OVAKVIMA ĆE ODRŽATI MISU: Najbrutalniji ustaša iz Hercegovine bio je poznat po klanju beba, a kada je 1945. došao u Sarajevo uslijedio je HOROR!

28. marta 1945. godine, prema naređenju ustaškog upravitelja Sarajeva Maksa Luburića, obješeno je na Marijin Dvoru 55 građana Sarajeva. Bilo je to točno sedam dana uoči bijega ovog zločinca pred partizanskim jedinicama koje su nadirale u grad. Od 18. februara do 4. aprila Luburić je sa svojim ustašama provodio najgori teror nad građanima Sarajeva te pobio najmanje 783 stanovnika Sarajeva.

  • Jeste li znali

  • 13. Maj 2020  13. Maj 2020

  • 2

Maks Luburić bio je ustaški oficir i gotovo cijeli rat zapovjednik sistema koncentracionih logora među kojima je najveći koncentracioni logor Jasenovac. Zbog svoje umiješanosti u brojne ratne zločine stekao je reputaciju najbrutalnijeg među ustaškim zapovjednicima.

Prije rata Luburić je bio poznat kao obični kriminalac i kažnjavan radi raznih krivičnih djela. Iz originalnog temeljnog policijskog lista, a koji je pronađen kod zagrebačke policije, vidi se, da je Luburić presudom od 7. septembra 1929. bio kažnjen sa 2 dana zatvora radi skitnje, a presudom Okružnog suda u Mostaru od 5. decembra 1931. sa 5 mjeseci strogog zatvora radi pronevjerenja svote od 8.305. dinara na štetu Javne berze rada u Mostaru, pa još jednom hapšen radi ponovnog djela pronevjere. Luburić je bio obična skitnica i zazirao od svakog poštenog rada, pa kad je Ante Pavelić pobjegao u emigraciju, pošao je on za njim i prošao obuku u raznim ustaškim logorima u Mađarskoj.[

Ime „Maks“ Vjekoslav Luburić dobio je od svog dugogodišnjeg prijatelja Jure Francetića prilikom boravka u ustaškom kampu Janka Pusta.

Povratak u domovinu

Nakon invazije sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu, Luburić je na svoju inicijativu doputovao u novoproglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku, da bi se pridružio ustaškom režim i postao je deo Pavelićevog užeg kruga.Iako nije posedovao nikakvo vojničko obrazovanje, kao član užeg Pavelićevog kruga postavljen je za pukovnika Ustaške vojnice. Predvodio je ustaške napade na srpska sela u Slavoniji i Krajini u aprilu i maju 1941. i prouzrokovao krvoproliće ogromnih razmjera koje je dovelo do toga da čak Nemci i Italijani intervenišu povodom „ponašanja prema civilima“. Grupe Ustaške vojnice pod njegovim zapovjedništvom su bile odgovorne za prva masovna ubistva počinjena nad Srbima, u Gudovcu, Veljunu i Glini.

Luburić je bio osnivač, a poslije pogibije Mije Babića, i komandant koncentracionih logora u NDH, a od kraja 1941. je zapovijedao Ustaškom odbranom, koji je bio III odsjek Ustaške nadzorne službe. Ustaška odbrama, kasnije preimenovana u Ustaški obrambeni strug je učestvovao u operacija protiv četnika i partizana, i takođe je upravljao koncentracionim logorima i sprovodio masovan teror. Projektovao je sistem koncentracionih logora Jasenovac, sopstvenom inicijativom dok je bio u egzilu, onda je objavio svoj plan u septembru 1941. Bio je njegov prvi komandant. Nada Tanić Luburić, njegova polusestra, je bila zadužena za ženski logor Nova Gradiška. Kasnije se udala za Luburićevog štićenika Dinka Šakića. Zbog te uloge Luburić je stekao reputaciju najkrvoločnijeg i najbrutalnijeg od svih ustaških zapovednika.

alt

(Maks Luburić u Jasenovcu)

Jedno od najstrašnijih svedočenja o dešavanjima u logoru Jadovno, koji je također posjećivao Luburić, dao je 1942. godine ustaša Joso Orešković koga su zarobili partizani. „Instruktor“  Luburić tjerao ga je da prođe „vatreno krštenje“, motivišući to time da treba Hrvatsku očistiti od „kuge“, tačnije Srba i Jevreja…

"Luburić je izvadio nož i ubio dijete, govoreći pri tome: Evo kako se to radi. Kada je dijete zaplakalo i briznula krv, zavrtjelo mi se u glavi. Umalo nisam pao. Prihvato me je jedan od ustaša. Kada sam malo došao sebi, Luburić mi je naredio da podignem desnu nogu. Pod nju je podmetnuo drugo dijete. Zatim je naredio: tuci. Udario sam nogom i smrskao djetetu glavu. Luburić mi je prišao, potapšao po ramenu i rekao: Bravo, ti ćeš biti dobar ustaša.“

Vrhovni je nadzor nad svim logorima Jasenovca Ante Pavelić je povjerio Vjekoslavu Luburiću. Za sav svoj rad Luburić je bio samo njemu odgovoran. Pavelić je visoko cijenio njegove ustaške sposobnosti, da ga je konačno imenovao ustaškim generalom. Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta na mjesec i zadržao se tamo samo nekoliko dana, no i u to kratko vrijeme počinjao je toliko zločina, da su zatočenici strepili, kad su čuli da je „navratio“ u Jasenovac. On je znao kada će stići novi transporti zatočenika, pa je htio da sazna zašto pojedini zatočenik dolazi u Jasenovac.

