POLITIČKA LEKCIJA PLENKOVIĆU I GRLIĆU RADMANU: Zašto Hrvatska podržava Viktora Orbana, koji im želi oteti Slavoniju

Malo je koja zemlja toliko blagonaklona i snishodljiva prema režimu Viktora Orbana kao Hrvatska. Verbalni rat na relaciji Bruxelles - Budimpešta traje već nekoliko godina, a Evropska komisija i Evropski parlament pokrenuli su nekoliko postupaka protiv Orbanove vlade.

  • Regija

  • 18. Maj 2020  18. Maj 2020

  • 0

Potrebno je objasniti i čudnovatu benevolentnost vlade Andreja Plenkovića prema sitnim, ali vrlo upornim, provokacijama iz samog vrha vlasti susjedne države.

Malo je koja zemlja toliko blagonaklona i snishodljiva prema režimu Viktora Orbana kao Hrvatska. Verbalni rat na relaciji Bruxelles - Budimpešta traje već nekoliko godina, a Evropska komisija i Evropski parlament pokrenuli su nekoliko postupaka protiv Orbanove vlade, optužujući mađarskog čelnika za uzurpaciju vlasti i derogaciju demokratskih standarda. Hrvatska je, međutim, u sporovima Budimpešte i Bruxellesa uvijek čvrsto stajala uz Orbanov režim, piše Express.hr.

Na svim raspravama u Evropskom parlamentu proteklih godina o stanju u Mađarskoj HDZ-ovi europarlamentarci bili su ili suzdržani ili su glasali protiv rezolucija koje osuđuju postupke mađarskih vlasti. Nakon što je nedavno Orban zbog korona-krize suspendirao parlament na neograničen rok i preuzeo apsolutnu vlast, čime je Mađarsku de facto isključio iz društva demokratskih država, više od pola članica EU potpisalo je izjavu kojom izražavaju zabrinutost da bi vanredne mjere mogle ugroziti vladavinu prava i demokratiju u EU.

Hrvatska je i tad ostala po strani, kao što se ni HDZ nije pridružio liderima 13 članica Europske narodne stranke (EPP), koje su zbog degradacije vladavine prava u Mađarskoj pozvale na isključenje Orbanova Fidesza iz svojih redova, pa je i Orbanov šef diplomacije Péter Szijjártó prije nekoliko sedmica javno zahvalio Hrvatskoj što se nije priključila “međunarodnom liberalnom mainstreamu” u napadima na Mađarsku.

No, osim zahvala, iz Mađarske Hrvatskoj, koja čini sve kako bi zaštitila svoju sjevernu susjedu i njenog autokratskog čelnika, redovno stižu i provokacije i nova poniženja. Ovih je dana Orban, uz Facebook čestitku maturantima koji pišu ispite iz historije, ponovno objavio kartu "velike Mađarske", koja obuhvata velike dijelove Hrvatske. I to, naravno, nije prvi put.

Krajem prošle godine objavio je fotografiju stranačkog sastanka ispod karte "velike Mađarske", a nekoliko mjeseci ranije Orbanova kancelarija opet je objavila historijsku kartu "velike Mađarske", na kojoj joj pet ruku otima teritoriju i stanovništvo, čime se sugerira da su veliki dijelovi Hrvatske zapravo oteti Mađarskoj.

Orban je svojedobno, nakon što je drugi put postao premijer, povodom mađarskog preuzimanja predsjedanja Evropskom unijom, u atriju sjedišta Unije u Bruxellesu dao izvjesiti golemu kartu "velike Mađarske" iz 1848., što je izazvalo brojne osude iz susjednih zemalja.

Hrvatska je, međutim, redovno osuđivala slične geografske karte Italije proširene na Istru, Rijeku i Dalmaciju, koje su anonimci dijelili na društvenim mrežama, a istodobno je prešućivala velikomađarsku kartografiju, iako je ona dolazila iz samog mađarskog državnog vrha.

Hrvatska, drugim riječima, Orbanovu "veliku Mađarsku" nikad nije shvatala ozbiljno, iako bi trebala. Orbanovo razmetanje kartama "velike Mađarske" predstavlja, zapravo, nastavak političke instrumentalizacije Trianonskog mirovnog ugovora iz 1920., kojim je Mađarska ostala bez oko 60 posto teritorija i 40 posto stanovništva prijeratne Ugarske.

Ta je teritorija podijeljena između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunije, a više od tri miliona Mađara ostalo je živjeti izvan mađarskih granica, zbog čega se Trianonski ugovor u Mađarskoj opravdano smatra velikom nepravdom.

Međutim, Orbanov režim pretvorio je Trianonski ugovor u nacionalni mit i svojevrsni alibi za agresivnu ekspanzionističku politiku u susjedstvu, zanemarujući niz historijskih činjenica koje moramo imati na umu kada govorimo o sporazumu koji su tadašnji saveznici potpisali sa Mađarskom u palači Trianon u Versaillesu.

Takav je sporazum rezultat poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, a na teritoriji Austro-Ugarske stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS, ali i politike žestoke mađarizacije koju je Budimpešta nametnula narodima koji su živjeli u Ugarskoj od 1867. godine, pa i Hrvatima. Iako Orban poistovjećuje Ugarsku sa Mađarskom, te dvije zemlje nisu isto.

