DESET VELIČANSTVENIH, NEZAMJENJIVIH SENATORA BOŠNJAČKE POLITIKE (II): Tragikomedija "Osmicine diplome" ili 30 godina lojalnosti Osmana Mehmedagića familiji Izetbegović

(U prvom dijelu ovog serijala, političkog feljtona, bavili smo se osobama, političarima, diplomatima, policajcima, privrednicima... koji skoro pune tri decenije okupiraju najvažnije državne, javne, medijske punktove u državi, a taj im privilegiran i nedodirljiv status osigurava činjenica da su oni čitavu vječnost nezaobilazan kadrovski personal (ili vanjski, "dopisni članovi") kabineta Alije Izetbegovića, a kasnije, sve do danas, i njegovog sina i nasljednika na čelu SDA i u Predsjedništvu BiH Bakira.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 10. Jul. 2020  10. Jul. 2020

  • 7

Piše: SENAD AVDIĆ

Pozabavili smo se "slučajevima" Selma Cikotića, Bisere Turković i Harisa Lukovca, kadrova bez kojih se u posljednje tri decenije nije popunjavala nijedna kadrovska križaljka koja je u nadležnosti (ili kako se to odomaćilo reći, "u kvoti") vrha bošnjačke vlasti.

Još jedan važan "detalj" povezuje sve ličnosti kojima smo se bavili: niko ili gotovo niko od njih u procesu predlaganja i izbora na (bez)brojne funkcije nije bio podvrgnut bilo kakvim demokratskim procedurama, provjeri njihovog ugleda, oni nisu birani nego su bivali oktroirani od vrhovnog stranačkog "selektora", u arhaičnoj praksi nasljednog tipa demokracije, kakvu su instalirali i u višedecenijsku "tekovinu" kao normalnu i prihvatljivu prakticirali otac i sin Izetbegović. Neki od vječitih i nedodirljivih nisu uspjeli osigurati podršku, odnosno demokratski legitimitet ni unutar sopstvene stranke SDA, što se na nedavnom Kongresu stranke desilo s Biserom Turković ili Fikretom Prevljakom, ali to nimalo nije poljuljalo njihov status niti usporilo vertikalnu pokretljivost u državnom i stranačkom aparatu. Ali, u poretku kakav imamo na sceni, kad su na cijeni kriteriji izvan meritokratskih standarda i demokratskih pravila i okvira funkcioniranja: kadrovi se biraju prema mjeri poslušnosti, lojalnosti, konspirativnom čuvanju državnih tajni, odanosti ideji vjerske države ili osiromašenog sekularizma. Riječju,  njihove se usluge koriste u hiberniranju stanja uspostavljenog prije trideset godina u stranačko-porodičnom klasteru, uskoj i plitkoj kadrovskoj bazi. Kasting se obavlja u kabinetu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno lidera najjače političke stranke, uz  rotiranje jednih te istih kadrova te perpetuiranje odnosa, principa i modela vladanja jednom zasvagda ustanovljenih i u kamen uklesanih.  

OSMAN MEHMEDAGIĆ OSMICA trebao bi, koliko je poznato, nakon posljednjih dogovora čelnika vladajućih stranaka (Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika), ostati na dužnosti direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Ono što nije poznato je odgovor na pitanje koje je sve pozicije i figure lider SDA žrtvovao za "kvalitet" koji je tražio i moguće dobio izborom Mehmedagića. Insajderi iz vrha SDA su ovakav rasplet mogli nazrijeti prije nekoliko nedjelja, kada je na  sastanku najužeg kolegija stranke njen predsjednik Izetbegović suradnicima saopćio ohrabrujući muštuluk: "Osmica je nabavio diplomu", kazao je. Baš kao da se radi o kartama za utakmicu, ili Sarajevo Film Festival, ili gumama za automobil, a ne o dokazu nečije akademske solidnosti, profesionalne odgovornosti i ljudskog integriteta. U isto vrijeme, Izetbegović je jednom od svojih koalicijskih partnera (a nije riječ o Željku Komšiću) povjerio da "Dodik neće praviti problem oko imenovanja Osmice".  

