OD ZAGREBA DO ZAGREBA: 20 godina stagnacije političkih reformi na Zapadnom Balkanu

Zagreb 2020. održao se da bi se obilježila godišnjica Zagreba 2000. godine, koja, uzimajući u obzir namjeru da se unaprijed piše historija Zapadnog Balkana, kao što je EU, kroz svoju politiku samita, radila za sebe tokom svog ‘odrastanja’ – ambicioznim skokom od nacija kojima se vlada u krhkim, nedovršenim državama do postnacija.

  • Regija

  • 21. Maj 2020  21. Maj 2020

  • 0

Šestog maja 20 godina nakon prvog sastanka, lideri Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana, tzv. WB6, sastali su se na Drugom samitu u Zagrebu, koji je morao biti održan online zbog pandemije. Evropska unija je 2000. godine zemljama Zapadnog Balkana ponudila proces stabilizacije i pridruživanja, koji je obuhvatao sporazume o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kao i pregovore o članstvu kao korake prema punopravnom članstvu.

Kada se Hrvatska pridružila 2013. godine, neizrečena ambicija bila je da će se i ostale zemlje Zapadnog Balkana uskoro pridružiti ili se makar čvrsto nalaziti na putu ka članstvu, što je bilo bazirano na očekivanjima da je bivšim komunističkim zemljama koje su ušle u EU 2004, za to bilo potrebno oko 15 godina, piše ekspert za javne politike i EU integracije iz Kosova Artan Çollaku za portal Remarker.

Dvije decenije kasnije, niti jedna od WB6 zemalja nije ni na pola puta. Od tada do sada, one ili implementiraju njihove SSP ili pregovori teku izuzetno sporo. Istovremeno, političke reforme koje su neophodne po političkim kriterijima, uglavnom stagniraju. Krhki i fragmentirani parlamenti i kratkotrajne vlade su odlika demokratskih institucija; nedovoljno slobodni i fer-izbori; prijetnje slobodi govora i medijskim slobodama; brojna kršenja ljudskih prava; neefikasna državna uprava; korupcijom, kriminalnom i slabim pravosuđem ugrožena vladavina prava; kao i bilateralni politički problemi koji idu dotle da negiraju postojanje susjednih država. Lista je dugačka i, u suštini, pokazuje da politička reforma ili stagnira ili ide unazad, produbljujući jaz zavisnosti koji je manifestuje potrebom za međunarodnim intervencijama kako bi se riješili bezbrojni problemi zbog uskogrudih i sitničavih interesa moćnih političkih aktera i pojedinaca.

Postoji nekoliko značajnih kontrasta koji su simptomatični za stagniranje političkih reformi. Jedno su političke i birokratske prepreke ka inkluzivnom participaciji regionalnih inicijativa iza kojih stoji EU u kontekstu toga da niču kao pečurke poslije kiše. Drugo je otvoreno potcjenjivanje državnosti susjednih država na svjetskoj pozornici, u kombinaciji s oficijelnom posvećenošću dijalogu koji treba da vodi ka priznavanju. Dodatna je agresivna kampanja protiv priznavanja na međunarodnom nivou, otvoreno zagovaranje promjene granica po etničkim linijama i prešutno kršenje sporazuma o slobodnoj trgovini koji izazivaju kontramjere, u kontekstu zvanične posvećenosti dobrosusjedskim odnosima i slobodoj trgovini. Tu je, također, i otvoreno poricanje kršenja ljudskih prava iz prošlosti u međudržavnim odnosima i zanemarivanje onih unutar države, u kombinaciji sa zvaničnom opredjeljenošću najvišim standardima ljudskih prava pred EU.

Ova i druga pitanja ozbiljno ugrožavaju bilo kakvu političku reformu koja bi ukazala na pravu posvećenost regionalnim ili EU integracijama. Poruka za EU je da postoji ozbiljan problem kredibilnosti vis-à-vis misije podržavanja evropskih vrijednosti i principa, za društva koja biraju lidere više zainteresovane za manipulisanje pravilima igre demokratskih oblika igre nego za političku reformu koju tako ponizno obećavaju EU i svojim građanima.

