UGLEDNA TEOLOGINJA ANNA MARIA GRÜNFELDER, OTVORENO: Kardinale Puljiću, rat je nepodoban za razlučivanje dobra i zla…

Propovijed nadbiskupa Vinka Puljića u sarajevskoj Katedrali 16. maja 2020. godine, ”za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata te posebno za žrtve Bleiburške tragedije” (tako je službeno zove Katolička tiskovna agencija – KTA, odnosno Informativna katolička agencija – IKA) ostat će zapamćena zbog učestale upotrebe riječi ”mržnja”.

  • Društvo

  • 01. Jun. 2020  01. Jun. 2020

  • 1

Piše: ANNA MARIA GRÜNFELDER

Četiri puta (sigurno ne manje; prije će biti da mi je koje mjesto promaklo) koristio je kardinal riječ ”mržnja” u kontekstu ”ubijenih u Bleiburškoj tragediji”, a čak sedam puta kad se osvrće na kritike i prosvjede protiv njegove odluke ”slaviti misu za pokojne” i još dva puta kao svoj odgovor na njih.

Kardinal će na ”mržnju” prosvjednika odgovoriti ”oprostom onima koji su prosvjedovali”.

”Mržnja” je jaka riječ.

U ”Rječniku temeljnih filozofskih pojmova” (Friedrich Kirchner, Wörterbuch der Philosophischen Grundbegriffe. Heidelberg 1890. čije je najsvježije izdanje iz 2007. godine) ”mržnja” je definirana kao snažno, strastveno emotivno stanje koje bukne afektivnim verbalnim izljevima, nasilnim napadima.

Mržnja se stvori kad se nabiju latentni prezir prema meti mržnje i aktualnih afektnih pobuda, tako da mrzitelj od početnog prezira mete prijeđe na djela kojima meti želi nanijeti štetu, u krajnjem slučaju, mrzitelj traži puteve i načine kako uništiti metu svoje mržnje.

Naposljetku, posljednje izdanje filozofskog rječnika unosi u svoju definiciju poučak iz povijesti. Mržnja, koja se rodi iz karakterne agresivnosti, jedno je od najvažnijih pomagala za pripremu oružanog napada.

Koliko sam mogla vidjeti na tv-snimkama, prosvjednici su se uglavnom pridržavali granice kulturnog ponašanja, nije bilo nasilja niti nepristojnosti, kakve bi se mogle okvalificirati kao ”izljeve agresivnosti”, nekontroliranih afekata (ako je toga bilo, molim za ispravak); bilo je ironije, podrugljivih naglasaka, i bilo je površnih, brzopletih ”lijepljenja etiketa” – ”fašizam”, ”ustaštvo” se koriste kao toljage, umjesto argumenata.

No teško da bi se sve te manifestacije protivljenja mogle sažeti pod kobnim pojmom ”mržnja”, zbog kojeg bi kardinal morao prosvjednicima ”oprostiti”.

Zabrinjava kad iz Crkve odjekuje upozorenje od ”mržnje” – ili je kardinal samo toliko skromnog fundusa riječi i(li) nerazvijene sposobnosti razlikovati emocije, raspoloženja, ponašanje, nezadovoljstva i dokučiti njihove razloge.

Ili se kardinala-nadbiskupa ne smije kritizirati. Nitko nema pravo išta mu zamjeriti. ”Ulica” nije pozvana ocijeniti crkvenog dostojanstvenika. Kardinal zna najbolje, pa ih sve sažme pod jednu jedinu riječ ”mržnja” i sam se osjeća ”žrtvom mržnje” i velikodušno im oprašta.

Poruka kardinalove propovijedi glasi u jednom dijelu: Tko mrtve kojima je on posvetio ovu misu, ne smatra ”nevinim žrtvama”, taj mrzi.

Također poziva na utvrđivanje činjenica – iako su činjenice utvrđene, a utvrđene su i mogućnosti utvrđivanja broja žrtava, te granice što ih zadaju znanstvene discipline.

Problem više nije u nepoznatim povijesnim podacima – problem je u njihovom nepriznavanju, u selektivnom prihvaćanju, u sumnjičenju da stručnjaci i zatim političari utvrđene činjenice ”ispravljaju” u skladu sa svojim interesima. Umanjuju broj žrtava s jedne strane, a uvećavaju te brojke s druge strane, obilato se koristeći poštapalicom da su ”činjenice svetinje, a interpretacije slobodne”.

Slobodom interpretacije se nadbiskup Puljić koristio preko mjere. Polarizirao je ”nevine žrtve” i ”drugu stranu” koja je ”kiptjela od mržnje”.

”Mržnja” je vjerojatno natjerala pojedince u kolonama pobjednika koji su se na povratku iz Bleiburga u Jugoslaviju iskaljivali na tada već razoružanim protivnicima.

Partizani su pratili kolonu poraženih vojnika – vojnika koji su se borili, ne treba to smetnuti s uma – na strani okupatora. I to kakvog okupatora! Naoružanog do zuba, koji je razbio Jugoslaviju, jer se nije željela pokoravati Führerovu diktatu.

Jugoslavija je 27. ožujka 1941. godine (godinu i pol nakon prvog napada Hitlerove Njemačke na Poljsku) bila jedina zemlja u Europi, koja se službeno i kao zemlja usprotivila pristupu Paktu i Hitlerovu diktatu.

Napad na Beograd, poraz Kraljevske jugoslavenske vojske i proglašenje NDH bili su izravne posljedice tog otpora.