OSMICIN PUTNIK 

I prethodno imenovanje Mehmedagića za direkora OSA-e, prije više od četiri godine, prošlo je uz dosta mrzovolje, rezervi, pa i otvorenih otpora "međunarodnih, zapadnih partnera" (što je eufemizam za Sjedinjene Američke Države), kao i dobrog dijela lokalne političke scene. Ovi prvi, Amerikanci, nakon što nisu sami uspjeli odgovoriti Bakira Izetbegovića od dovođenja "porodičnog obavještajca" na čelo državne agencije, gurnuli su Dragana Čovića da to on pokuša. I učinio je to tadašnji član Predsjedništva BiH, nastojao je utjecati na kolegu Izetbegovića, ali neuspješno. Famoznim "zapadnim partnerima" vjerovatno se Mehmedagićevo postavljenje činilo kao mogući prekid uspješne suradnje koju su od osnivanja državne obavještajne službe imali s njenim prvim direktorom Almirom Džuvom, nestranačkim direktorom. Istovremeno, Izetbegović, koji je godinama ispoljavao otvoreno protivljenje radu OSA-e i njenog direktora, optužujući ih za tendenciozno, skoro opsesivno bavljenje fenomenom islamskog radikalizma i terorizma, jedva je čekao da mu vidi leđa, pa i po cijenu da Džuvu skloni na prestižno mjesto, ambasadora BiH pri NATO savezu u Bruxellesu.

Dovoljno se samo prisjetiti neugodne i neprimjerene scene sa konferencije za šampu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine nakon terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu u ljeto 2010. godine, u kojoj je ubijen jedan, a ranjeno nekoliko policajaca, kada su se Bakir Izetbegović i Almir Džuvo javno razišli u ocjeni i tog događaja: lider SDA tvrdio je da je napadač Haris Čaušević Oks "zabludjeli muzičar", dok ga je Džuvo nazvao opasnim teroristom. Da je Džuvino imenovanje u Bruxelles lider SDA obavio mimo svojih želja i principa, teška srca, a pod pritiskom SAD-a, pokazuje činjenica da se bivši direkor OSA-e nakon isteka mandata našao na ulici, nije mu ponuđen nikakav angažman u diplomaciji ili državnom aparatu. Dok susjedne države Hrvatska i Srbija svoje provjerene obavještajce šalju u diplomaciju u Bosnu i Hercegovinu (primjer iz Hrvatske Ivan Bandić, a iz Srbije Alaksandar Đorđević), bošnjački lideri Izetbegović, odnosno njegov teklić Džaferović, marginalizirali su Džuvu, a u Srbiju za ambasadorsku poziciju poslali ambicioznu provincijsku stranačku aktivisticu iz Maglaja Aidu Smajić.  

U vrijeme direktorskog mandata Almira Džuve, Osman Mehmedagić Osmica bio je šef "Ušnog odjeljenja", kako se kolokvijalno naziva Odjel za praćenje i obezbjeđenje ličnosti OSA-e, u kojem radi od osnivanja državne Obavještajne agencije. Prethodno je, nakon napuštanja dužnosti u pratećem aparatu Alije Izetbegovića, bio zaposlen u federalnoj Obavještajno-sigurnosnoj agenciji kao jedan od rijetkih tjelohranitelja koji je imao odgovarajuću (višu) školsku spremu, predviđenu za zaposlenje u ovoj službi. 

Osman Mehmedagić se u Službu državne bezbjednosti BiH zaposlio 1984. godine i dobar dio predratnog radnog vijeka proveo je u Policijskoj školi na Vracama, gdje je sve do zauzimanja ovog objekta od srpske paravojske u aprilu 1992. godine bio smješten centralni prislušni punkt DB-a BiH. I on je, kao i Haris Lukovac, dočekao rat kao radnik Pete uprave MUP-a BiH, zadužene za osiguranje ličnosti i objekata. Iz OBL-a su Lukovac i Mehmedagić prekomandovani u Predsjedništvo BiH kako bi ojačali i profesionalno uozbiljili sistem obezbjeđenja Predsjedništva BiH, kao i njegovog čelnog čovjeka Izetbegovića, oko kojeg su se od izbora vrzmale u najmanju ruku nedovoljno sigurnosno provjerene persone. Jedan događaj iz prvih dana rata zorno ilustrira sigurnosni profil Izetbegovićevih "vaninstitucionalnih" tjelohranitelja (regrutiranih "iz naroda", bez elementarnih provjera). 

