TAKO JE ZA "SB" GOVORIO ESAD ĆIMIĆ, DOAJEN SOCIOLOGIJE U REGIJI: "U strategiji srpske agresije bio je i program silovanja; Simbolizira povećanje Srba, jer su...“

Tekst je u našem sedmičniku objavljen 16. februara 2012. godine.

  • Društvo

  • 01. Jul. 2020  01. Jul. 2020

  • 2

U trenucima kada se Angelina Jolie sa ekipom svog filma „U zemlji krvi i meda“ pripremala za sarajevsku premijeru, razgovarali smo sa prof. dr. Esadom Ćimićem upravo o temi koju i holivudska diva tretira u svom prvom dugometražnom filmu koji potpisuje kao rediteljica. O fenomenu silovanja, kako ga naziva naš sagovornik. „Silovanje u ratu kvalitativno se razlikuje od bombe koja je pogodila neki vojni cilj, od bezobzirnog pljačkanja i paljenja, od promišljene zasjede, masovnih ubojstava i mučenja pri saslušavanju, iako sadrži sve elemente nabrojenog“, citira Esad Ćimić američku novinarku, aktivistkinju i feministkinju Susan Brownmiller u svojoj izvrsnoj knjizi „Iskušenja zajedništva“, koju je sarajevski Did objavio 2005. godine.

Esad Ćimić rođen je 3. juna 1931. u Mostaru, gdje je i završio srednju školu. Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a onda je od 1966. pa u narednih deset godina u istoj visokoškolskoj instituciji bio profesor teorijske sociologije. Zbog navodne „moralno-političke nepodobnosti“ 1976. je izgubio mjesto redovnog profesora. Iste godine bio je jedan od osnivača Studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru, na kojem je šest godina radio kao profesor sistematske sociologije. Od 1982., pak, predavao je sociologiju religije i sociologiju morala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao savjetnik, a potom i kao direktor, od 1992. do 1996., na Institutu za primijenjena društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Vraća se, zatim, u Zadar, opet na Filozofski fakultet, na kojem je bio šef Odsjeka za sociologiju. Živi u Zagrebu, ali i dalje predaje kao profesor emeritus na Zadarskom sveučilištu.

Nekada pionir, a danas doajen bosanskohercegovačke i hrvatske sociologije, autor je mnogobrojnih priznatih knjiga, stručnih i naučnih članaka, a Grad Zadar mu je 2008. godine dodijelio nagradu za životno djelo.

ZAGRIŽENOST I MRŽNJA

„Svodi li se sukob u Bosni i Hercegovini na vjerski rat?“, postavili ste pitanje u Vašoj knjizi Iskušenja zajedništva i napisali da se „precizno može odgovoriti: i ne i da“. Ipak, negativni odgovor jedini je precizan i prihvatljiv svima onima koji su se odupirali agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, i branili tek stečenu nezavisnost svojih domovina, zar ne?

To sam htio reći u drugom kontekstu. Ako rat posmatramo kao proces, onda je moj odgovor i da i ne. I taj rat doživio je tri faze. On je u začetku bio školnički primjer agresije jedne države, u ovom slučaju Srbije, na druge države bivše SFRJ. Vrlo dobro se zna da je tu agresiju kreirao Slobodan Milošević kao osoba, što se tiče institucija imamo Memorandum SANU-a, a sve je realizirala tzv. JNA, bolje reći srpska vojska. S te strane nema nikakvog spora, radi se o agresiji Srbije na ove druge zemlje. Međutim, kako je rat odmicao i kako su se međunarodni faktori, u izvjesnom smislu, varijabilno ponašali, on je postupno prelazio u religijski sukob. Jer, nacije su tretirane, naročito u stranom tisku, kao plemena. A vrlo je važno i da rat poprima elemente građanskog rata u onom trenutku kada počinju sukobi unutar jedne nacije i jedne vojske. Dakle, vojske Alije Izetbegovića i vojske Fikreta Abdića. Uz ovu, možda najtragičniju činjenicu, valja dodati i sukob između dviju žrtava agresije: Hrvata i muslimana, odnosno Bošnjaka. Svatko tko previđa distinkciju između agresora i žrtve falsificira povijesne činjenice. Brisanje razlike između dželata i žrtve je primjer providne manipulacije. To je tipičan primjer građanskog rata. I u slučaju kada unutar srpskog naroda imate Srbe koji su ostali u Sarajevu i bili pripadnici Armije RBiH i Srbe koji su direktno sudjelovali u agresiji.

Može li se na Balkanu, ako govorimo o suodnosu religije i nacije, ikada doći do krajnjih rezultata, slojevitih i utemeljenih priloga, ili se stalno vrtimo u krug i iznova ispred sebe, kao neku figuru, postavljamo taj odnos i raspravljamo o njemu?

