Piše: Vlado VURUŠIĆ

U Srbiji već treći-četvrti dan (i tko zna koliko još) traju kaotični prosvjedi protiv Aleksandra Vučića, ali teško je razaznati i točno reći tko ih vodi, zašto, što se želi i kakve bi eventualno posljedice mogli imati. Gledajući sa strane, prema onome što nam je dostupno sa snimaka srpske redakcije N1 i drugih, pa i režimskih medija, to je jedan amalgam bunta koji nema, barem se tako čini, ni glavu ni rep. Ali možda je sve to kontrolirani kaos, a to je najporaznija stvar za neku pobunu.

Jučerašnje snimke prikazuju mladiće u fantomkama koji bacaju kamenje i bengalke na policiju, razvaljuju pločnik i prave gromade, zaletavaju se prema kordonu, a onda se rasprše, dok dobar dio ljudi stoji sa strane, gleda, puši i ne zna što da napravi, kao da ih neka sila drži da budu tamo. Na nekim licima se vidi bijes, a na nekima otužna rezignacija. Neki su ondje zbog avanture, da sutra u svom kvartu pričaju kako su napali policiju i hvale se masnicama od pendreka, a drugi su pak očajni. Sve to najviše nekako podsjeća na mlade palestinske prosvjednike u Gazi, kojima je bacanje kamenja na vojsku i policiju neka vrsta inicijacije i gnjevne nemoći.

A intifade su počinjale, trajale godinama i s vremenom zamirale. Taj termin ima značenje ustanka i bunta, ali može značiti i "istresanje" ili "iskaljivanje". To sve sliči, barem za sada, na izbacivanje svih frustracija koje su se nagomilale u srpskom društvu svih ovih desetljeća, od poraza u ratovima, pandemije, preko korupcije, Vučićevog autoritarizma, mučeništva, svevlašća i oholosti, do iracionalnog i nerazumnog novog mita o Kosovu, nesuočavanja s nedavnom prošlošću oko ratova na području bivše Jugoslavije koje je inicirala tadašnja vlast u Srbiji, zatim socijalnih, kulturoloških, ekonomskih problema i nejasne perspektive i osobne i same države - lutanje od EU do Rusije i sada najnovije Kine. To je neka vrsta "uzaludnog" i očajničkog protesta, to su prosvjedi koji podsjećaju na vjevericu ili zamorca koji se vrte u svom kotaču, a Srbija je poput automobila koji je zapeo u blatu. Kotač se vrti, motor bruji, sve se dimi, blato frca na sve strane, stvara se velika buka, ali pomaka nema. Unatoč velikom naporu sve ipak stoji. No, iz toga svašta može ispasti.

Evidentno je da je frustracija srpskog društva velika i nagomilana, i to u svim slojevima - od lijevog do desnog, od mladih do starih, od školovanih do neukih, od europejaca do rusofila, od nacionalista do liberala. Sve to za sada ide Vučiću na mlin jer nema nikakve, trenutno po njega, opasne artikulacije srpske intifade. Na prosvjedima dominiraju nasilnici s radikalno desnog spektra društva, što uvijek budi sumnju jesu li oni u dosluhu s režimom, odnosno njegovim represivnim aparatom. U prvim redovima su ekstremni navijači beogradskih klubova i jurišnici opskurnih ultradesničarskih skupina za koje je, navodno, javna tajna da su pod kontrolom tamošnjih tajnih službi još od vremena Miloševića i Arkana. I uvijek je tu crv sumnje - jesu li oni nasilni u dogovoru ili ne znaju na drugi način iskazati svoj protest.

Nasilnici, što režimski, što spontani, su preuzeli prosvjed od mirnog (većinskog!?) građanskog dijela demonstranata, za koje se opet ne zna koliko ih je i što su njihovi zahtjevi i tko ih vodi. Naime, Vučić je toliko devastirao, razjedinio i razbio svaku oporbu da mu od tako usitnjenih i raznorodnih protivnika ne slijedi neka veća opasnost, barem u ovom trenutku. Hoće li se svi oni jednom ujediniti, tek ćemo vidjeti. Iz nedavne srpske povijesti znamo da se to ostvarilo u rušenju Miloševića (Đinđić, Jovanović, Koštunica, Drašković), ali je na kraju sve propalo jer nitko nikome nije vjerovao do kraja i svatko je imao svoje interese. Znamo kako je završilo. Đinđić je ubijen, a iznjedrio se patetični populist Aleksandar Vučić koji je još brutalniji, oholiji i autoritarniji od Miloševića.