Nezavisna država Hrvatska nastala je u Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta i nije se mogla uspostaviti bez njega. Njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta ništa nije bilo manje važno nego volja jednog naroda, pa ni hrvatskog naroda.

Hrvatska je bila potrebna kao jedna u nizu ”odskočnih dasaka” za osvajanje Sovjetskog Saveza.

Na žalost su mladići, koji su se odazvali regrutiranju za – buduću – Hrvatsku vojsku, koju je trebao stvoriti Slavko Kvaternik ”uz pomoć” njemačkog generala u NDH Edmunda Glaisea von Horstenaua, slijedili krivu stranu. Zašto?

Zato što se mora poslušati vlast, zato što je odlazak u vojsku dužnost svakog mladića, iz straha, konformizma, uvjerenja da moraju braniti domovinu…?

Vjerujem da u Ustaškoj vojnici nisu djelovali samo zvijeri, ”profesionalni” kriminalci i ubojice, nego i sivi birokrati, prosječni građani i seljaci, domoljubi i oportunisti, rođeni izvršitelji tuđih zapovijedi bez propitkivanja i razmišljanja.

Zacijelo je bilo i straha od bojišnice, kao i od posljedica dezerterstva. Hrvatski vojnici koji su 1941. godine u službi NDH krenuli u rat, bilo na domaćim prostorima u cilju ”suzbijanja komunističkih bandi”, ili na Istočnom frontu, ”u obranu Europe od boljševizma”, mrzili su ratovanje.

”Onaj tko sije vjetar, žanje oluju” (Hosea, kap. 8, 7).

Mladi i stariji ljudi koji se tih travanjskih dana nisu opredijelili za posluh novim vlastima, svakako su imali jasniju predodžbu o pravoj naravi dviju političkih strana u svojoj domovini, i bili su hrabri unatoč strahu od borbi ili smrtne kazne zbog dezerterstva iz ”redovne vojske”.

Oni koji su se odazvali pozivu Komunističke partije Jugoslavije na oružani ustanak protiv okupatora, imali su već ozbiljne razloge odazvati se tom pozivu. U napadu na Jugoslaviju, u travanjskome ratu 1941. godine ili u ustaškim pohodima, ubijene su im obitelj, i sami su bili ugroženi.

Oko 2.500 Židova i Židovki otišli su u partizane, makar sa samo jednom željom: sakriti se od deportacija i ustaških logora, izbjeći ”u šumu” gdje im se u NOV-u pružila šansa za preživljavanje.

”Mržnja”, riječ koju je kardinal Puljić tako izdašno rabio, vjerojatno je kiptila u partizanima, i partizani su ubijali.

Ubojstava je bilo sa svih strana, i zločini počinjeni s jedne strane, izazivali su odmazde, taoce, ubijanje civila bez kriterija na drugoj strani.

Koliko je u tome djelovala mržnja, ili (i) preživljavanje, pucanje živaca, obijest i cijeli raspon drugih emocija – to vjerojatno zna donekle osjećati samo netko tko se već nalazio u sličnoj situaciji.

Pitanje je, koliko tko u ratu može ostati nevin, je li opravdano govoriti o ”nedužnim žrtvama Drugog svjetskog rata”.

I za pale, pokojne, stradale, ubijene… u poslijeratnim događajima zabranjuje se paušalna kvalifikacija ”nedužne žrtve”, pogotovo kada se zna tko se sve nalazio u koloni koja se kretala prema britanskom okupacijskom stožeru: domobrani, bivši vojnici Ustaške vojnice, SS divizija ”Prinz Eugen”, ”Handžar-divizija”, belogardisti, rupnikovci, četnici, ljotičevci… i ostaci Wehrmachta.

Poraženi su imali razloga za mržnju. Mrzili su partizane, jer su ih indoktrinirali zapovjednici i instruktori, a to su bili – ne treba to niti ignorirati, niti prešućivati – wehrmachtovci. Usaditi vojnicima mržnju kao glavnu motivaciju za borbenost, to je bila Wehrmachtova doktrina.

A Ustaška vojnica je ubijala civile – Srbe, Židove, Rome, političke protivnike bez obzira na nacionalnu pripadnost, političko uvjerenje, porijeklo…

Zlo može biti radikalno, no zlo se krije i pod posluhom, lojalnosti, spremnosti. Oni koji su ušli u Ustašku vojnicu, učili su i – netko bolje, netko manje – mrziti.

Partizani također.

Rat deformira svakoga – dok je nadbiskup Puljić zlo locirao samo na jednoj strani, a žrtve na drugoj.

Bleiburg je nepodoban primjer za sistemsko razlučivanje dobroga i zla, svjetlosti i tame – kao što je to, uostalom, svaki rat.

Svaki vojnik nastupa sa znanjem da bi možda morao odlučiti: ”Ili on ili ja”. Potrebiti su svi razumijevanja i zaštite od brzopletih i površnih ocjena (npr. onu koju vole neki radikalni ”mirovnjaci”: Soldaten sind Mörder/ ”Vojnici su ubojice”).

Ne samo zbog Bleiburga, koji je do sada provocirao i iritirao svake godine, potrebna nam je odgovornost za izgovorenu i napisanu riječ, bogatiji fundus riječi, bolje poznavanje ljudskih duša, ponašanja i reakcija, za bolje uzajamno razumijevanje.

Potreban je ”detant jezikom”.

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...