Piše: A. Gutić

„Vlada nije odlučivala šta će se nabavljati, ni u kojim količinama će se nabavljati, ni po kojoj cijeni će se nabavljati, niti kakva je specifikacija robe koja će se nabavljati. Niti je to posao Vlade. To je bila uloga Zavoda za javno zdravstvo kao struke i Federalnog štaba civilne zaštite... O tome postoje pisani tragovi”, tvrdio je Novalić

Da postoje još neki tragovi, ukazuje i hapšenje premijera i dvojice navedenih aktera. Podsjetimo, inspektori SIPA-e su prije izvjesnog vremena oduzeli telefone članovima sekretaru Vlade FBiH Editi Kalajdžić i šefu kabineta premijera Hasanu Ganibegoviću te potom i samom Novaliću. Ganibegović je u međuvremenu podnio ostavku na funkciju.

Tužilaštvo BiH, koje godinama izrazito nevoljko pristupa istragama u kojima treba ispitati i ulogu funkcionera i stranačkih čelnika, u ovoj je do sada bilo ekspeditivno. Kako slučaj “Respiratori” ne bi bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, svoju dosljednost bi moralo iskazati i kod još jednog slučaja, za sada interesantnog samo pojedinim medijima, a to je nabavka mobilne poljske bolnice u Republici Srpskoj. Slično kao i kod respiratora, sve se pravdalo neophodnom brigom za zdravlje stanovništva, da bi se potom pokazalo da je “bolnica” neadekvatna, neupotrebljiva i pri tome izuzetno preplaćena.

„U razgovoru sa jednim dobrim prijateljem, tražio sam od njega neku drugu uslugu, a on je rekao - eto imam i to (poljsku bolnicu) i onda smo jednim telefonskim razgovorom to riješili. Možeš li ti to zaustaviti i vratiti. Mogu, i tako se odigralo“, već je svoju ulogu u transakciji priznao premijer Republike Srpske Radovan Višković.

Kupovina poljske bolnice bila je dakle čin “spontanosti” i “prijateljske usluge”, a ne stvarne potrebe zdravstva. Kompletna nabavka je bila nezakonita, a pri tome nikada i dovršena, o čemu je Žurnal nekoliko puta pisao.

Iako se nezvanično navodi da je suma plaćena za bolnicu znatno veća, i ona zvanična od 4,3 miliona maraka dovoljna je za reakciju Tužilaštva BiH. Riječ je o istom sistemu nabavke kao i respiratora iz Kine, a pored Viškovića i prijatelja koji su bili “na usluzi”, postoji odgovornost i v.d. direktora Instituta za javno zdravstvo RS Branislava Zeljkovića. Ni ova nabavka, baš kao i kod niza u FBiH, nije jedina u RS koja bi trebala biti istražena.

Državno tužilaštvo je u svakom slučaju na novom iskušenju. Paralela između dva slučaja sporne nabavke medicinske opreme u dva eniteta postoji. Naravno, nije riječ da se po svaku cijenu izjednači krivnja, jer se ovdje ne radi o “vaganju” sumnjivih radnji spram političke pozadine, nego o dosljednosti.

Uostalom, i raspodjela 330 miliona eura MMF-a za ublažavanje posljedica pandemije u BiH, koju blokira državni ministar finansija i trezora Vjekoslav Bevanda, može sadržavati elemente za reakciju Tužilaštva BiH.

Glavna tužiteljica Gordana Tadić ima priliku da dokaže kako njene izjave da nema nedodirljivih ili politički zaštićenih nisu bile tek puka fraza.