Piše: Andrej Nikolaidis 10:20 h

Kao kada crkne televizor. Slika se suzila, onda nestala. Pred očima mi je bilo samo crno.

Iako nisam vidio, uspio sam zakočiti, pomjeriti kola malo udesno i upaliti sva četiri žmigavca.

Neko je projurio kraj nas. Bijesno je zatrubio.

“Dušo”, rekao sam, “tata će sad malo odmoriti. Ti slušaj muziku i ne izlazi iz kola, okej? Ako hoćeš, možemo zajedno pjevati.”

“Može. Pojačaj muziku”, rekla je. Kolima su odjekivali Wolf Parade, histerična i čarobna California Dreamer.

Ako budem imao sreće, vid će mi se vratiti za nekoliko minuta. Tako je barem bilo u prethodnim epizodama mog kratkotrajnog sljepila.

Remisije su sve kraće. Prokletinja ubrzava.

Već dvije godine znam šta me čeka. Bolest se čvrsto drži prognoza.

Najprije su me poslali kod gastroenterologa. Dva sata sam vozio do Podgorice, u ordinaciji izgubio još sat, izložio se neoprostivom poniženju - ležao sam na stolu dok mi je stranac u bijelom mantilu čačkao po guzici a lijepa sestra mi se smješkala. Sve to da bi me obavijestili kako imam hemoroide, što je informacija u čijem sam posjedu otkako sam sposoban sjesti.

Ordinaciju sam napustio bijesan. I u strahu. Jer sam dijete morao ostaviti sa Mirkom. Pozvao sam ga.

“Dobro smo, ne brini, igra se, jela je, posrala se, nego, kako je prošlo to tvoje?”

“Platio sam šezdeset eura da mi gurnu prst u šupak.”

“Jebi ga”, rekao je Mirko, “mogao sam ti ja naći nekoga da ti njemu gurneš prst, i još da ti plati šezdeset eura.”

Potom su mi snimali kičmu.

“Jeste li imali neki udes, sudar, pad sa motora?”, pitao me je ortoped dok je, ne krijući profesionalnu radoznalost, posmatrao ostatke mojih pršljenova. “Ne: to mi je od alkohola”, rekao sam. Pogledao me u čudu pa me poslao kod neurologa.

Tamo su me čekićem udarali po kostima. Nije boljelo.

Potom su mi radili elektromiografiju. To jeste boljelo.

Nabiju ti iglu u ruku, potom u nogu, pa te sat vremena tresu elektrošokovima – tako taj pregled izgleda.

Odatle sam izašao blijed, jedva se držeći na nogama, sa uputom za MRI glave.

Ubacili su me u cijev, stavili slušalice na uši i pustili Pilote. U takvim trenucima shvatiš da ne možeš umrijeti dovoljno rano. Kad sam izašao iz kabineta za snimanje tehničarka me je sažaljivo pogledala.

“Nije dobro?”

“Nije.”

Moglo se, dakle, reći kako mi je došlo iz guzice u glavu.

Prvo što sam pomislio bilo je: moja odluka da pušim, da ekscesivno pušim, da pušim iako sam, kako su mi govorili, dobio dijete pa bih zbog nje trebao ostaviti duvan, bila je ispravna. Neće me ubiti duvan.

Odmah potom, kao lopov u noći, kao koljač u noći, ušunjala se misao: šta ću sad sa njom?

Znaci su, naravno, već godinama bili tu. Znaci su uvijek tu. Sve na svijetu piše. No ko će to pročitati?

Gledaš televizor, zavaljen u fotelji. Iz ruke ti, to se ponavlja svake večeri, ispadne daljinski upravljač.

Kasnije, iz ruke ti ispadaju čaše, escajg, bilo šta što je potrebno stegnuti prstima, koji više ne mogu da drže.

Ruke ti se tresu, no možda je to od kafe i duvana?

Ruka kojom se osloniš o fotelju dok sa nje ustaješ trese se iz ramena, u njoj nema snage da podigne vlastito tijelo.

Onda se jave vrtoglavice. Isprva misliš da je to zbog masnoća u tvojoj krvi. Vrtoglavice su sve jače. Kada pomjeriš glavu, svejedno da li lijevo‑desno ili gore‑dolje, čini ti se da ćeš izgubiti svijest.

Vidiš sve lošije. Posjetiš očnog, on tvrdi da je sa tvojim vidom sve u redu. Vidiš mutno. Ubrzo nastupa faza u kojoj ti se sve pred očima udupla: kao da vidiš dva svijeta, nekoliko centimetara odmaknuta jedan od drugog.

Na kraju, gubiš vid. Sljepilo je isprva privremeno.

Loše spavaš. Četiri sata na noć. Dva sata na noć.

Spavaš isprekidano, jer ti ruke trnu u snu, to te budi.

Trnu i noge. Razmrdaš udove i ponovo zaspiš. No dođe trenutak kada udovi trnu i dok si budan. Ukrućeni su sve do večeri, nekada danima.

Bolovi u tetivama i mišićima su sve češći i jači, kao i glavobolje. Ne uspijevaš potrčati. I hod je težak: svaki korak je bolan.

Bol je sveprisutan. I neprekidan. Razmišljaš o morfiju.

Kraj tebe je, u svakom trenutku u kojem osjećaš bol i strah – kao sječivo hladan strah – dijete. Trebaš ga obući, nahraniti, staviti na tutu, obrisati, oprati, izvesti u šetnju, igrati se sa njim, učiti sa njim, zabaviti ga. Svaka od tih stvari zahtijeva nadljudski napor. Svaka od tih stvari je ništa u poređenju sa obavezom da bolest sakriješ od djeteta. Ono ne smije primijetiti da tata nije dobro.

Znaš da djeca znaju kada lažemo. Zato se ne smiješ pretvarati da si veseo: moraš biti veseo...

(Žurnal)