Kada je predsjednik Predsjedništva BiH u maju 1992. putovao u makedonski grad Ohrid na razgovore s generalom Blagojem Adžićem, načelnikom Generalštaba JNA, o povlačenju vojske iz Bosne i Hercegovine, najmanje dvojica njegovih pratilaca nisu smjela putovati s njim, jer je za njima bila raspisana potjernica od policija u bivšoj Jugoslaviji. Tako se u Izetbegovićevoj pratnji našao policijski profesionalac (nebošnjak) iz sastava Pete uprave RMUP-a.

SLUŠAJ `VAMO!

Tokom desetak godina, koliko je rukovodio "ušnim odjelom" Obavještajno-sigurnosne agencije, za Osmana Mehmedagića se tvrdilo da je izgradio paralelnu, stranačku obavještajnu mrežu, izmještenu na tajnoj lokaciji, za šta nikada nisu ponuđeni iole validni dokazi. Istina, indikativno je da je sigurnosni sektor "BH Telecoma" od početka bio pod kontrolom provjerenih stranačkih i familijarnih kadrova. U početku je za taj segment obavještajnog rada bio zadužen Emin Skopljak, bliski rođak Izetbegovića, prije rata zaposlen kao građansko lice na službi u JNA (u Kasarni u Rajlovcu), gdje je upoznao mnoge oficire KOS-a, koji će kasnije imati istaknute dužnosti u obavještajno-sigurnosnih strukturama Armije RBiH, među kojima su najpoznatiji Jusuf Jašarević i Enver Mujezinović. Prvi je u ratu bio šef Vojne bezbjednosti Armije RBiH, a drugi šef Službe državne bezbjednosti u Sarajevu. Nakon Skopljaka, sigurnosni sektor "BH Telecoma" ostao je "u porodici", vodio ga je Jasminko Akšamija, muž Izetbegovićeve kćerke Lejle. U posljednje vrijeme na čelu sektora sigurnosti je Nasir Zlatar, bivši djelatnik OSA-e i, da ne bi svar izmakla tradiciji obiteljske kontrole, zet Jasminka Akšamije.           

Tvrdnje o privatizaciji i stranačkoj instrumentalizaciji Službe temeljene su na prethodnoj višegodišnjoj praksi i iskustvu njenog stranačkog, pa i privatno-kabinetskog upravljanja, najprije od strane SDB-a, a kasnije njenom nasljednicom Agencijom za istrage i zaštitu (AID). Tajno praćenje tokom rata, masovno prisluškivanje ne samo agresora nego i političkih protivnika, kao i sumnjivaca, disidenata unutar vlastitih redova, bile su uobičajene aktivnosti. SDB BiH, kao i AID, bili su legla ne samo nekontroliranog obavještajno-sigurnosnog podzemlja nego i generatori najtežih krivičnih djela, ubistava, otmica, trgovine narkoticima, terorizma, šverca oružja... Ništa se od toga nije odvijalo bez znanja, ponekad i izravne upletenosti najvišeg bošnjačkog rukvodstva, predvođenog familijom Izetbegović i ljudima iz njihovog stranačkog i poslovnog kruga. Najozbiljniji razorni, destruktivni i kriminalni procesi u velikoj mjeri su prekinuti raspuštanjem AID-a i (hrvatske) Službe nacionalne sigurnosti (2001) i formiranjem Federalne obavještajne službe (FOS), na čije je čelo postavljen Munir Alibabić Munja. Alibabić je  nekadašnji šef SDB-a Sarajevo i Centra službi bezbjednosti Sarajevo, odakle je uklonjen 1994. godine nakon što nije uspio kod Izetbegovića osigurati podršku za obračun s kriminalnom hobotnicom na čijem se čelu, prema njegovim tvrdnjama i dokazima,  nalazio Bakir Alispahić, ministar RMUP-a, osoba od najvišeg povjerenja Izetbegovića i njegovog kabinetskog personala. 

Period u kojem se Osman Mehmedagić nalazio na čelu OSA-e (2016 - 2020) u bosanskohercegovačkom sigurnosnom kompleksu (ali i u širem, regionalnom), obilježilo je intenzivno i invazivno djelovanje Rusije u svim segmentima i aspektima: sigurnosnom, ekonomskom, obavještajnom, informativno-propagandnom, diplomatskom. 

