PROFESOR IVAN MARKEŠIĆ, OTVORENO; Drž’mo se: monsinjor Ivo uze pravdu u svoje ruke!

Oni koji budu čitali taj tekst, vidjet će da je sve što se pisalo i govorilo u vezi sa spomenutom misom monsinjor Tomašević okarakterizirao kao huškanje, harangu, hajku i to ponajprije na kardinala Vinka Puljića, a to znači na Katoličku crkvu u BiH, i slijedom toga – razumijeva se – na sve katolike Hrvate u BiH

  • Društvo

  • 10. Jun. 2020  

  • 3

Piše: IVAN MARKEŠIĆ

 

U svome ”Osvrtu na reakcije u vezi sa svetom misom 16. svibnja 2020.” objavljenom 23. svibnja 2020. na portalu Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine – KTA  monsinjor Ivo Tomašević, inače glavni tajnik Biskupske konferencije BiH, iznosi (da ne bi bilo zabune i zamjerki kako to nije stav cijele BK BiH) svoj osobni stav o sadržaju i načinu kako su ne samo pojedine institucije nego i pojedinci reagirali na održavanje svete mise 16. svibnja 2020. u sarajevskoj katedrali u povodu 75. obljetnice zbivanja u Bleiburgu 1945. godine, kao i stradanja u godinama nakon 1945.

Kao što znamo, tijekom svibnja o toj temi puno se govorilo u gotovo svim medijima pa tako i na ovome portalu. Mnogi su u najboljoj namjeri željeli dati svoj osobni prinos rasvjetljavanju tamnih strana nedavne hrvatske povijesti.

Čini se da je trud bio uzaludan.

Iako mi nije želja bistriti zamućenu vodu – jer kako svakodnevno svjedočimo, u našim današnjim prilikama to uopće ne bi bilo od neke velike koristi – mišljenja sam da ipak tu temu ne bi trebalo tek tako prepustiti zaboravu, unatoč činjenici da su rovovi iskopani, da je komunikacija jednosmjerna, nišanska, i da u njoj nema mogućnosti čuti drugoga, saslušati ga, razumjeti ga i prihvatiti njega i njegovo tumačenje.

Čak i unatoč činjenici da sve to nabrojano nalazimo u Tomaševićevom tekstu u kojem je on uz sve ostalo samoga sebe ustoličio za vrhovnoga suca ”površitelja” o stavovima nekih sudionika u ovoj raspravi o održavanju svete mise 16. svibnja 2020. u sarajevskoj prvostolnici.

Za one koji taj tekst nisu čitali, evo osnovnih podataka. Tekst je podijeljen u nekoliko manjih poglavlja iz čijih naslova je moguće nazrijeti o čemu je riječ: Povratak u jednoumlje ili put prema Europskoj uniji, Neotuđivo pravo Crkve na svoje obrede, SUBNOR želi odrediti Crkvi za koga (ne) smije moliti, Neprimjerene reakcije članova Predsjedništva BiH, Osvrt na reakcije vjerskih predstavnika u Sarajevu, Pojedini intelektualci promašili temu, Otvorena pisma pojedinih katolika kardinalu Puljiću, Lutanje gospodina Pilsela, Redateljska kreativnost u ponižavanju sarajevskih katolika, Kamo usmjeriti Bosnu i Hercegovinu, Jedinstvo Crkve u BiH, Brojni osobni izrazi potpore kardinalu Puljiću, Dostojanstveno proslavljena Sveta misa 16. svibnja 2020. u sarajevskoj katedrali.

Oni koji budu čitali taj tekst, vidjet će da je sve što se pisalo i govorilo u vezi sa spomenutom misom monsinjor Tomašević okarakterizirao kao huškanje, harangu, hajku i to ponajprije na kardinala Vinka Puljića, a to znači na Katoličku crkvu u BiH, i slijedom toga – razumijeva se – na sve katolike Hrvate u BiH.

Ni u jednoj reakciji koja je bila kritički usmjerena prema ovome događaju Tomašević nije našao ni zrnce istine i upitao se: možda su ti ljudi ipak u pravu. Ne, to priznanje nažalost nećete naći u tome tekstu.

Nećete naći ni trunku kajanja za doprinos nekih ondašnjih (u vrijeme II. svjetskog rata) čelnih ljudi Katoličke crkve veoma zlim zbivanjima u Sarajevu i njegovu okruženju.

Naći ćete, međutim, Tomaševićevu, s visokoga monsinjorskog položaja, upućenu presudu koja je teška, ubojita, diskvalificirajuća.

A ona glasi: svi oni koji su izrekli kritički stav o sarajevskoj misi ”nisu skloni Crkvi niti se, iako su možda u njoj i kršteni, smatraju njezinim članovima!”, a što se posebno odnosi na autore na portalu Autograf, o čemu je kao jedan od izravno napadnutih svoj stav na portalu Prometej izrekao i Drago Pilsel.

Čitajući Tomaševićev tekst stječe se dojam da monsinjor još uvijek živi u feudalnome srednjem vijeku, uvjeren da Crkvu čini isključivo crkvena hijerarhija – jer tko ne prihvaća ono što crkveni klerički vrh zbori, taj nije sklon Crkvi – i da vjernici laici nisu njezin jednakopravni i sastavni dio pa stoga i nemaju pravo javno se oglašavati o onome što hijerarhija zbori?

Nažalost, nije monsinjor Tomašević jedini u crkvenoj hijerarhiji u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj koji razmišlja na takav način.

