanu bedemima, a od devet gradskih vrata najpoznatija su Ištarine dveri ukrašene sa 575 reljefnih lavova, zmajeva i bikova.

U grad je vodilo devet širokih ulica i u njemu je bilo više hramova; najznačajniji je onaj boga Marduka, glavnoga božanstva, zaštitnika Babilona, te hramovi Ninmahe, božice Ištar, Belit-Nine, Adadov i Šamašov. Među palačama se izdvaja ljetna palača Nebukadnezarova, udaljena oko 3 km od centra grada. Danas je ovo veliko područje nepregledna gomila krhotina, pijeska i opeke, čiju sumornu jednoličnost remete palme datulja i iskopine. Jedini čovjek koji živi unutar drevnog grada čuvar je ruševina i malog muzeja pod upravom Iračkog odjela za starine.

Ruševine danas potvrđuju istinitost proročanstva o Babilonu koje je prije 2.700 godina napisao prorok Izaija:

„Nikada se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati. Počivat će ondje zvijeri pustinjske“.

(SB)