OD IZBORA, DVA PUTINA

Zajedničko svim tim razuđenim oblicima prisustva Rusije na teritoriju BiH je sistematična, uporna, nesmiljena, ne toliko ni diskretna koliko drska i provokativna kampanja slabljenja državnih institucija, rastakanja suvereniteta i obesmišljavanja subjektiviteta i pokušaj izolacije Bosne i Hercegovine od evropskog i euroatlantskog integriranja.  

Obavještajna zajednica, dakle OSA-a predvođena Mehmedagićem, obavila je u proteklim godinama solidan posao u opservaciji i preveniranju ruskih operacija na tlu Bosne i Hercegovine i nastojanju da se ta subverzivna djelatnost učini vidljivom. Nije uopće riječ o jednostavnom niti rutinskom poslu, jer takve nisu ni metode i sredstva koje koristi "druga" (ruska) strana, koja se penetrirala u sve društvene, privredne, stranačke i državne segmente. Ruski utjecaj je prodro i u samu obavještajnu zajednicu, koja je krcata ljudima politički ovisnim o stranačkim liderima koji ni ne pokušavaju da svoje veze s Rusijom učine diskretnim, dapače, ponosno ih ističu i naglašavaju (Milorad Dodik, Dragan Čović). I neuporedivo koherentnije, depolitiziranije i profesionalno i tehnički superiornije obavješajne strukture u svijetu muče se u prepoznavanju i suprotstavljanju različitim oblicima ruskog hibridnog rata kao planetarno prisutne pošasti.

Mogu li (ozbiljni) rezultati u rasvjetljavanju ruske prisutnosti, namjera i tehnika koji su kakada bili izvanredni i dragocjeni (poput uspješnog raskrinkavanja rusko-hrvatske sprege u energetskom sektoru, kao i dekonspiriranja zajedničkog dogovora ruskih i hrvatskih službi o izbornom inženjeringu sa ciljem pobjede Dragana Čovića iz ljeta 2018) raspršiti tvrdnje i optužbe na račun direktora OSA-e kao stranačko-obiteljske marionete Stranke demokratske akcije i njenog lidera?

Mogu, ali tek djelomično, budući da Mehmedagić, a ni njegovi stranački pokrovitelji nisu do kraja ili nisu uopće opovrgli međusobnu povezanost i nerijetko usklađenost u djelovanju. Ne mislimo tu na politikantske insinuacije sa zločestim namjerama i nikakvim dokazima, poput onih da Osmica "sluša" ne samo Bakirove protivnike nego čak na "mjerama" drži radnike Kliničkog centra koji su u u opoziciji direktorici Sebiji Izetbbegović. Dokaza za tu vrstu krajnje banalne zloupotrebe Službe nema, ali ima ozbiljnih indicija da Mehmedagić sa svojim autoritetom i instrumentima represije koje ima na raspolaganju, izlazi izvan okvira koje mu zakon propisuje. Blasfemični, samoogoljavajući snimljeni i javno distribuirani monolog SDA-ovog kapitalca Asima Sarajlića, koji stranačkim kolegama otkriva mehanizme i poluge kojima se on (kao "drugi do Bakira") koristi za postizanje stranačkih ciljeva i kadrovskih rješenja, razotkriva ulogu Mehmedagića nakon koje on ni u jednom sigurnosnom aparatu nad kojim je uspostavljen demokratski, nezavisni nadzor, ne bi mogao ostati na najvišoj niti bilo kojoj drugoj poziciji. Hvalisanje parlamentarca i kadrovika SDA da koristi njegove usluge za postizanje nečasnih i nezakonitih stranačkih (Bakirovih) ciljeva, Mehmedagić nije demantirao, dapače, njegovi odnosi sa Sarajlićem i dalje su ostali nepomućeni, dakle prisni. U vrijeme neprijateljstva između Izetbegovića i Fahrudina Radončića, prije uspostavljanja još jedne "neočekivane" koalcije i uspostave posvemašnjeg primirja između njih dvojice, bilten lidera SBB-a "Dnevni avaz" objavljivao je gomile relativno uvjerljivih dokaza da lična imovina Osmana Mehmedagića uveliko prelazi prihode koje je, zajedno sa suprugom (zaposlenicom "BH Telecoma"), mogao u legalnim tokovima novca ostvariti u posljednjih 15-20 godina.