Za sada Vučić ima podršku policije, vojske, tajne službe i ono možda ne manje važno - ambasada. Kod rušenja Miloševića svi ti segmenti su mu otkazali, a postojala je i neka primjetna alternativa. Trenutno on u Srbiji nema ništa takvo, pa mu je zato i lakše manipulirati na unutarnjem planu, ali i vanjskom - pokazujući da je on jedina alternativa jer umjesto njega mogu doći još gori. A gledajući istupe Obradovića, Noga i još nekih, nije mu to teško predočiti. Srbija se našla u teškoj, gotovo bjeloruskoj lukašenkovskoj poziciji - nema nikog drugog na horizontu, osim ovog nasilnog i ispraznog bunta koji (za sada) ne vodi nikamo.

Vučić vjerojatno čeka da se on ispuše sam od sebe. Konačno, sjetimo se, tjednima su bile prosvjedne šetnje 1 od 5 milijuna pa se ništa konkretno i artikulirano iz toga nije uspjelo izroditi. U danima korone bio je "bunt šerpi" koji nije dao rezultate. No, ne treba ipak zaboraviti da postoji dubinsko nezadovoljstvo u Srbiji velikog dijela stanovništva, pogotovo u velikim gradovima. U Beogradu, Nišu i Novom Sadu na izbore je izašlo tek oko 35 posto građana. Što misli onih 65 posto je pitanje. Ima li među njima potencijala i kakvog - teško je sada reći.

Ovim prosvjedima dominira već izlizana i traumatična tema Kosova kao konstantne (priželjkivane) noćne more koja već 20 godina guši srpsko društvo i posve je iracionalno. Kosovo je neovisna država i Vučić ne vodi pregovore o statusu Kosova (status je jasan - neovisna država), razgovara se zapravo samo o jednom - kada će Srbija priznati tu neovisnost! To je tema, a ne što će biti s Kosovom i hoće li ono jednog dana opet biti dio Srbije, osim na meteorološkoj karti srbijanskih prorežimskih televizija. To je, ako ništa drugo, Vučiću jasno, pa on i oteže, želi da se sve zamrzne, a ovi prosvjedi mu čak i idu na ruku oko toga.

Zašto je srpsko društvo toliko iracionalno po tom pitanju nema racionalnog odgovora. A toliko najavljivani sastanak u Parizu Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija s francuskim predsjednikom Macronom i njemačkom kancelarkom Merkel završio je uobičajeno - dogovorom da će se nastaviti dogovarati. Tako to već traje godinama, najveći napredak je dogovor o nastavku dogovora. To Vučiću najviše i odgovara. Opet će govoriti da je obranio Kosovo. No, vrijeme mu ipak istječe, ulazi u sudačku nadoknadu s velikim zaostatkom koji se teško sustiže u završnici. I to njegovo stalno ispiranje usta Hrvatskom (čak su se na prosvjedima pojavili i plakati "Mi nismo Hrvati da se damo je..t"), kakva je poruka i što može slijediti iz najava u njegovim medijima da u Beograd stiže 50 Crnogoraca da izazovu kaos i nerede!?

Ako vam iz druge države dolaze rušiti vlast ili, kako kaže Vučić, Srbiju s kojom se on poistovjećuje, onda se možda država može i braniti svim sredstvima od takve (navodne) najezde izvana. Naravno da su Vučić i njegovi medijski kerberi u prosvjedima našli "inozemni trag", jer tako ispada da protiv njega ne demonstriraju Srbi - oni ga vole, glasali su za njega, ne daju ga - ali, eto, ljubomorne "komšije" ili tko već izvana žele ga srušiti i destabilizirati. To je poznati manevar autokrata. Opasnost je uvijek vanjska i od domaćih izdajnika. To je uvijek mantra kada netko demonstrira protiv Lukašenka, Orbána, Putina ili Kaczynskog, a sada i Vučića. Stranci! Srbija nije Bjelorusija, ona ima potencijala za građansku opciju.

Srbija je ekspres lonac. Može ključati i ugasiti se, ali i eksplodirati. Vučiću svako nije svejedno. Ni regiji. Ali pitanje je koliko ga je ovo stvarno uzdrmalo i koliko iz ovog kaosa može izaći nešto konkretno? I na što je on sve spreman da sačuva vlast.