Uzevši u obzir ovu političku stagnaciju, ovogodišnji samit služi kao prilika da se podrže promjene u politici proširenja EU koje bi trebalo da predstavi Evropska komisija u svojoj junskoj Strategiji proširenja. Te političke novine se, prije svega, vide u pristupu implementaciji nego u sadržaju. Dvije dekade kasnije, EU još nudi svojim partnerima iz balkanske šestorke nešto tako nejasno kao što je to ‘evropska perspektiva’, status koji imaju postsovjetske zemlje u Istočnom partnerstvu, sporazum bez namjere punopravnog članstva. Neko bi mogao prepoznati rizik da se evropska politika proširenja udaljava od SSP, sporazuma sa eksplicitnom namjerom za članstvo. Štaviše, izostanak bilo kakve reference o potencijalnom vremskom okviru za članstvo ukazuje da se EU udaljava od pristupa koji je zauzela 2018. godine da će region ući u članstvo u tri runde: Crna Gora i Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija i, na kraju, Bosna i Hercegovina i Kosovo. Umjesto toga, zahvaljujući domaćim pritiscima protiv EU proširenja koje je dovelo do ‘nove metodologije’ koju je predložio francuski predsjednik Macron, ove promjene čine politiku proširenja podložnom utjecajima vremenskog ograničenja koje je u prošlosti podsticalo reforme u zemljama koje su se pridruživale.

Štaviše, pored implementacije SSP i pregovora o pridruživanju koji teku paralelno, druga promjena je ekstenzivno direktno uplitanje zemalja-članica u proces reformi i pojačana uloga u donošenju odluka. Uzevši u obzir jednoglasno odlučivanje, da bi se svih 27 zemalja složile o širokom dijapazonu stvari u svim oblastima čine posao pridruživanja EU mnogo više glomaznijim i vremenski zahtjevnijim. To, također, može dodatno da politizuje donošenja odluka i otvaranje vrata za zemlje-članice da donose odluke na osnovu svojih uskih, domaćih interesa i osjećanja, čak i izbornih ciklusa. Dodajući na ovo neizbježno oslabljenu ulogu Evropske komisije kao najkompetentnije, objektivne i neutralne sile iza politike proširenja, rezultat bi lako mogao da učini punopravno članstvo u EU daleko više nepredvidivim i nesigurnim za bilo koju zemlju iz balkanske šestorke.

Zagreb 2020. se održao da bi se obilježila godišnjica Zagreba 2000. godine, koja, uzimajući u obzir namjeru da se unaprijed piše historija Zapadnog Balkana, kao što je EU, kroz svoju politiku samita, radila za sebe tokom svog ‘odrastanja’ – ambicioznim skokom od nacija kojima se vlada u krhkim, nedovršenim državama do postnacija. Uzevši u obzir etnički podijeljene i zavađene prošlosti – i bez regionalnog, a kamoli evropskog javnog i političkog prostora i vrijednosti – zavidan je zadatak da se definiše zajednička politička budućnost u EU za Zapadni Balkan. Toliko da se rizikuje da se percipira kao visoko nesiguran izbor između fundamentalnih promjena koje su inspirisane nepovratnom političkom emancipacijom i umornom stagnacijom koju ugrožava privlačnost nacionalizma koji bi nas mogao odvesti u još nekoliko decenija nestabilnosti koje podsjećaju na ratnu prošlost. Sve u svemu, u očima mnogih Albanaca, Bosanaca i Hercegovaca, Kosovara, Crnogoraca, Sjevernih Makedonaca i Srbijanaca, jaz između potencijala i realnosti ovog zadatka čini se jako širokim i dubokim. Možda je važnije pitanje koliko dugo ćemo ostati zadnje dvorište Evrope, ili još gore, arena gdje se takmiče politički i ekonomski utjecaji velikih sila u sve više multipolarnom svijetu u doba populizma.

Dvije decenije kasnije, da li smo osuđeni da nastavimo da ‘putujemo’ samo do Zagreba?

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...