Ugarska je, za razliku od Mađarske, bila multinacionalna zajednica, koja je u svojim granicama okupljala više naroda. Međutim, Orban čini sve kako bi oživio duh “trianonske tragedije”, koja je postala jedan od centralnih motiva njegove političke propagande i jedan od glavnih izvora njegove političke moći u zemlji.

Velikosrpski nacionalizam dobio je u drugoj polovini osamdesetih Memorandum SANU-a, koji je uvjeravao kako su Srbi u tadašnjoj Jugoslaviji bili politički, društveno i ekonomski diskriminirani, što je kasnije poslužilo kao opravdanje za agresivne ratove koje su Srbi od 1991. do 1999. godine vodili u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Orban je svoj memorandum, kojim opravdava svoju politiku, pronašao upravo u Trianonskom ugovoru, kojeg je prije nekoliko mjeseci, povodom 100. obljetnice potpisivanja tog ugovora, nazvao “smrtnom presudom” Mađarskoj. Orban je dao cijelu Mađarsku oblijepiti džambo plakatima na kojima građane obavještava o “trianonskoj tragediji”, dok ured za komuniciranje mađarske vlade, uz kartu "velike Mađarske", objavljuje članke na engleskom jeziku u kojima se tvrdi kako je Trianonski ugovor uništio mađarsko društvo, privredu i politički sistem.

Orban je po dolasku na vlast prije deset godina dan proglasio novi državni praznik - Dan nacionalnog jedinstva, upravo u znak sjećanja na 4. juna 1920. godine, kada je potpisan za Orbana tragični Trianonski ugovor. Ovdje možemo povući paralelu s italijanskim Danom sjećanja na žrtve egzodusa i fojbi, koji se u Italiji obilježava od 2004. godine.

Riječ je o sličnom narativu kao i u mađarskom slučaju, kojim se Italija, uz instrumentalizaciju žrtava fojbi i egzodusa, pokušava predstaviti isključivo kao žrtva Drugog svjetskog rata, pri čemu se ciljano potiskuje i zanemaruje italijanska odgovornost za fašizam i Drugi svjetski rat.

Taj je narativ u Italiji ujedinio populističkog postfašistu Mattea Salvinija, narodnjaka Antonija Tajanija i bivšeg komunistu Giorgija Napolitana, a zbog njega se danas u Italiji komemoriraju žrtve fojbi i egzodusa, ali ne i žrtve fašizma, čime italijanski nacionalisti posljedično dovode u pitanje i granice uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoče recentno italijansko veličanje osvajača Rijeke Gabriellea D’Annunzija kao osloboditelja i Tajanijevo svojatanje Istre i Dalmacije na komemoraciji u Bazovici.

I Orban žali nad gubitkom “dvije trećine mađarske teritorije”, iako u velikom dijelu nije riječ o teritoriji kojai je oduzeta Mađarskoj nego o teritoriji koja je vraćena onima kojima i pripada. Takav je slučaj sa Prekmurjem, Međimurjem, južnom Baranjom, Bačkom i zapadnim Banatom, koji su Trianonskim ugovorom vraćeni tadašnjoj Kraljevini SHS.

No, nacionalistički narativ uvijek je isti: i Orbanova vlada se usredotočila na trenutak u historiji kada je Mađarska bila teritorijalno najveća, što, onda, opravdava i vapaj za “prirodnim granicama”.

Kao što i ruski predsjednik i Orbanov politički prijatelj Vladimir Putin o raspadu Sovjetskog saveza govori kao o najvećoj geopolitičkoj tragediji 20. stoljeća, pokušavajući na izgubljenim postsovjetskim područjima ponovno uspostaviti rusku hegemoniju, pa čak i slanjem tenkova u Gruziju i Ukrajinu kako bi se spriječilo povezivanje tih zemalja sa Zapadom, i za Orbana je Trianon najveća mađarska tragedija, koja poziva na djelovanje.

Međutim, za razliku od Putina, Orban ne planira ponovno slanje tenkova na svoje komšije niti vojno osvajanje područja koja je nekada obuhvatala "velika Mađarska". Pa, ipak, Orban je prije nekoliko mjeseci prkosno poručio kako će "velika Mađarska uvijek postojati”.

Orban za sada ne zahtijeva promjenu državnih granica, ali Orbanova "velika Mađarska" postoji zahvaljujući povezivanju mađarskih zajednica koje žive u susjednim zemljama sa matičnom državom, kao i širenju mađarskog utjecaja na susjedne zemlje, pogotovo na područjima na kojima živi mađarska manjina, pa čak i putem neobičnih investicija u fudbal, fudbalske stadione i akademije.

Orban u uže i šire susjedstvo izvozi svoj hibridni politički sistem, u kojem su odnedavno autokratske značajke potpuno prevladale nad demokratskima, i to s priličnim uspjehom, o čemu svjedoči autokratski režim Aleksandra Vučića u Srbiji, kao i slične tendencije s vladom Janeza Janše u Sloveniji, a treba li podsjećati koliko je Orban omiljen i među hrvatskim desničarima.

Orban je nedavno kazao kako je Mađarska sklopila “novo savezništvo” sa Slovačkom, Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom u odbrani od prijetnji kako s Istoka, tako i sa Zapada. Drugim riječima, Orban je Hrvatsku uključio u svoj savez protiv Bruxellesa. Šta je na to odgovorila hrvatska diplomatija?

Baš ništa, kao što je prešutjela i sve Orbanove velikomađarske provokacije. “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”, kao što bi to rekao hrvatski šef diplomatije Gordan Grlić Radman.

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...