DRAGO PILSEL / MOJ STAV: Kardinal Vinko Puljić je kao i Stepinac propustio osuditi ustaške zločine!

Bez obzira na ljudske račune ti, Vinko Puljiće, moj brate u Kristu, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca. Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti komunistima… Srbima, Bošnjacima? Moramo!

  • DRAGO PILSEL - Moj stav

  • 09. Maj 2020  09. Maj 2020

  • 2

Piše: Drago Pilsel (Slobodna Bosna)

Digla se kuka i motika na vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, kada su sarajevski mediji razglasili jednu popriličnu staru vijest. Naime, biskupi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na zajedničkom zasjedanju 2. marta ove godine u Banjoj Luci, dogovorili su da kardinal Puljić predvodi misu u okviru komemoracije na Bleiburškom polju. Nitko tada u Sarajevu nije ni pisnuo ni graknuo, možda zato što je Puljić već služio takvu misu na bleiburškom polju: 14. maja 2005. kada se komemorirala 60. godišnjica tih posljeratnih stradanja. Tada je vrhbosanski nadbiskup apelirao da se zaustavi “manipuliranje sa žrtvama”.

Izdvajam ove tadašnje njegove riječi: “Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima. Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost…”.

Dalo bi se, dakako, raspraviti o tome da kardinal Puljić smatra da je svim bleiburškim žrtvama “obješena krivica koju nisu počinili”. Bilo je onih itekako krivih u toj nepreglednoj koloni koja je bježala pred partizanima iz Hercegovine i drugdje (dabome i iz Sarajeva), preko Zagreba.

Ja ću u ovoj kolumni, jer sam upućen u tematiku i jer poznajem jako dobro narativ “obaju strana”, pojasniti u čemu je prijepor i, osobito, ono što bi mladi i možda neupućeni čitatelji trebali znati o slučaju koji se kolokvijalno, u narativu kojem je započela ustaška emigracija, poznaje kao “Bleiburška tragedija”.

Prvo da završim s nekim uvodnim napomenama. Zašto je Vinko Puljić izabran da predvodi misno slavlje na Bleiburgu ove 2020. godine odnosno kod 75. godišnjice? Po svemu sudeći zato što se na “važnim obljetnicama” na Bleiburg poziva neko istaknutije biskupsko ime ali, u to ne sumnjam, zato da se Vinka Puljića i na ovoj, za mnoge Hrvate katolike, važnoj prigodi, počasti imajući u obzir što se ovog septembra oprašta od funkcije aktivnog nadbiskupa zaduženog za vrhbosansku nadbiskupiju.

Neka mi ovdje bude dozvoljeno ispraviti jedno nedovoljno poznavanje funkcioniranje Katoličke crkve i njene hijerarhije. Reče častan gospodin Jakob Finci, negodujući zbog te nadolazeće “bleiburške mise”, da je Puljićeva “kardinalska karijera pri kraju”. Pojasnimo da, predma (nad)biskupi idu u mirovinu po sili crkvenog zakona kada navršavaju 75. godina, oni ostaju kardinali doživotno (što Finci i kaže), ali gube pravo ulaska u konklavu na kojoj se bira budući Papa tek kada napune 80. godina. To znači da će Vinko Puljić imat pravo nakon umirovljenja još punih pet godina birati Papu.

Elem, ta “bleiburška” misa odnosno komemoracija, dakako, od mnogih (pa i od mene) osporena jer se tamo vrlo često veličalo i veliča ustaška vojska (zbog čeka je došlo i do žestokog negodovanja austrijskih biskupa koji su otkazali gostoprimstvo hrvatskim biskupima), pa i tako što se nakon mise polažu vijenci i u ime Republike Hrvatske i u ime parapolitičkih organizacija HDZ-a BiH i to na spomeniku koji stoji desno od oltara, pak podignut je “u čast i slavu poginule Hrvatske vojske” (a tamo nije kapitulirala, ako vijenac polaže bilo tko u ime Republike Hrvatske – Hrvatska vojska, već su oružje položili ostatci razularene bande ustaških zločinaca), odlučeno je (na sastanku organizatora i pokrovitelja komemoracije - Hrvatskog Sabora), da se zbog krize izazvane koronavirusom održi treće subote u maju, 16. maja, u Bleiburgu, Zagrebu i Sarajevu.