IDU DIPLOME K'O DJECA IZ ŠKOLE

I, na kraju, problem s famoznom ili, bolje kazano, fantomskom Mehmedagićevom diplomom, koristi se, ovisno o tome od koga dolazi, na dvostruk, podjednako neprincipijelan i neprihvatljiv način. Bakir Izetbegović i njegov stranački vrh (s izuzetkom Aljoše Čampare i još ponekog nezadovoljnika) imanje ili nemanje dilpome direktora OSA-e svode na isključivo tehničko pitanje, u smislu da je nebitno da li ima diplomu, jer i ako nema, "nabavit će je", ovako ili onako. Važno je, k'o biva, da ima rezultate. Pri tome se ne vodi računa kako se ovako, relativiziranjem nezakonitosti, ne samo uništava autoritet funkcije direktora jedne od ključnih državnih agencije za provođenje zakona, nego se neskriveno poručuje šta ta vladajuća struktura misli o (visoko)školskom sistemu koji omogućuje dovitljivo "nabavljanje" diploma, umjesto regularnog "stjecanja", u normalnom, zakonski predviđenom obrazovnom procesu i procedurama. Obrazloženje, "vadiona", da neće biti ni prvi ni zadnji koji se "domogao" fakultetske diplome "po skraćenoj proceduri", samo je tragična ilustracija ponižavajućeg stanja školsko-obrazovnih institucija, javnih i privatnih, čijem je jadnom ugledu i čemernom akademskom dignitetu, ravnopravno sa svim "antibosanskim snagama", nemali doprinos dala Stranka demokratske akcije. Ona je "nabavljanje" diploma u potpunosti "normalizirala", učinila ga legalnim putem do akademskog i društvenog statusa. Prvi direktor bošnjačke obavještajne zajednice, koji se zbog otvorenog koketiranja sa međunarodnim terorizmom nalazi na crnoj listi SAD-a, danas je najutjecajniji profesor na fakultetu na kojem se školuju budući kriminolozi (!?), a njegov nasljednik na funkciji, danas perjanica akademske elite okupljenje oko Elmedina Konakovića, završio je (državni) fakultet prije nego što je saznao gdje se dotična ustanova uopće nalazi. Osmica Mehmedagić tu nije izuzetak nego čvrsto i neprolazno pravilo.

Ovakva ranjivost direktora Obavještajno-sigurnosne agencije efikasno je korištena za obezvređivanje i relativiziranje rezultata njegovog rada od strane prije svega pravosudnih institucija, koje pod kontrolom drže proruske političke strukture, bilo da su one sa srpskim (Dodikovim), ili hrvatskim (Čovićevim) pečatom. Mehmedagić je postao laka lovina za instrumentalizirano Tužiteljstvo BiH, koje provjerom njegovih krajnje suspektnih fakultetskih "papira" simulira borbu protiv pandemije organiziranog kriminala o obrazovnom brlogu, falsificiranih diploma, fiktivnih škola i fakulteta, brziniskih diploma po drugarskim cijenama, prepisanih magistarskih i doktorskih disertacija (Neko se ovih dana gorko, ali uspješno našalio na Mehmedagićev račun i napisao: "Ne čačkaje Osmicu, ako nastavite, mogao bi on izvući "iz šteka" i doktorat").

Jeste i ironično i apsurdno da Mehmedagićevo muljanje s diplomama istražuje teško kompromitirani državni tužitelj Oleg Čavka, osoba čiju su vezu s organiziranim kriminalom najupornije dokazivali pripadnici OSA-e, a poništavale i "posušivale" moćne kriminogene srukture u pravosuđu. Međutim, podjednako je neprihvatljivo i porazno to što mu se Mehmedagić sam ponudio, namjestio na zicer koji je teško promašiti. Ni sa moralnog, a ni sa zakonskog stajališta, neće pravna država niti građani ove zemlje imati previše koristi od rada tako "bušnog" direktora, nad kojim visi krupna i teška autokompromitirajuća hipoteka. 

(Nastavlja se)   

loading...

Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...