U društvu uopće, a u bosanskohercegovačkom posebno, vjera je za mene najdublja antopološka činjenica u ljudskoj psihi. Čak i kod onih koji su ateisti. U svojim radovima sam bez susprezanja tvrdio da ne postoje samo religiozni katolici, pravoslavci i muslimani. Nego da postoje i ateisti koji su katoličkog, pravoslavnog i muslimanskog tipa. Jer, taj ateizam je, defacto, izrastao kao oporba religiji i sačuvao je u ukinutom obliku. S druge strane, nijedna temeljna vjerska knjiga, kada govorimo o monoteističkim religijama, ne podržava, ne odobrava, a kamoli da utemeljuje bilo kakav vjerski sukob. Ovo je ilustrativno za čitatelje Slobodne Bosne: ja razlikujem vjeru, religiju i crkvu. Ako se to troje ne razlikuje, ne možemo se snaći u ex-Jugoslaviji, a posebno u BiH. Vama će to djelovati paradoksalno, neočekivano, ali ja držim da su svi ljudi na ovoj planeti, koji su osviješćeni i kulturni, vjernici. Ali, jedan dio vjernika je religiozan. To znači da je vjeru spustio u povijesni medij. A opet, religiozni mogu, ali ne moraju pripadati ovoj ili onoj crkvi, odnosno religijskoj zajednici. Ukratko: svaka vjera bilo koga oblika, javlja se kao izvorni fenomen i pretrajava opirući se veoma uspješno ideologizaciji, institucionalizaciji i slično, dok religija i crkva nikada ne mogu bez toga. Ili, još jednostavnije: vjera je „osuđena“ da trajno ostane u nadracionalnoj sferi, a religija i crkva bi izgubile svoj identitet kad se ne bi spustile u realnu povijesnu situaciju.

Već u uvodu knjige „Iskušenja zajedništva“ pišete da ste kao i svaki istraživač, kojem je u fokusu rat od 1991. do 1995., bili u nedoumici koju pojavu odabrati i kako je znanstveno zahvatiti: „Jedna od tih pojava je bila silovanje žena, navlasito žena Bošnjakinja.“ Koji su to početni koraci ili sa kojih stanovišta ste Vi, vodeći sociolog religije u regiji, krenuli u istraživanje, kako Vi kažete, fenomena silovanja?

Šta je u Bosni i Hercegovini, s naučnog aspekta, specifično u tom kontekstu? Pošao sam od jedne provjerljive povijesne istine. U dosadašnjim ratovima na ovim prostorima, nije bilo takvog fenomena, tog opsega, i te zagriženosti i mržnje, a da se tako plastično ispoljio kao što je to bio slučaj sa silovanjima žena u BiH. I među prvima sam, ako ne i prvi, postavio tezu da je u strategiji srpske agresije na ove druge države bio i program silovanja. On ima strategijski doseg prije svega zato što simbolizira povećanje Srba, jer su djeca rođena iz takvih patologijskih odnosa tretirana kao djeca srpske krvi. Drugo, to je najgore uniženje za sve pripadnike vjerskih zajednica, a ja ne dvoumim da je kod muslimana možda najizraženije, s obzirom na jedan relativno samosvojan kult djevičanstva i uznošenje erosa na etičku visinu koja je dostojna čovjeka. A Srbi su, kao agresori, u svojoj strategiji nalazili da to ubija duh otpora.

LOŠA SJENKA I ĐIDINO ODOBRENJE

Kako Vi objašnjavate čovjekov poriv za takvom vrstom zločina?

Da se dogodio samo jedan slučaj, a bilo ih je više, to govori da se takva vrsta zločina ne može pripisati narodu u cjelini. Ali na narod u cjelini lošu sjenku baca masovnost koja se javila. I naknadna prosvjedna reakcija, poslije tih zločina u vidu silovanja, nije bila dovoljno snažna, masovna i kontinuirana. Ostatak srpskog naroda se, čast izuzecima, ponaša kao da toga nije ni bilo. A mistifikaciju ovog rata, s obzirom na motive, potpuno je skinuo Ratko Mladić, spominjući osvetu za četiri dahije koje su vladale Beogradom; s te strane on pravi uslugu ne samo Haškom tribunalu nego i povijesti. U jednom trenutku on je rekao da se u Srebrenici dogodio genocid, tvrdeći da je to bio jedini izlaz da Srbi dobiju rat i da ostvare svoje ciljeve. Srbi su, u odnosu na Hrvate i Bošnjake, prednjačili u činjenju zločina, pa tako i silovanja, iako mnogi njihovi predstavnici uporno žele izjednačiti krivicu.

No, šta se u Vašim istraživanjima pokazalo ključnim, odnosno koja je to geneza masovnih ubijanja, silovanja, mučenja, protjerivanja koja su vršili pripadnici najbrojnijeg naroda u bivšoj SFRJ?