Pojasnimo: Vinko Puljić ne može slaviti misu na bleiburškom polju, ne daju to austrijske vlasti, zagrebačka katedrala je zatvorena zbog posljedica potresa, elem, preostalo je da kardinal služi tu misu u vlastitoj, sarajevskoj katedrali i to je izazvalo pobunu od strane visokih političara, među kojima su i članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić, b-h antifašista i drugih.

Predsjednik Sabora RH, Gordan Jandroković, po završetku sastanka s organizatorima komemoracije, predstavnicima Počasnog bleiburškog voda te Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (institucija u kojoj participiraju obje biskupske konferencije) reče da “neće biti političkih govora”, da će se “komemorirati žrtve”, ljudi “koji su brutalno ubijeni i mučeni bez suda od strane jugoslavenskog komunističkog režima”.

Program će započeti polaganjem vijenaca na groblju u Bleiburgu i molitvom tamošnjeg svećenika u nazočnosti hrvatskog ambasadora u Austriji Danijela Glunčića. Na Mirogoju (glavnom zagrebačkom groblju) bi se održala molitva i položili vijenci. Umjesto na Bleiburgu, misa će se održat u sarajevskoj katedrali i vodit će je kardinal Vinko Puljić.

U ovoj medijskoj polemici, bojim se, griješe sve strane. Ali, ponajprije, griješi Crkva koja nije znala na vrijeme sve potanko pojasniti nego sada, ad hoc, u njeno ime, glavni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević u polemičkom tonu kaže kako ga “žaloste prijepori koji su se pojavili zbog najave mise u Sarajevu za bleiburške žrtve jer je to zamišljeno isključivo kao čin molitve za pokojne bez bilo kakvih ideoloških natruha”, odnosno da mu je “žao što i nakon 30 godina od dolaska demokracije na ove prostore i svega onoga što nam se događalo u nedavnom ratu ima onih koji bi, umjesto da se distanciraju od svih zločina, željeli nas vratiti u vrijeme jednoumlja kada je vladala samo jedna partija i postojala smo jedna istina koju odredi ta partija”.

I upravo je tu problem: u distanciranju od svih zločina. Sasvim sigurno da Vinko Puljić nije kriv za ustaške zločine (premda svi mi, recimo mi Hrvati, nosimo moralnu krivicu onako kako ju je 1946. opisao Karl Jaspers govoreći Nijemcima), ali je propustio, kao i Stepinac, osuditi ih.

Da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nakon poraza ustaških, da ne bude nikakvih zabuna – kvislinških snaga, ogradio od njenih zločina i jasno ih osudio, da je poslušao monsinjora Svetozara Rittiga (koji je bio Bogu odani čovjek i prešao je na stranu partizana pa je kao takav bio čovjek od velikog povjerenja maršalu Titu) i koji se požalio što Stepinac nije rekao “makar jednu pravu riječ o ogavnim ustaškim zločinima”, gotovo je sigurno da bi Tito drugačije postupio. Možda ne bi došlo ni do uhićenja ni do montiranog procesa nadbiskupu Stepincu.

Osim toga, Vinko Puljić sasvim solidno poznaje povijest i zna da sjedi na stolici na kojoj je sjedio i ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić koji je bio veliki poklonik ustaša i Poglavnika, veliki pobornik NDH, potpuno slijep na užasne zločine ustaša i nacista počinjene njemu pred nosom, ne samo prema Jevrejima i Srbima, već i prema Hrvatima i muslimanima-Bošnjacima!

Problem je, ponavljam, u tom nejednakom tretmanu žrtava! Crkveni prvaci ne pokazuju istu mjeru sućuti prema žrtvama ustaškog terora, počevših od onih u ustaškom logoru smrti u Jasenovcu, i prema onim žrtavama partizanske odmazde koja je nastupila, NE NA BLEIBURGU (što namjerno naglašavam), već dan nakon toga, kada su hrvatske snage i mnogi civili (bilo je tu i vojnika Nijemaca, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Rusa i drugih) prebačeni natrag na jugoslavenski prostor.