Za mnoge od njih Crkva, a to znači crkvena hijerarhija, ima konačnu istinu pa tako i istinu o zbivanjima u Bleiburgu 1945. Sve što se kosi s tom istinom, nije prihvatljivo i označava se kao nesklonost Crkvi.

Svjesni takvoga stanja nikako da poslušamo razumni glas predsjednika Austrijske biskupske konferencije kardinala Christopha Schönborna koji je prema izvješću IKA-e od 22. ožujka 2019.

u vezi s odlukom ondašnjega dijecezanskog upravitelja biskupije Gurk Klagenfurt da te godine ne dopusti slavljenje mise zadušnice na Bleiburškom polju rekao:

”To je zahtjevna tema… Mislim da nam treba kultura procesuiranja povijesti, to je bilo bolno razdoblje u hrvatskoj povijesti s mnogo tisuća mrtvih, istodobno ta je povijest kompleksna”.

Stoga je kardinal Schönborn predložio da se u vezi s tim započnu razgovori između Austrije i Hrvatske uz pomoć povjesničara.

”To su koraci koji nam trebaju. U Austriji se kaže da je to fašistički skup, a u Hrvatskoj da je to povijest predaka. Dobio sam poštu od ljudi koji kažu da im je djed ubijen u Bleiburgu. Dajte da pokušamo zajedno obraditi tu kompleksnu povijest. To je važan proces koji će spriječiti da se proces instrumentalizira od strane određenih skupina. To ne želimo ni mi ni HBK”.

A, kako sada stvari stoje, i taj prijedlog će, po svemu sudeći, ostati isključivo na razni prijedloga.

Razlozi Tomaševićeve pohvale reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića

Iako se možda tematski ne uklapa u ovaj tekst, ipak mi se zanimljivim čini prokomentirati Tomaševićevu pohvalu poglavara Islamske zajednice u BiH reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, koji je, prema njegovu mišljenju, ”u cjelokupnom ovom harangiranju protiv predstavnika Katoličke crkve ostao dostojanstven ne podliježući manipulacijama putem pojedinih medija i ne bojeći se istaknuti važnu ulogu Crkve i kardinala Vinka Puljića osobno. Stav vrijedan poštovanja”.

U čemu je problem?

Monsinjor Tomašević nije naveo razlog zašto je na održavanje svete mise u Sarajevu reis Kavazović reagirao drukčije negoli predstavnici drugih religijskih zajednica u BiH – pravoslavne i židovske koji su bili jako, jako kritični.

Razlog je jednostavan, ali nije izrečen: veliki dio bosanskohercegovačkih i hrvatskih muslimana sudjelovao je tijekom II. svjetskoga rata ne samo u ustaškim postrojbama nego i u Pavelićevoj vladi.

Rijetki su bili oni koji su tih dana spominjali muslimane ustaše koji su rame uz rame bili s katolicima ustašama i s njima, kudgod su hodili, sadili ”cvijeće zla”, čak su rijetki spominjali ”slavnu” SS-ovu Handžar-diviziju sastavljenu najvećim dijelom od Hrvata muslimana i Hrvata katolika. Nije ih javno spominjao ni reis.

U svojoj potpori Puljiću nije spomenuo čak ni svima poznatu činjenicu da su također mnogi muslimani bili žrtve u tim bleiburškim događanjima.

Stoga se sasvim razložnim čini postaviti sljedeća pitanja:

1.Nije li reisova potpora Puljiću trebala bila ”izdašnija”?

2.Nije li reis trebao 16. svibnja 2020. upriličiti u Begovoj džamiji u Sarajevu hutbu za stradale muslimane u Bleiburgu 1945. i u godinama kasnije, jer su se oni tih godina borili za ”svoju” državu – Nezavisnu Državu Hrvatsku – i potom zbog nje stradali?

3.Nije li reis nekima od stradalih vojnika ustaša trebao dodijeliti i status šehidske žrtve?

A kako se ništa od toga nije dogodilo, ja bih – uz sve kritike koje će uslijediti – sve to usporedio sa situacijom iz vica o Sulji i Muji.

Naime, negdje sredinom 1970-ih godina ponovno su se na čaršiji sreli Mujo koji je zbog sudjelovanja u ustaškome pokretu proveo u zeničkome strogom zatvoru dvadeset godina i Suljo koji je u cijelom poslijeratnom razdoblju bio mjesni odbornik, simpatizer nove socijalističke vlasti.

Nakon nekoliko minuta šutnje, upita Suljo Muju:

”Mujo, bolan, reci mi pravo, onako jaranski, kako ti nisi otiš’o u zatvor k’o i ja, a cijelo vrijeme rata obojica smo, kako i sam znaš, bili zajedno u ustašama. Kako si se izvuk’o?”

”E, vidiš”, odgovori mu Mujo, ”kad god je dolazio službeni fotograf ili bilo ko drugi koji nas je želio slikati, ja sam saginj’o glavu i vez’o pertle na kundurama! I nema me ni na jednoj slici”.

Također, ni tih svibanjskih dana godine Gospodnje 2020. ne bi u Sarajevu ni na slikama ni u tekstovima ni muslimana ustaša ni reisovih hutbi za nevine bleiburške žrtve.

Svi su, čini se, vezali pertle – uz reisa Kavazovića i monsinjor Tomašević.

(Prenosimo s portala Autograf)

loading...

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...