Strašni su bili njegovi prvi „raporti“, kad je preuzimao zatočenike u logor, njegovo urlikanje i kletve, koje je popraćivao šamarima, kundačenjem, mecima iz revolvera ili rezanjem grkljana. Obilazeći logorom vrebao je, ne bi li otkrio kakav prekršaj „logorske discipline"; ne bi li opazio da koji zatočenik kunja od slabosti, starosti ili bolesti, te radi toga na čas zastaje na radu; ne bi li opazio da koji gladan zatočenik traži kakav otpadak hrane ili ne vrši prema njemu propisani ustaški pozdrav. Odmah bi se na tom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili nož stupili u akciju.

Po nalogu Pavelića početkom 1942. otišao je u Hercegovinu, a 9. oktobra 1942. Luburić je u Jasenovcu gdje je priredio svečanost, te je ustašama podijelio zlatne i srebrne medalje, koje im je Pavelić namijenio kao nagradu „za zasluge“. Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi „dužnosnici“, održao govor i prema iskazu jednoga svjedoka rekao doslovno ovo:

.. i tako smo vam mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali i više ljudi nego osmanlijsko carstvo za cijelo vreme boravka Turaka u Evropi.

— Maks Luburić

 
Dolazak u Sarajevo

Pukovnik Vjekoslav Maks Luburić boravio je u Sarajevu od sredine februara 1945. sa zadatkom da stvori atmosferu straha među lokalnim stanovništvom, sprovodeći teror nad njim uz pomoć grupe ustaša iz Luburićeve pratnje, kako bi se spriječila oružana pobuna u gradu, koja bi spriječila izvlačenje njemačkih snaga od Višegrada, preko Sarajeva, prema Bosanskom Brodu. Luburić je 18.februara 1945. organizirao u Sarajevu "Stožer pukovnika Luburića". a koji je imenovao prijeki ratni sud.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervirao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, a zatim je prešao u vilu zvanu »Folkert« ili »Berković« u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana »Gradski podrum«. Te zgrade su preko noći postale »kuće užasa«.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru »Stožera«, »Sudova« i »Branitelja« sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu Ivana Klikića, zato što se je »ogriješio« o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama. 

alt
Obješene Sarajlije

Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana.

Bilo je tu i muškaraca i žena, omladine i staraca. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. marta 1945. godine, objavljeno je: »Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata«. Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. 

Na Marijin-Dvoru su obješeni: Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.

29. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem »pomilovani« odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. S takvim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju »zakonitu rabotu«, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

alt
OGLAS "priekog ratnog suda stožera pukovnika Luburića - Sarajevo" kojim se građani Sarajeva osuđuju na smrtne i zatvorske kazne, od 29. III 1945.

Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili »Berković«. Ta zgrada je bila čuvana načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika. Ali to nije moglo da prikrije boli. U ovoj »kući užasa« pronađena su stravična svjedočanstva. U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuvanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački čavli, dlijeta, razna kliješta itd. — predstavljali su sredstva za mučenje. Izgleda to je bio jedini alat kojim su Luburić i njemu slični gradili NDH. Na presudama je jasno pisalo: »Kazna smrti strieljanjem«. Zar su svi ovi »rekviziti« bili potrebni za strijeljanje? Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene. 

alt
Žrtve iz "Luburićevog stana"

Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su takođe bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.

alt
Ekshumacija žrtava na Darivi

Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva (oko 460), koji su u travnju 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su otišli direktno u Gradinu na likvidaciju. Nisu ni došli u logor Jasenovac. Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale uništiti što više tragove svojih zločina.

altEkshumacija žrtava na Darivi

Nakon rata

I Luburić je u proljeće 1945. bježao na Bleiburg, no nije upao u ruke pravde, nego se uspio probiti najprije prema teritoriji koju su kontrolisali Amerikanci, da bi se poslije rata nastanio u Francovoj Španiji. U augustu 1950. Luburić je objavio proklamaciju u nekim hrvatskim emigrantskim novinama u Čikagu u kojoj zahtijeva da ni jedan Hrvat ne smije da bude vojnik tuđe, nehrvatske armije. Nakon toga je otputovao u Hamburg da bi osnovao regrutni centar Pavelićevih ustaša. Luburić je bio aktivan na zapadu u raznim emigrantskim organizacijama u Španiji, Švedskoj, Njemačkoj, Kanadi kao i u mnogim drugim zemljama. U borbi za prevlast u emigraciji razišao se sa Pavelićem 1955. i isključen je iz ustaškog pokreta. Prema izvorima CIA iz Buenos Airesa, Luburićev posao u Njemačkoj je dobio blagoslov britanskih vlasti. Bio je veza između ustaša u NDH i preporoda ustaškog pokreta kao terorističke organizacije u poslijeratnom dobu, stvarajući 1957. godine organizaciju Hrvatski narodni odpor ili HNO. 

U Španiji se krio pod imenom Visente Peres Garsija. Bio je koordinator terorističkih napada širom Evrope, sa ćelijama u Švicarskoj, Austriji, Švedskoj, Nemačkoj, Španiji i nekoliko misterioznih ulazaka u samu Jugoslaviju. Zbog svoje aktivnosti, Luburić je na sebe privukao pažnju i jugoslovenske tajne službe koja je nastojala da ga ubije. Maksa Luburića ubio je agent Udbe Ilija Stanić, nakon što se uspješno infiltrirao u HNO. Ubijen je u svojoj vili u Španiji 20. aprila 1969, tako što mu je čekićem razbijena glava.

(D.H.)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...