Većina tih svirepih ubojstava u režiji partizana su se dogodila na teritoriju Slovenije. I to nije nikakva ustaška propaganda nego smo se 2007. organizirali, mi hrvatski antifašisti, i donijeli smo korektnu monografiju - “Bleiburg” u kojoj su prilozi napisali eminentni stručnjaci kao što je bivši predsjednik Ivo Josipović i u kojoj se kazala istina “o Bleiburgu” a dio te nepobitne istine je da su ti post-beliburški osvetnički masakri od strane Titovih partizana ogromna i neizbrisiva mrlja na časnoj, hrabroj i potrebnoj Narodno-oslobodilačkoj borbi.

Mogao bih stranice i stranice puniti sa tim podacima, kao i sa narativom ekstremne hrvatske neoustaške desnice koja stvara “mit o nevinosti bleiburških žrtava” (zar je Maks Luburić, šef koncentracijskog logora Jasenovac, koji se nalazio na čelu zbijega koji je išao iz Zagreba prema Bleiburgu - nevin?!), ali pošto čujem da Bleiburg i Sarajevo (BiH) “nemaju veze” (a što ćemo onda, recimo, s ocem književnika Ivana Lovrenovića?), što nije istina, dapače, vrijeđa žrtve, spomenimo makar onih četerdesetak golobradih muslimana iz Ilidže koji su ustaše pokupili sa sobom i od kojih se nitko nakon te krvave druge polovine maja 1945. nije živ vratio kući! Svatko od tih mladih i, naglasimo, neđužnih muslimana, pokupljenih od rabijatnih ustaša, umoren je od bijesne partizanske ruke. Nikakvo ispitivanje, nikakvo suđenje… metak i adio!

Misa u sarajevskoj katedrali će se održati. Nju ne može zabraniti nikakva politička sila. Ali upućujem kardinalu Vinku Puljiću jednu duboku i iskrenu kršćansku molbu, upućujem mu moj ljudsko-pravaški, humanistički i ekumenski vapaj: neka ta misa za žrtve onih koji su pali od osvetničke partizanske ruke, ali i kao žrtve ustaškog ludila (jer su ustaše, premda su nacistički šefovi kapitulirali u noći sa 8. na 9. maja, nastavili ratovati s partizanima sve do kapitulacije pred engleskim trupama 15. maja 1945. na Bleiburškom Polju, u austrijskoj Koruškoj, nadomak granice sa Slovenijom), bude slavljena u duhu pomirbe i kajanja.

Ja, Drago Pilsel, unuk jednog ustaše i jednog gestapovca, dapače, sin čovjeka koji je u Buenos Airesu bio tjelohranitelj zloglasnog Poglavnika Ante Pavelića, štoviše, netko tko je u mladosti bio indoktriniran ustaškom ideologijom, kao uvjereni antifašist, kao netko tko ima teološko obrazovanje i vjeru u milosrdnog Boga koji nam je dao svog Sina, Isusa Krista, da na križu otkupi sve grijehe svijeta, molim kardinala Vinka Puljića da kod te mise i kod propovijedi u toj misi 16. maja ima na umu riječi blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića te svih ostalih biskupa koji su potpisali pismo donešeno 1. maja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata.

Tamo su rekli i ovo: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Pogađati nevine nepravdom ne može odobriti ni jedna iskrena savjest. Ako katolike smeta što se šutjelo o partizanskim zločinima, vjerodostojnost njihove molitve neće biti osigurana tako da se nastavi šutnjom, dapače, kao u slučaju Jasenovca, negiranjem ili drastičnim umanjivanjem broja žrtava ustaškog terora.

Vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić, koji je to postao voljom svetog pape Ivana Pavla II. ne smije zaboraviti krucijalne riječi toga poglavara Katoličke crkve: “Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode (…) I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” (Propovijed 11. septembra 1994., Zagrebački hipodrom).

Bez obzira na ljudske račune ti, Vinko Puljiće, moj brate u Kristu, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca. Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti komunistima, ali i Srbima, Bošnjacima, svima ostalima? Moramo! Ali moramo i od njih tražiti oprost.

Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

loading...

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...