Bilo bi zanimljivo istražiti, a ja te podatke, nažalost, nemam. Nisam ih mogao dobiti, ali mislim da oni negdje postoje. Da se ispita, recimo, tko su očevi ovih ljudi koji su to radili. Čuo sam da je otac Radovana Karadžića bio zapažena osoba među četnicima u II svjetskom ratu. Bila bi, dakle, zanimljiva statistika, jer tu leži jedan od razloga zbog kojeg se, u ovim promijenjenim povijesnim okolnostima, reproducira četništvo. Podsjećam na jednu činjenicu, koja je prosto prešućena: Tito je, kako sam obaviješten iz dokumenata, na zahtjev Staljina i Churchilla izvršio masovnu amnestiju četnika neposredno pred kraj II svjetskog rata. I jedan dio tih četnika je bio prisutan na Bleiburgu. U jednom trenutku bio sam u društvu narodnog heroja Koče Popovića, koji je na moje pitanje: Kako objašnjavate Bleiburg?, odgovorio: Pa, čujte Ćimiću, treba imati na pameti da je to koincidiralo sa onom amnestijom; četnici su zadržali svoje činove, a umjesto kokardi stavili su petokrake. A trebalo bi istražiti koliko je njihovih potomaka sudjelovalo u zločinima od 1991. do 1995. godine. Tu postoji kontinuitet zločina.

Nadam se da će se Vaša knjiga „Iskušenja zajedništva“ i u budućnosti naći u rukama šire čitateljske publike, kako u BiH i u Hrvatskoj, tako i u ostalim državama nastalim raspadom SFRJ. Pa će moći pročitati i kako je Milovan Đilas sistematično odgovorio na pitanje: Otkud srpska sklonost ratovanju? Šta je Vama najinteresantnije u Đilasovim eksplikacijama?

Meni je najinteresantnije to što je Milovan Đilas, kao i kada je bio komunistički lider, potpuno kritičan prema onom što se radilo na bilo kojoj strani. No, ne bih ga sada citirao. On mi je dao knjigu, čak rukopis, i ja sam to iskoristio s njegovim odobrenjem. Đilas je stvarno bio nepristran u tim analizama. Napisao je roman koji se zove „Mostovi“, a koji je, od Đilasa sam to čuo, trebao objaviti Adil-beg Zulfikarpašić. Pitao sam Đilasa: Pa zašto niste prihvatili?, a on mi je odgovorio: Zato što će svi misliti da sam pisao zbog novca, a ja sam roman napisao neovisno od bilo čega. A „Mostovi“ još uvijek nisu objavljeni. Možda će, ako nekada budu objavljena njegova sabrana djela.

SADAŠNJI LIDERI DJELUJU MLAKO

„Bolja je osveta nego posveta, jedno je od glavnih načela ugrađenih u srpski mentalitet“, pišete: „Tu je izvorište trajne mržnje prema Bošnjacima, koju je sada se do kraja uvjeravamo nemoguće iskorijeniti.“ Kako će onda Bosna i Hercegovina opstati, prijeti li nam novi rat?

Ne samo da nam prijeti novi rat zbog toga što je ta mržnja prešla u narodni mentalitet, što je srasla s mentalnim sklopom nemalog broja ljudi, nego i zbog činjenice da međunarodni čimbenici to sustavno zanemaruju, što se ne bi moglo pravdati neznanjem. Drži vodu dok majstori odu, tako se, otprilike, ponašaju. Mislim da je Alija Izetbegović bio potpuno u pravu kada je kazao da je Dejtonski mirovni sporazum neetički zasnovan, kao i da pravda nije zadovoljena, ali jeste mir, kao prvi korak ka pravdi, vraćanju na ognjišta, plaćanju ratne odštete...

U poglavlju ili, kako Vi kažete, u prilogu, „Teže od smaknuća: Skica sociologijskog promišljanja silovanja“ napisali ste briljantnu i fatalno tačnu rečenicu: „Za muslimane je zaborav prekid s prethodnim, grubim i turobnim, a kritička svijest koja se s vremena pomoli silno ih uznemiruje, jer je doživljavaju kao proces osvješćivanja u vlastitu nemoć.“ Je li moguće zaboraviti podatak o oko 10.000 silovanih žena tokom rata u BiH?

Mislim da je nemoguće! Evo, sad ću možda ispasti ekstreman, ali smatram da je zaboraviti i nehumano. Kad sam čuo da međunarodni faktori u Bosni traže da se u udžbenicima ne pojavljuju riječi kao što su agresor i žrtva, to de facto znači prinudu na zaboravljanje. Jer, nama će se prošlost, potisnuta u mrak i predana zaboravu, u budućnosti vratiti u drastičnijem obliku. A šta trebamo učiniti da nam se prošlost ne bi vratila? Osnovno je da muslimani kao lidere biraju ljude koji su stvarno, kako bi se reklo narodnim jezikom, najviđeniji, što će reći učeni, nekonformisti, odvažni. Sadašnji lideri djeluju mlako. Zaista ne mogu pojmiti da nitko od funkcionara uopće, a bošnjačkih posebno, nije otišao u jedan Stolac da vidi primjer današnje rasističke politike. Nitko ga nije posjetio! Kakvo je to ponašanje? Kao da Stolac ne pripada Bosni i Hercegovini. Ili aktualni političari ne žele da izgube u nekim drugim kalkulacijama.

„U našem svijetu nema posve sigurnih znakova Istine, Smisla, Ljepote, Dobra i Sreće“, napisali ste. Dakle, ostaje nam samo Nada?

Tako je!

U šta?

Da će, između ostalog, i okruženje u kojem se nalazi Bosna zabilježiti stanovitu evoluciju.

(D. Bajramović) 

loading...

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...